Probudila sam se danas u pet. Još nije svanulo. Užurbano jutro. Kava, spremanje... smiri se... sve je ok.
Izašla sam na ulicu, osjetila dodir orošene trave pod prstima.
Nimalo pospana... iako sam spavala tek tri sata bila sam posve prisebna i odmorna. Nisam osjećala sve ono što se skupilo ovih dana.
Nekako neobičan dan... lutanje i traženje ulicama Zagreba... uzbuđenje... razočaranje... smijeh.
Još da sam ovakav dan živjela prije sedam dana, možda bih plakala. Ali ja sam se tako smijala... i sad se smijem kad se sjetim. Moji prijatelji i ja. U tamvaju, na beskonačnim tračnicama... smijemo se. Smijemo se tome što se smijemo. I cijeli se tramvaj smije s nama. To beskrajno putovanje u četrnaestici, zbio se u jedan tren. Skupila se vječnost u jednu minutu. I danas su mi nekako neuobičajeno dragi umorni penzioneri što vuku milijun nepotrebnih vrećica. I sva ona vreva Ilice, nekako je danas bila neobično tiha, mirna i nježna. I vrući tramvaji bili su poput djevojke što se tiho i elegantno provlači pokraj nas... tako neprimjetno.
Smijeh je danas bio glasniji od svega. Glasniji od tuge.
I nekako se danas tako volim smješiti sebi. I njima. Danas je... danas sve tako nasmijano. Danas sam ja smijeh.
Danas sam shvatila što smo stvorili... zatvorili jedan mali krug, naš mali krug smijeha. I dok se danas cijeli tramvaj smijao s nama... dok su nam se pogledi spajali a usne razvlačile... tako je bilo dobro.
Možda i jesam sada malo umorna... odmorit ću se. I ne mogu sada razmišljati o tome što sve moram učiniti, jer danas je onaj osmi dan u tjednu... moj dan za posebna raspoloženja. Danas sam nekako izvan svog života i izvan sebe same, danas sam jedan umorni osmijeh. I ma koliko vam ovaj post bio dosadan... meni je prije svega smiješan. I nema veze što je ovo dan bez ljubavi kad se svojoj ljubavi mogu smijati... kad se danas mogu smijati svojim mislima i snovima i željama... i svojoj stvarnosti.
Post je objavljen 18.08.2004. u 13:16 sati.