U očima mu se mogla vidjeti da nije trijezan, već polako pijan. Teturajući je udario vrata gostinjske sobe u kući Cline, gdje se nalazila Azra.
Suze su mu tekle niz obraze, kosa mu je bila mokra od ljetne kiše, ruke su mu nekontrolirano lupale o vrata, zazivajući usnulu Azru.
Ona ga je čula od prvog koraka kada je stupao uz stube do zadnjeg udarca o vrata. Nije htjela suočiti se s njim, pogotovo ne u ovom pijanom, dezorijentiranom stanju blažene patetičnosti i izljeva nježnosti.

„Znam da me čuješ, Azra!“ on joj reče malo glasnije, sada naslanjajući svoju glavu o drvena vrata. „Pusti me unutra. Pusti me k sebi. Molim te.“

Njoj je bilo dosta njegovog moljakanja i konstantnog ponižavanja sebe i nje. Njegovo moljakanje je bilo poput deformiranih izljeva ljubavi prema njoj i oni su joj se gadili. Osjećala se kao da on nosi sa sobom natpis: „Just let me in.“
Ona još nije bila spremna pustiti ga u svoj život, premda je bio, neuvjetan dio njezin mladog života, jedina konstanta.

„NEĆU!“ ona se zadere. „Ja nisam tvoja potrošna roba, Camdene! Rekao si mi da me voliš, a onda spavao s drugom, volio drugu! I tko je onda tu normalan?! Ja? Ili ti? Sigurno ne možemo biti oboje, zar ne?“
„Žao mi je, Azra!“ je bilo jedino što je mogao reći.
„To. Nije. DOVOLJNO!“ sada je već bila histerična, jer maska mirnoće i staloženosti je padala dolje i to brzo.

Sjedila je na svojem krevetu, plahta ju je okruživala poput spirale, suze joj se spuštale niz obraze, baš kao i njemu, spavaćica je bila slijepljena uz njezino krhko, maleno tijelo.
On je sjedio na podu ispred vrata, koljena uz bradu, ruku oko svojih nogu. Boca vina pokraj nogu. Kao i buket božura, Azrinog najdražeg cvijeta.
Tiho su plakali u tišini par minuta, proklinjajući same sebe, žaleći i željeći jednog drugoga.

„Hoćeš li me pustiti unutra, Azra? Jesam li dovoljno dobar za tebe?“
„Rekla bih da ti mogu oprostiti ali ne i zaboraviti, ali to bi onda bilo laganje. Ja jedino želim zaboraviti. Nikad ti neću oprostiti već ću zaboraviti. Pokušati se praviti da se nikad nije dogodilo, da nikad nisi pokušao voljeti ikoga drugoga osim mene. Ja se...“, ona zastane usred rečenice izgubivši vlastiti tok misli.
„Ja ne znam voljeti, u tome je problem“, on reče sa žaljenjem.
„Ne dobro i sam znaš da znaš voljeti, da si sposoban za to.“

Ona začuje kako je duboko uzdahnuo.

„Sjećaš kako si mi uvijek pisala 'väter' na popisu za kupovinu? Sjećaš se kako smo govorili unatraške i kako si mi zapisivala riječi i citate na ruke? Sjećaš li se, Azra? Reci mi da se sjećaš. Molim te.“
„Sjećaš li se ti kada si mi priredio prvi pravcati ručak s juhom iz vrećice i čokoladnim nabujkom koji je postao čokoladna lava? Sjećaš li se kako bi se uvijek dignuo prije mene i onda me čekao da se probudim i napravim nam kavu? Kako bi me uvijek prije i poslije gaže poljubio u čelo i imitirao udarce bubnjarskih štapića na mojim rukama ili nogama? Ili kako bi mi čitao haiku poeziju na japanskom kada sam bila tužna pa bih onda bila još tužnija? Sjećaš li se toga, Cam? Sjećaš li se ti?“

I dalje su ih odvajala vrata jedna obična drvena rata koju su puno predstavljala.

Njezin oprost. Njegovo kajanje. Njihovu ljubav. Njih same.
„Ja ću biti ispred ovih vrata sve do trenutka kada ih odlučiš otvoriti mi. Čekat ću te ovdje, Azra. Ako treba i zauvijek.“

Zvučao je trijezno i svijesno onoga što govori, svojih riječi. Bilo je topline i nade u njegovom glasu, a boja marelica na zidovima Florencine rodne kuće ga je smirivala. Uzdah. Izdah.

„Pustit ću te unutra u jednom trenutku“, ona mu reče. „Ali, znaš i sam da će mi trebati vremena, Cam, da prihvatim sve ovo i zaboravim, na kraju krajeva. To je jedino što želim.“
„Shvaćam“, on reče.

Već se bojala da će čuti zvukove njegovog dizanja i udarce njegovih čizama o drveni parket. Nije čula ništa i to ju je smirilo. Opustila se na krevetu i položila svoju glavu na jastuk. Osjećala je kako se umor u nju urezao, kao i tuga poput iglica u tkanini.

Sjetila se vremena kada je bila manja. Ona i njezini roditelji su živjeli u maloj kućici nasred velike zelene livade okružene visokim zimzelenim drvećem. Njezina majka i otac su bili umjetnici i putovali su svijetom s njom, ali su se uvijek vraćali u malu kućicu s ljubičastim zidovima prekrivenim njezinim otiscima ruku i plavim zavjesama na velikim prozorima. Otac bi ujutro nabrao bilje i poljsko cvijeće a majka bi napravila krunice od cvijeća koje bi ukrutile njezinu divlju crvenu kosu koja joj je bila do koljena i blago valovita, uvijek ističući njene svijetle oči. Od bilja bi skuhala najfiniji nezasićeni čaj i nekad smotala biljnu cigaretu koju bi dala ocu da popuši.
Otac bi uhvatio svoju akustičnu gitaru i započeo svirati a njezina majka, s najljepšim glasom na svijetu bi počela pjevati a melodija i glasovi njezinih roditelja bi se širili prostorijom. Azra bi počela plesati po prostoriji a onda bi izašla iz kuće, i dalje prateći ritam gitare i glasove plasala bosonga po livadi, crvena kosa vijorivši oko nje. To je bio njihov jutarnji ritual.

Kada joj je otac preminuo, majka nije mogla više živjeti u njihovoj kući jer je bila prepuna uspomena, lijepih i tužnih, umirujućih i bolnih. Preselile su se u veliki, sivi grad, majka se zaposlila kao manulani radnik i rijetko je bila sa svojom kćerkom, prestala joj je plesti krunice a Azra je jednog dana, ni tjedan dana nakon što su se preselile u grad, odrezala svoju bujnu crvenu kosu majčinim šivaćim škarama do ramena.

Toga dana je njezino djetinjstvo prestalo, toga dana je shvatila da ništa neće biti kao prije, da mora prestati sanjariti. Okrenula se prema knjigama i sa samo osam godina se gubila u drugim svjetovima u tuđim životima. Tamo je pronalazila slobodu i sreću.
I nije se htjela nadati da će pronaći bilo što od toga dvoje. Na ljubav nije niti mislila.

Sa navršenih osamnaest je bila najmlađa književnica u državi, sa dvije objavljene priče i dobrim ugledom. Bila je izvrsna spisateljica i divna osoba. Motala se oko knjižara i malih kavana, izbjegavajući velike klubove i glasne, bučne prostore. Obožavala je tišinu i zato nikoga nije čudilo što je njezin najdraži citat bio The rest is silence, od W. Shakespeara.
Knjige za nju nisu više bile samo skrivene oaze već način življenja i zato je cijenila svoj život i što se mogla izražavati riječima, jer nikako drugačije nije znala.

Sve dok nije upoznala Camdena Duffa. Njezin život više nisu bile riječi, već činovi, djela. Živjela je onako kako treba kada je bila s njime. Upoznao ju je sa stvarima koje nikad nije mislila da će vidjeti, pokazao joj je novi svijet usred sveopćeg sivila i tmine. On joj je bio sigurna luka, on je bio njezina jedina ljubav. Vidjela je u njemu slobodu i sreću. Ponovo bi postala ona djevojčica od pet godina kada je bila nemarna i pravo dijete, bez ijedne brige.

Bili su zaljubljeni, ubrzo su živjeli zajedno u malenom stanu usred gradu koji je bio okružen s dobrim, starijim susjedima koji im nisu smetali i s drvoredima zelenog drveća koja su lagano šuštala ujutro i koja bi ih probudila.
Ona se, ležeći prekrivena znojem i teškim teretom tuge sjeti te ljubavi prema njemu ali osjeti sumnju i malu priliku Nie koja je uvijek bila u prikrajku, kao da je čekala njezinu reakciju. Sjeti se svih godina kada je bila s Camom, sjeti se ljubavi, sjeti se da je on vrijedan svake borbe, da je vrijedan njezine ljubavi. Da bude samo njezin, a ona samo njegova. Ona njega voli i to ne može ignorirati.

„Cam?!“, ona ga plaho zazove. „Cam, volim te. I žao mi je, žao mi je ljubavi. Opraštam ti, znaš i sam. Ljubavi, ljubavi“, mrmljala je sebi dok je, teturajući dolazila do vrata, okrenula ključ u vratima i pustila ga unutra. „Ljubavi, ljubavi“, govorila mu je dok ju je on nosio u zagrljaju, suze spuštajući se niz njezin obraze s osmijehom na licu.

„U redu je sve, u redu, u redu“, on joj je mrmljao u kosu. Udahnu je miris nje, mošusni miris jasmina u kosi i mekoću njezine kože pod njegovim prstima. Posjedne ju na krevet i sjedne pokraj nje, njegove ruke na njoj, svugdje po njoj. Na licu, dodirujući njezine usne, njezino uho, gladeći njezinu kratku kosu, prateći joj kralježnicu jednim prstom kao što je uvijek radio kada je bila uzrujana. „I ja tebe, i ja tebe. Ne možeš ni sama zamisliti kako.“
„Mislim da mogu“, ona reče i počne još jače plakati, osmijehom i dalje na licu.

„Zauvijek?“ ona ga upita i uhvati za mali prst, spojivši ga sa svojim.
„Zauvijek“, on reče.

Uhvati ju drugom rukom za bradu i poljubi ju. Ona svojom drugom rukom gurne njegovu majicu prema gore, osjetivši dobro poznani reljef njegovih leđa, male madeže koji su stvarali mrežu koju je ona obožava spajati, poput točkica u dječjim stranicama u novinama. Obožavala je osjećati njegova usta na svojima, mekoću njegovih usana i vlasi njegove kose koja je padala na njezino lice. Omotala je svoje noge oko njega i pritisnula se uz njega, osjećaji njegovo dječačko tijelo i njegova rebra pod svojim prstima. Sruše se u jednom trenutku na krevet i otpetljaju se. Sada je njezina glava bila na njegovim prsima, on joj je gladio kosu, obožavajući svaki milimetar njezine svijetle kože, njezinog tijela. Njezine ruke se i dalje bile oko njega i nije ga namjeravala pustiti.