<link rel="alternate" type="application/rss+xml" title="My sentimental side should be held with kid's gloves." href="https://blog.dnevnik.hr/blackmarket/rss.xml" /> <link rel="EditURI" type="application/rsd+xml" href="https://blog.dnevnik.hr/wlw/rsd.php?12468994" /> <link rel="shortcut icon" href="https://blog.dnevnik.hr/blog.ico" type="image/ico" /> <meta name="keywords" content="blackmarket,izgubljeni,,blog,hrvatska,film,fotografija,gastronomija,ljubav,glazba,humor,internet,karijera,književnost,novac,obitelj,obrazovanje,osobno,poezija,politika,priče,putopisi,računala,religija,seks,sex,sport,televizija,umjetnost,zdravlje,znanost,rasprave,diskusije,korisnik,politika,www" /> <meta name="description" content="izgubljeni,,blog.dnevnik.hr/blackmarket" /> <link type="text/css" rel="stylesheet" href="https://blog.dnevnik.hr/resources/themes/toolbar/css/main.css?v=2012-09-27a" /> <script type="text/javascript" src="https://blog.dnevnik.hr/resources/themes/common/js/facebook.js?v=2011-09-30"></script> <script type="text/javascript" src="https://blog.dnevnik.hr/resources/themes/toolbar/js/main.js?v=2012-09-27a"></script> <script type="text/javascript"> <!--//--><![CDATA[//><!-- var pp_gemius_identifier = 'p8ZF1D7vmeoe8Uuxwuq2j_TSLd8RN1sF.aREMenHvGT.i7'; var pp_gemius_use_cmp = true; var pp_gemius_cmp_timeout = 10000; // lines below shouldn't be edited function gemius_pending(i) { window[i] = window[i] || function() {var x = window[i+'_pdata'] = window[i+'_pdata'] || []; x[x.length]=arguments;};}; gemius_pending('gemius_hit'); gemius_pending('gemius_event'); gemius_pending('pp_gemius_hit'); gemius_pending('pp_gemius_event'); (function(d,t) {try {var gt=d.createElement(t),s=d.getElementsByTagName(t)[0],l='http'+((location.protocol=='https:')?'s':''); gt.setAttribute('async','async'); gt.setAttribute('defer','defer'); gt.src=l+'://hr.hit.gemius.pl/xgemius.js'; s.parentNode.insertBefore(gt,s);} catch (e) {}})(document,'script'); //--><!]]> </script> <!-- slowmetrics --> <script type="text/javascript"> /* <![CDATA[ */ (function() { var d=document, h=d.getElementsByTagName('head')[0], s=d.createElement('script'); s.type='text/javascript'; s.async=true; s.src='//test-script.dotmetrics.net/door.js?id=' + (document.location.hostname.indexOf('dnevnik.hr')== -1? 610: 977); h.appendChild(s); }()); /* ]]> */ </script> <!-- Google Tag Manager --> <script>(function(w,d,s,l,i){w[l]=w[l]||[];w[l].push({'gtm.start': new Date().getTime(),event:'gtm.js'});var f=d.getElementsByTagName(s)[0], j=d.createElement(s),dl=l!='dataLayer'?'&l='+l:'';j.async=true;j.src= 'https://www.googletagmanager.com/gtm.js?id='+i+dl;f.parentNode.insertBefore(j,f); })(window,document,'script','dataLayer','GTM-5H83FN');</script> <!-- End Google Tag Manager --> <!-- Google Tag Manager (noscript) --> <noscript><iframe src="https://www.googletagmanager.com/ns.html?id=GTM-5H83FN" height="0" width="0" style="display:none;visibility:hidden"></iframe></noscript> <!-- End Google Tag Manager (noscript) --> <script type="text/javascript" src="//blog.dnevnik.hr/js/hr/prototype.lite.js?=1"></script> <script type="text/javascript" src="//blog.dnevnik.hr/js/hr/moo.ajax.js?=1"></script> <script type="text/javascript" src="//blog.dnevnik.hr/js/hr/frontend.js?=2"></script> <link rel="shortcut icon" href="//blog.dnevnik.hr/blog.ico" type="image/ico" /></head>
izgubljeni,
Soba je bila prazna, zrak težak, noć se odavno spustila na obronke grada.
Sjedila je sama na jednoj od kuhinjskih stolica, nestrpljivo i brzo zapisujući u malu bilježnicu.

Nešto promrmlja ispod glasa, zaustavivši se na trenutak.
„Ne, ne. Ovo nije korijen... čekaj ovo je krivo izračunano. Ovaj broj je krivo zapisan. K vragu Amelie!“ i s tim riječima baci bilježnicu u zid sakrivene kuhinje. Posegne za cigaretom u maloj pepeljari i žurno udahne dim.
„Problemi?“ pitanje je trgne i ona se nabije u stol svojom rukom.
„Hobi mi je postao mučenje“, odgovori poznatome glasu i spusti svoje dlanove nadolje na stol.
„Znaš da život nisu jednadžbe, brojevi i brojanje njih samih.“
„Ja ih tako vidim. Sve se ionako vodi po zakonima prirode i fizike. A brojanje... brojevi sami dolaze, nesvjesno.“
„Znači li to da si i brojala i moje korake?“ Jonah ju upita.

Ona znatiželjno zakosi glavu. „Da. Točno 15 koraka od vratiju do mene.“
„To nije zdravo. I pogledaj kako je ovdje zagušljivo“, on mahne rukom u prazan zrak i brzo krene prema prozoru.

Tihi škljocaj i prozor se otvori puštajući hladan zimski zrak unutar prostorije. Sporo se vukao, lijeno kao teška zmija. Dodirne Florencine gole nožne prste i ona se neprimjetno zatrese, uživajući u hladnoći koja joj se uvlačila pod kožu.

„Bolje?“ upita ju brat dok se nagnuo nad njom. „Želiš li da prošetamo?“
„Meni je samo jedna stvar na umu sada. A to je da se maknem što dalje od tebe“, mirno uzvrati Florence, ne želeći svađu, samo objašnjenje. Ili većinu njih.

Dobro, jedan dio nje je htio svađu, da ju moli za oprost dok mu ona govori sve što joj je na umu. „Znaš što sam ti rekla. Znaš, jako dobro.“
„Rekla si mi da ne razumiješ. Nisi me pitala zašto, da li sam uopće razmišljao ili da li sam pri sebi. Kao da nisi niti htjela znati“, odvrati on smireno.
„Što misliš da te nisam htjela prebiti na mrtvo ime dok mi govoriš zašto!? Da li misliš da nikad nisam htjela objašnjenje za tvoje jebene ludosti i idiotiziranja? Uvijek, uvijek si radio glupe stvari, ali ubiti mene? Tvoju sestru? Jer da si imao razlog, imala bih i ja.“
„Bilo mi je dosta svega. Tebe i nas. Uvijek smo jedan drugome radili balans, uravnoteživali jedno drugoga. Ja sam samo htio malo izaći iz toga kruga, biti divlji, iznad tvog dohvata.“
„To je najsebičniji razlog za ubojstvo.“

On nije rekao ništa, nego posramljeno gledao u svoje prste.
„Je si li ikad pomislio da se i ja osjećam isto? Tvoje previše zaštitničko ponašanje, tvoj nemar za mene, tvoja bahatost i želja za uništavanjem. Ti si samo ranjivo klupko ljudskog mesa Jonahe. Samo to i ništa više. Najbolje bi bilo da mi se nikad više ne obratiš.“
„Znam da je to bilo stravično sebično, i znam da i dan danas i dalje trpim od iste sebičnosti, ali htio sam, samo sam htio da te oslobodim. Tebe i mene.“
„Od čega, Jonahe? Čega!?“
„Tereta ovog što smo mi.“
„Braća? To nadilazi sve tvoje ludosti. K vragu već! Ja sam uvijek bila tvoja sigurna luka, kamen na koji se možeš nasloniti. Da li si to htio izgubiti, reci mi?“
„Valjda“, to je bilo sve što je rekao, dok je krenuo prema vratima, samo u tankoj majci i otrcanim starkama, dok je vani bilo manje od 10 °C i padao gusti snijeg.

Htjela je poći za njim, zagrliti ga i reći mu kako mu oprašta. Ali nije mogla sebe natjerati da se podigne i krene za njim. Nije imala snage više.


„Bili smo oboje polugoli sada. Naša tijela su se nalazila samo centimetrima udaljenima, a ja sam samo htjela proći svojim prstom po njegovom licu. Stvarnom licu.“

Azra se nalazila na slabo osvijetljenoj pozornici, sjedeći na staroj barskoj stolici i držeći svoji novi roman u rukama. Boldani kurziv naslov Boem je krasilo jednostavnu bijelu naslovnicu.

Florence je bila okružena nepoznatim ljudima, starim Azrinim poznanicima i nepoznanicima, neprijateljima i kritičarima, svaki od njih držeći malu bijelu šalicu čaja Earl Grey, koji je i njoj peckao prste i širio mošusan miris koji joj se nije svidio, ali je znala da nema nikakve šanse da Azra popusti u svojim namjerama za prvo čitanje zato se umjesto finih grickalica i čaša točenog piva pio engleski čaj s žličicom mlijeka i nemasni muštaćoni smeđe boje, dok se je u zraku osjetio miris svježih naranča.

Gromoglasan pljesak započne no Florence se ne pridruži besmislenom udaranju dlana o dlan. Ali je bila izričito ponosna na Azru i bilo joj je drago zbog nje.
Knjigu je pisala potajno: nešto što nikad nije je radila, jer je voljela pisati među ljudima, želeći da joj čitaju skice ili tražeći njihove savjete. Zato se i iznenadila kada joj je predala primjerak da ga prva pročita.

Ona ju je samo zagrlila i zavalivši se u fotelju počela čitati.

Sama radnja knjige joj nije bila jasna i Azra se voljela baviti materijalom za... starije i ljudskim problemima. U nekim dijelovima ju je skoro rasplakala, ali se je suzdržala i završila knjigu u jednoj noći. Uvijek je bila brzi čitač ali nikad nije voljela čitati, gen koji je pokupila s majčine strane.
Ili sama činjenica da u knjigama su uvijek sretni završeci ju je odbijala od bilo kakvih slova na papiru.


Azra se podigne i jednim nervoznim pokretom ljudima pokaže da ustanu i krene prema Florence. Ova ju samo zagrli i utisne poljubac u tjeme.

Jonaha i Camdena nije bilo nigdje u blizini. Florence je i na neki način i bilo drago, bila je uvjerena da neće moći brata pogledati u oči a Camden bi vjerojatno poludio od dosade, ma koliko volio da mu Azra čita neprimjerne dijelove, nije podnosio prva čitanja.

„Znaš što Flo? Mislim da će ova knjiga biti najbolja“, Azra joj kaže, no ona samo slegne ramenima i pusti Azru da ode do koščatog, visokog tipa s gnijezdom crne kose i malim rokovnikom u ruci.

Nije imala razloga da ostane u malom kafiću, pa, uzevši svoj žuti francuski kaput krene prema vratima. Hladan zimski zrak ju zapuhne i ona osjeti ježince po rukama i na vratu ali nastavi hodati.

Još dva dana. Samo dva.

Dva dana do obilježavanja njezinog rođenja (i njezine smrti, pomisli ona), dva dana do nezaustavljivih čestitanja i podnošenja nervirajućih poruka na sekretarici. Dva dana dok ne vidi svoje roditelje ponovno, ili čuje u najboljem slučaju. Dva dana kada će pogledati Jonaha, njezinog brata. Samo dva dana.

Okani se tih misli, ona pomisli i izvuče jednu cigaretu iz đepa i sporo ju upali. Dim joj malo ugrije prste, ali i dalje joj je bila hladno.
Koža joj je bila previše suha i zategnuta, pomisli, a bio je tek listopad, rana zima je bila jedna od mana ovog mjesta, ali ona je voljela zimu.
Ipak... nešto joj je smetalo u zraku, zato se namršti i stane usred lokve bljuzgavog snijega.

Obgrli se i pogleda u zaleđenu rijeku, koja je tiho prolazila ispod tvrdog pokrova leda. Rastegne svoje hladne prste i položih ih na ledenu šipku ograde mosta.

Još par koraka i biti će u svojem domu, ali nije željela biti sama između tih zidova, udisati isti topao zrak i ležati na hladnoj sivoj posteljini. Nije htjela biti sama.
Nije željela niti smetati Azri, shvaćala je kako ovo treba, Cam je bio bog zna gdje a Jonah... nije ju zanimalo gdje je.

Leo. Sjeti se njega. Njegovih toplih ruku i njegove crne kose, njegovog malog stana. Ali on nije bio u gradu. Obećao joj je da će se vratiti prije četiri dana. Obećao je da će se vratiti na rođendan.

Ode i njezina zadnja nada da ovo slobodno vrijeme provede s nekim.

„Florence Cline?“ osoba iza nje ju upita. Ona se uplašeno okrene i ugleda mladu djevojku. U tami joj nije niti raspoznala djevojčino lice, ali glas joj je bio mekan i ugodan.

„Uplašili ste me! Da ja sam Florence. Što li je?“
„Moje ime je Brynn Gravy. Ja sam, ah, Azrina prijateljica i ona mi je obećala da će me upoznati s vama, ali vi ste već bili otišli.“
„Evo me. Ovo sam ja. I možemo li prijeći na ti? Istog smo godišta skoro!“
„Naravno“, djevojka se nečujno nasmije, Flo je sada mogla vidjeti male borice oko njezinih očiju.
„Želiš?“ ona doda Brynn cigaretu, koju ona zahvalno primi i naslonivši se na ogradu, leđima okrenuta rijeci, zapali cigaretu.

Pažljivo pogleda Florence i ona dobije osjećaj kao da ju netko skida pogledom, nečeg zlobnog je bilo u načinu kako ju je gledala.

„I što je zanimljivo kod mene da sam bila vrijedna upoznavanja?“
„Lijepa si“, Brynn to reče i pogleda u daljinu, ispustivši dim, koji se sivkasto ocrtavao na noćnom nebu.

Florence se posprdno nasmije.
„U to ne sumnjam, ali stvarno te pitam. Zašto?“
„Tvoj brat. Trebam ga“, i s tim riječima baci opušak preko ramena u rijeku.
„Aha“, rastegne tu riječ, zgnječivši svoj opušak vrhom svoje čizme. „Shvaćam. Ali to je jedan od banalnijih razloga. Što li je sada učinio?“
„Zar imaš tako malo vjere u njega?“ upita ju Brynn podignutih obrva.
„Nemam nikakve vjere u njega“, ona krene.

Brynn ju počne pratiti i Florence shvati da ne zna kamo treba ići. Ili kamo želi ići.

„Vidim da ne znaš kamo“, Brynn kaže „'Ajmo popiti jednu kavu pa ću ti objasniti.“
Uhvati ju za lakat i počne voditi prema maloj kavani.


„Je li istina ovo što mi govoriš?“ upita Florence Brynn.
„Ne vidim razlog zašto bi ti lagala. Tvoga brata traže, zato je i našao sklonište kod sestre. Ali malo ljudi to zna i ne namjeravaju nikome odati tu informaciju. Florence, moraš shvatiti da je tvoj brat svjedok ubojstva.“

Nije vjerovala u to. To je bilo apsurdno.

„Dobro, da je me molim te prosvijetli i objasni mi kako se moj brat našao tamo.“
Brynn digne ruke u zrak.
„Nemam blage veze Florence stvarno. Samo se sjećam da je upao u moj stan, polumokar od kiše i izbuljenih očiju, tražeći od mene da ga sakrijem. Ionako sam imala murju za vratom pa sam mu predložila da krene obitelji. Popio je svoju kavu do kraja, poljubio me u obraz i krenuo trčeći prema stanu.“

Florence pogleda u svoje izgrižene nokte, podigne pogled na svoju netaknutu šalicu i onda pogleda Brynn.

Imala je divne zelene oči, boje mahovine i dugu plavu kosu koja je bila zavezana u labavu punđicu na zatiljku njezina vrata. Iza lijevog uha joj je stajala mala tetovaža, i začudo, istetovirano joj bijaše: Pulvis et umbra sumus.

Sjene i prah. Ironično, pokazavši joj svoju tetovažu, Brynn je samo kimnula glavom, kao da odobrava njezin izbor riječi.

Brynn je bila i nezdravo mršava, kao da ju nisu dovoljno dobro hranili, pa su joj se vratne kosti isticale kao crni tuš na bijelom papiru. Ruke su joj bila duge, a dlanovi sitni i Florence je primijetila kako joj je zategnuta koža oko prstiju, vjerojatno jako suha.

Nosila je uske crne tajice, debelu kožnu jaknu i tanku majicu koja joj je labavo visila s uskih bokova.

Brynn se nakašlje, primijetivši da ju Florence odmjerava. Ona joj se samo nasmiješi.

„Čini se da bih trebala sada pronaći brata, zar ne?“
„Najpametnija ideja. Ja ću popušiti jednu i krenuti prema Azrinom stanu“, podigne se sa stola, priđe Florence i zagrlivši ju, krene prema vratima kavane. „Laku noć, Florence.“

Ona ju je promatrala kako izlazi iz kavane i nije ju prestala gledati dok se nije izgubila u tami.

Nevoljko, nakon nekoliko minuta, ona ispije svoju kavu do kraja, plati račun i krene prema vratima.

Kako je, pobogu, mogla znati gdje joj se nalazi brat?


Sreća joj se osmjehivala večeras, Florence pomisli sumorno. Jer, čini se, Jonah nije imao ništa drugo u planu, nego biti dva sata ispred ulaza njezine zgrade, čekajući ju da joj se ispriča.

Mali smiješak joj se pojavi na licu, a on digne svoj pogled na nju.

I dalje je bio slabo obučen, nenaučen na ovo zimsko vrijeme, pa se malčice tresao i Florence je mogla primijetiti kako su mu jagodice prstiju plave.

„Budalice“, ona mu kaže, i dalje se smijuljeći „Mogao si me samo nazvati.“
On podigne svoje ruke u zrak, navika koju je pokupio od Brynn, ili ona od njega, pomisli Florence.
„Nemam svoj, negdje se izgubio u mojoj prtljazi, koja i dalje stoji neotvorena u tvome stanu.“
„Duboko sam uvjerena da to trebamo ispraviti. No, hajde, uđimo unutra! Pogledaj si prste.“

On pogleda svoje prste, kao da ih je prvi put u životu primijetio. Slegne ramenima i krene sa njom.



U stanu je bilo zagušljivo, ali Florence to nije smetalo, voljela se osjećati kao u turskoj kupelji kada je ulazila u stan.

„Ovdje je kao u kupelji“, Jonah počne negodovati i krene prema prozoru da ga otvori.
„Ne smijem ostavljati prozore otvorene, u hladnoj sobi ne mogu spavati a ionako volim toplinu.“
„Ne vjerujem da podnosiš sparinu, svako ljetu bi se jadala baki kako ti smeta toplina i sparina.“
„To je samo u ljetno vrijeme, brate“, uđe u kuhinju, zagrije mlijeko u malom lončiću i krene se presvući.

Haljina ju je stezala u leđima i na području prsiju, nožni prsti su joj bili zdrobljeni u Azrinim oksfordicama, 2 broja premalih. Osjećala je kao da joj je netko spalio živce na području mozga, kosa joj je bila zategnuta, premažena i pitajbogaštoveć. Od nje su napravile lutku, pomisli Florence. Nekad je stvarno mrzila Azru.

Ljutito uzdahne i počne mahnito grabiti šlic s lijeve strane njezinog bedra. Elegantno iskoči iz haljine, i izdahne duboko, ostavljena u svojem donjem rublju i grudnjaku. Sagne se i izvuče svoja bolna stopala iz malenih cipela i krene bosonoga prema malom ormariću s čarapama.

Navuče mekane i novokupljene čarape na svoja umorna stopala i baci se na krevet. Svaki dio njezinog tijela je jenjao i boli, mozak joj je bio puno informacija i bila je preumorna za bilo što.

Na kraju shvati da bi se trebala vratiti mlijeku koje vrije na štednjaku, pa, na brzaka obuče svoju flanelsku trenirku i krene ugrijati svojeg brata šalicom toplog mlijeka i jednim noćnim dimom.

On ju je pažljivo promatrao dok je baratala s vrućim lončićem i limenkom cimeta i na kraju je krenuo s njom do otvorenog prozora. Brzo protrlja dlan o dlan i prihvati vruću šalicu s mlijekom iz koje je izlazio slatkasti miris cimeta.

„Baka nam je uvijek spremala toplo mlijeko s cimetom zimi kada smo se vraćali hladnih obraza s brijega“, Florence reče nakon što je progutala prvi topao gutaj.
„Sjećam se“, on prizna, bojeći se prinijeti svoju šalicu usnama.
„Htjela bih se vratiti u ta vremena, ali ah...“ uzdahne nostalgično i spusti svoju šalicu, želeći povući barem jedan dim prije spavanja. „No, hoćeš li to ispiti kao dobar dečko pa da možeš dobiti svoju cigaretu?“

On se naceri i ispije mlijeko, ostavivši bijele brkove iznad njegovih usnica. Florence se nasmije glasno, užasno su je zabavljali ti brkovi, tako su dječje izgledali na njegovom umornom licu.

„Što je?“ on ju upita. Ona samo zakoluta očima i prst mu pritisne na brkove.
„Ne osjećaš li ih?“
Sada se i on smijao, rukavom svoje majice obrisavši mliječne brkove.

Nekoliko minuta su stajali jedan pokraj drugoga, ne govoreći ništa. Ali znali su što će reći.
„Je li istina to što mi je Brynn rekla?“ ona ga upita, usudivši se pogledati ga.
„Znači pojavila se? To je... časno od nje.“
„Spasila ti je život blesane! Da mi nije rekla, ja bih te pustila da lutaš ulicama, da se motaš po sumnjivim mjestima... I jedan dan bi mi policija došla na vrata, kao što je došla i majci. Sjećaš li se toga Jonahe!?“

Posramljeno spusti glavu.
„Rekao bih ti i ti to znaš. Ali sada znaš i ja ti moram reći da je istina. Sve što ti je ona rekla.“
„Znači da je istina kada mi je rekla da sam lijepa?“ podigne obrve.
„To ti je Brynn“, on se nasmije i pogleda ju.

Ona mu priđe bliže i zagrli ga kao prava sestra. I on obujmi svoje ruke oko nje.

„Znam da će sve biti u redu sada kada i ti znaš.“
„Iskreno, ja ne znam što će biti“, ona mu prizna. Osjeti kako je slegnuo ramenima.
„Mogu sada dobiti onu cigaretu?“ upita ju.

Ona se nasmije i pusti ga, brzo izvadi kutiju cigareta iz skrivenog mjesta pokraj prozora. Upali jednu i pruži mu je. Upali sebi i nagne svoju glavu kroz prozor, zadovoljno ispustivši dim.

Napisala, uživala pisajući ovo i sada sam preumorna da drugi put pregledavam.

02.10.2011., nedjelja (22:44), komentari