„Leo?“ ona se javi kada je on odlučio prihvatiti njezin poziv. Živčano uzme pramen svoje kose i stavi ga iz svojeg uha, gledajući ispred sebe u sivo nebo, nekoliko dana prije nego što je odlučila da će posjetiti svoju majku.
„Da, čujem te, Flo. Reci.“

Čula je poslovan, premiran prizvuk u njegovom glasu, ali nije ju previše mučio. Znala je što mora učiniti i ništa ju nije moglo pokolebati.

„Htjela bih ti reći da mi je žao što ti mene nisi mogao bolje upoznati i da ja tebe nisam mogla bolje upoznati. Osjećam se kao da propuštam previše divnih stvari kada si ti u pitanju, ali... Želim nastaviti svoj život, ali s novom stranicom. Ne kao bolja osoba, već samo s novim ciljem u životu. Žao mi je što ti ovo moram ovako javiti. Teško mi je i ovako, a kamoli da tebe gledam uživo i ovo ti govorim.“

„Zvučiš poput kukavice“, on se javi.

Ona uvuče jedan dim i otpuhne ga sporo, ne želeći odgovoriti na njegovu izjavu. Znala je da je.

„I ti si, kada se sjetim svi onih trenutaka kada si trebao biti bolja osoba, čvršća. Moja osoba. Moja jedina osoba.“
„Mislim da smo oboje svjesni kako bi prije ili kasnije do ovoga došlog“, on joj reče.
„Znam. Zbogom Leo.“

I poklopi slušalicu i dalje ne osjećajući ništa, jer je postala imuna na bilo kakvu bol koju si je zadavala. Jedino što je htjela je zaboraviti. Jer ga je voljela, svakim dijelom sebe, ali morala ga je pustiti.

Zagasi cigaretu na dasci kreveta i polegne se na njega, nogu prekriženih a ruku ispod glave. Promatrala je plavu boju zidova iznad njezine glave i razmišljala o ničemu određenom.


Beživotne oči su ga promatrale sa stola. Njezina pojava je bila depresivna, njezine konture uništene, lice iscrpljeno. Nije više to bila djevojka koju je znao. Pogleda ga s nekom nadom, ali odmah klone i ponovno zaklopi svoje oči i nasloni svoje blijedo lice na površinu drvenog stola u njezinom stanu.
Topao zrak je dolazio iz otvorenog prozora, živi gradski zvuci su preplavljali stan i uništavali groznu tišinu i mirnoću koja se nastanila u zraku između njih dvoje.

„Osjećam se tako loše“, ona reče.
„Rekao bih da se isto tako osjećam“, Leo reče gotovo usnuloj Florence.
„Nikad neće biti bolje poslije ovoga. Samo loše, ali to samo ja pretpostavljam. Moja riječ ne znači ništa.“

Njezina ljuštura je govorila ali on nije htio slušati riječi koje su uništavale njegovu dušu. Osjećao je ljubav ali i čežnju. Osjećao je strah, osjećao je nju. Ali to nije bila osoba koju je upoznao prije devet mjeseci.

„Nestajem. Komadić po komadić osjećam kako moje tijelo propada u još veću nutrinu nečega nepostojanog.“
„Neću to dopustiti“, on reče i pokuša uhvatiti njezinu ruku. Bezuspješno, ona ih brzo povuče ka sebi i s tim činom se ogradi, odvoji od njega. Njegove ljudskosti.
„Želiš sama propasti“, optužujući reče piljeći u njezine zeleno-plave oči.
„Sama sam kriva, znam to dobro i sama.“
„Nisi“, reče. „I ja sam kriv. I Jonah isto. I Azra jer se nije brinula o tebi. Mogli smo se svi bolje brinuti o tebi dok si se ti brinula o nama. Bili smo tako... nemarni. Mrzim što sam ti zadavao takvu bol, da ju nisi ni očekivala i da sada, na kraju, gledam u samo sjenu, ljušturu osobe koju sam znao i volio.“
„Koju i dalje voliš, zar ne?“

On pruži svoju ruku prema njezinoj na drvenoj površini stola i uhvati njezine prste, lagano ih dodirnuvši.

„I dalje, da.“

Ona mu se plaho nasmiješi, prva prava reakcija nakon toliko vremena.