Večeras sam se sjetila jednog svog jako dugačkog posta. Jako tužnog posta, koji sam napisala prije dva-tri tjedna. Bio je to post o prijateljici koju gubim, a bojim se učiniti ili ne želim učiniti išta što bi ju zadržalo. Vođena mišlju da kad nekoga voliš, moraš ga pustiti da ode.
Sjećam se onog osjećaja bespomoćnosti, pomalo ljutnje, frustracije... sjećam se energije koja mi je poremetila cijeli život, energije zbog koje sam jednostavno izgubila kontrolu nad samom sobom. Zapravo, ponovno sam postala svjesna da osjećaje ne mogu kontrolirati.
Danas... danas su stvari malo drugačije. Zapravo, mislim da cijela ta priča uopće nije bila o njoj. Bila je to priča o meni sakrivena pod velom osjećaja. Da, najlakše je kriviti nekoga ili nešto... okolnosti... to je moj izgovor. A to je laž. Okolnosti ne postoje. One su samo izgovor da ne učinim nešto za što sam sigurna da moram učiniti, a bojim se. I bojala sam se da ju ne izgubim, jer tada bi gubila i dio sebe. A skrivala sam od sebe same da glumom prodajem dio sebe. Glumom i maskama "samnom je sve u redu" samo sam prodavala dijelove sebe, i to jeftino.
Prava je istina da je ona jedina osoba za koju sam ostala vezana, onako istinski vezana. Prema njoj sam osjećala neku vrstu obveze zbog danih obećanja i zbog straha. Ona je posljednji dio mog starog života, ona je poput uspomene koju želim uvijek pored sebe, poput sjećanja koje mora trajati zauvijek. A ništa ne traje zauvijek. Svaka slika mog života je samo privremena, trenutna i prolazna. Samo bljesak.
Danas shvaćam da sam ju sve do ovih dana puštala samo fizički. A u mom srcu je ostala vezana okovima mog sraha. Znam, nije ona kriva. Život je takav. Daje nam izbore, a naše odluke često se kose s danim obećanjima. I zato mislim da je došlo vrijeme da zaboravim sva dana i primljena obećanja. I konačno, da ju odvežem... oslobodim. Moja je želja ovaj put veća od straha... moja je jakost snažnija od svake sebičnosti. Nisam sretna zbog toga. Voljela bih da je drugačije. Znam da ju neću prestati voljeti i da ću njoj ostati ono što sam bila i do sada... Jedina promjena će se dogoditi u meni, u mom srcu. Sve će ostalo za nju ostati isto.
Samo... meni to više nije isto... i kad je teško k drugima se sklanjam. Pitam se, hoće li je to boljeti? Ja to ne bih željela.
Post je objavljen 11.08.2004. u 22:22 sati.