Pomalo nesigurnim korakom ona krene prema niskom stoliću pokraj kreveta. Izgubila je na trenutak tlo pod nogama, vid joj se zamutio, njihala se na strane.
Ali morala je uhvatiti ključeve na stoliću i krenuti iz ovog malog stana. Nije više mogla ni minute provoditi u njemu.

Čemu čekati, kada je shvatila da se Jonah neće vratiti. Nezadovoljno izdahne i otključa vrata.

Što bi bilo kada bi samo odustala? Jednostavno bi pokušala ispočetka, ne brinući se za granice koje su je odvajale od svega ostalog, od ljudi i od pravila, zakona i tajni.
Zašto bi pokrivala osobu kojoj zna da ne smije vjerovati?
Naučila je da ne smije dopustiti sebi da Jonahu počne vjerovati, jer će to završiti s posljedicama većih razmjera.

„Budalice, pa ti njemu i vjeruješ, u tome i je problem“, Brynn si reče i otvori vrata stana, skoro se spotaknuvši na tepih na ulazu.

Uđe nespretno u dizalo, pritisne putac za prizemlje i osjeti kako se počela spuštati prema dolje. Uhvati se za ogledalo svojim košćatim rukama jer joj se zavrtjelo u glavi. Zastenje jer je osjetila čudnu bol u svojem trbuhu, kao da se nešto želi probiti kroz nju.
Morala je izaći iz stana, iz te proklete zgrade čak i za pod cijenu vlastitog zdravlja.

„You better watch out Cupid, stuck me with a sickness, pull your little arrows out, let me live my life“, ona zapjeva Metricovu pjesmu i nasmije se u sebi. Na što je spala!

Izašla je iz zgrade, ali nije znala gdje ide. Nije htjela razmišljati o svojem putu, ali znala je da će završiti kod prijateljice. Kod Anne-Marie. Odlučno prekopa svoju torbicu i pronađe cigaretu, upali je i krene prema njezinom dućančiću.

Zaustavi se na par trenutaka na vratima dućana, ali brzo odluči da nema smisla da se okrene i vrati natrag ka samovanju.

„Anna Marie!“ zadere se.

Djevojka bujne, kovrčave tamnoplave kose i sivih očiju iskoči iz jednih vrata i stvori se ispred nje, držeći u rukama kistove za bojanje. Majica joj je bila puna šarenih mrlja od slikanja, oči znatiželjne i svjetlucave, neprestano putujući s jedne točke na drugu.

„Brynn?“ ona ju upita kao da nije vjerovala da se ispred nje ona nalazi. Ponovno ju pogleda, od vrha glave do tabana, kao da se želi uvjeriti da osoba koju gleda je uistinu Brynn Gravy.

„Da, Anna koliko se ja sjećam to sam ja. Mislim, ako se sjećam dobro“, ona se nasmije neugodno, jer je znala da ne bi trebala biti tu, nakon toliko vremena. Nije smjela dolaziti kod starih poznanika. To je loše, pogotovo kada ste im nešto nažao učinili. „Anna... Možda bih trebala otići?“ ona ju upita već znajući odgovor. Reći će da, kao i oni prije nje.
Ali ona se samo nasmiješi i reče ne.
To malo ne je značilo svijet Brynn.


Znala je kakva je bila Anna Marie. Čudna, pomalo previše nagla i uporna, ali bila je draga osoba s izraženim osjećajima i mislima. S jasnim idejama i uputama.

„Čula sam što se dogodilo. Loša vijest brzo putuje“, ona započne i pusti kistove na pod, uzme Brynn za mišicu i odvede ju dublje u kuću. „Znala sam da ćeš prije ili kasnije doći ka meni. Čini se da si odlučila doći prije. To ti je pametna odluka. Mene samo zanima...“, ona ju pusti i pogleda kroz prozor, dalje u svoj vrt. „Ma, zanima me puno toga. Znam da si...“

Ona se otme iz njezinih ruku i sjedne na udoban crveni kauč. „Završila sam s osobom koja nije bila poželjna. Koja i dalje nije. Jonah Cline. Ubojica koji je pokušao“, Anna Marie samo kimne glavom, potaknuvši ju da nastavi. „Nakon što je Florence, njegova sestra, pobjegla, otišla, kako god iz grada, on je lutao gradom i ulicama. Ljudi nisu znali gdje tražiti pa nisu ni pokušali. Znali su da će se vratiti, da će morati odgovarati za ono što je htio počiniti. Čak i u takvom gradu se za sve sazna. Uvijek se i znalo.
Neću reći da sam ga slučajno upoznala. Neću reći da ga nisam htjela upoznati. Osjećala sam neku vrstu uzbuđenja kada god bi se pojavilo njegovo ime u razgovoru, novinama... Htjela sam znati sve o njemu. Htjela sam razgovarati o njemu, s njime.“

Ona zastane na trenutak i udahne, osjetivši lagani svrbež u području pluća.

Nasmiješi se sjetno i nastavi. „Da, sada shvaćam zašto su me ljudi tako čudno gledali. Uvijek sam bila tako opsjednuta s njima, tako... Čak i dalje vjerujem da i dalje jesam. K vragu.“
Ona pogleda Annu Marie kao da je ona bila ključ njezinoj ključanici tajne škrinje.
Ova joj se samo tajnovito nasmiješi. „Priča još nije gotova, sjedi dolje Brynn.“
Brynn je znala što mora napraviti, ali prvo je morala završiti ono što je započela.

„Da, da. Kao što si vjerojatno i pretpostavila, pronašla sam ga. Moja opsesija je došla do te granice da sam ja morala usluge i veze ljudi koje sam poznavala.
Ali bila sam tako, tako sretna što ću ga upoznati.“

Sada ona pogleda kroz prozor, u zeleni vrt i skrene svoj pogled brzo na svoje ruke. Svoje tanke prste i suhu kožu na dlanovima.

„Poznavajući tebe, ti si vjerojatno bila uvjerena da je on pravi dečko za tebe. Zavoljela si ga, zar ne Brynn?“

Anna Marie nije bila glupa. Znala je prepoznati opasnost i uvidjeti pogreške. I znala je Brynn previše dobro.

„Da. To je bila moja propast. Bila sam uvjerena da će i on mene voljeti, bila sam uvjerena u njegovu ljubav. U našu. Bože, koji sam ja čudak postala.
Ali nisam htjela. Ako sam što htjela tijekom godina, onda je to sigurno otići iz tog grada, snaći se negdje drugdje. Ne zaljubiti se u osobu koja je skoro ubila svoju sestru.
Ruku na srce, ne znam ni zašto sam se zaljubila u njega. Nije to bila nekakve vrsta fetiša, ta opasnost da me pokuša ubiti. On, on nikad nije ni pokušao takav biti. Više bih rekla da je povučen i udaljen od okoline, ili je barem to postao nakon što je skoro ubio Flo.“

„Ali svejedno, pogledaj posljedice svojeg djetinjeg izbora. Odlučila si potražiti ga, sprijateljiti se s njime, postali ste više od prijatelja a sada... On je sada kod sestre, zar ne?“ Brynn razočarano kimne glavom. „I mislila sam. Takvi se uvijek vraćaju onima koje su povrijedili. I napravio je nešto grozno. Upleo se u neke čudne poslove. Dobro da tebe nije poveo skupa s tobom.“

„Ne možeš biti sigurna u to, Anna. Na više navrata skoro pa i je. Povukao me skupa sa sobom, u tu jamu beznađa i smrti. Postao je gora osoba nego što je bio.“

„Ali ti nisi mu rekla da. Imala si izbor i iskorisitila si ga, zar ne?“

„Jesam. Tri tjedna prije onoga što se dogodilo, ono što je vidio, kao da sam osjećala, ja sam mu rekla da više ne možemo biti zajedno. Da ja više ne mogu biti s njime. Da više to ne mogu podnijeti. Odselila sam se natrag u potkrovlje kod Klare. Bilo joj je tako drago što me ponovno vidjela kod nje. Nahranila me, oprala sa mene onu prljavštinu, obukla u čistu robu i stavila me spavati.
Sljedeće jutro mi je ispričala sve što se dogodilo dok mene nije bilo.
Marianne Cline se skoro svoje kćer javno odrekla. Spriječili su je naravno, ali žena je bila ogorčena, govorila je svima da je Florence kriva za sve što se dogodilo.
Nazvala ju je vražjom kurvom! Vlastitu kćer.
One, čak i prije nezgode se nikad nisu dobro slagale. Ja, kao i drugi ljudi smo bili uvjereni da je za to bila kriva smrt njezina oca, njihovog oca. Svi smo znali da je on bio pijandura. Svi smo znali za treće mrtvo dijete. Svi smo znali za probleme.
Ali obitelj se uvijek dobro držala.
Oni su bili dobri i dragi u školi, ali doma... Nikad nismo znali što se događa iza zatvorenih vrata.
Ne želim reći da mislim da je Marianne bila zlostavljač. Da ih je tukla
Jonahovo tijelo sam dobro jedanput pretražila za bilo kakve ozbiljnije ozlijede, ali nisam našla ništa. To me zaprepastilo, ali nisam odahnula, jer sam i dalje sumnjala.
Što je bilo s Florence?
I zašto bi se majka odkrekla vlastite kćeri?
To nije moj problem, ali namjeravala sam pitati Florence o tome. Ali ona mene stalno izbjegava kao da zna što ću pitati, što ću reći.“

„Pretpostavljam da nakon što si napustila Jonaha da više nisi razgovarala s njime?“

„Ne“, ona reče i primijeti neki samozadovoljan osmijeh na Anna Marieinom licu. „Nismo razgovarali, viđali se oko neki 2, možda 3 mjeseca. A onda... Bila je to kišovita tamna večer. Bilo je grozno vrijeme i sve je smrdjelo na dim.
Izašla sam kupiti mlijeko, jer ga nismo imali, a Klara nije bila u kući. Bila sam sama i jelo mi se. Tipično.
No da, išla sam kupiti mlijeko i na povratku, on je bio na mojim ulaznim vratima, mokar do kostiju, lagano se tresući i pognute glave.
Ja sam ga neko vrijeme nijemo gledala s druge strane ulice. Nisam htjela razgovarati s njime. Nisam ga htjela poznavati. I dalje me zanima od kuda toliko nedostatak te strasti koje sam imala za njega.

Ali primijetio me. Nije me zazvao. Nije ništa napravio. Brzo sam izvadila ključeve, ušla unutar kuće i skoro mu zatvorila vrata kuće ispred nosa. Ostavila sam ih lagano otvorena, skinula sa sebe mokru jaknu, odložila kišobran, skinula cipele i krenula prema kuhinji, da ugrijem mlijeko.
Odjednom više nisam imala ni apetita. Imala sam gorak ukus u ustima i potrebu da ga opalim preko toga lica. Ali nisam.

Učinio je sve kao i ja. Skinuo mokru odjeću i stajao bos preko puta mene. Prišla sam mu, naravno da jesam i zagrlila sam ga.
I kakav god bolestan sociopat on je, ja sam pokušala shvatiti ga, pokušala doprijeti do njegove boli. On je i mene zagrlio, kao da samo prijatelji koji se dugo nisu vidjeli.
Znala sam da nešto nije u redu. Upitala sam ga u čemu je problem i on je rekao da je vidio ubojstvo. Samo tako, hladno i bezosjećajno kao da je rekao da je vidio mrtvu mačku na ulici.

Znala sam što trebam učiniti. Rekla sam mu da odmah se ukrca u najraniji bus, vlak ili avion i da ide sestri. Ona će mu pomoći, jer on nije bio u stanju da si sam pomogne.
Nevoljko složio se sa mnom i rekao mi je da me voli, premda to nikad nije znao. Nije znao voljeti, Anna. Voljeti!

Došla sam ovdje jer sam mislila da će me trebati. Ne treba me, očigledno.“

Anna Marie zastane na trenutak, namjesti se na kauču i pogleda ju svojim sivim velikim očima.
„Ponašaš se kao malo dijete. Pametno malo dijete, ali svejedno. Dobro si učinila kada si mu rekla da se vrati sestri, ali zašto si se vratila ovdje? Ima sestru, ne tebe. Ona mu je veća potpora nego što ćeš mu ti ikad biti. Znaš i sama.“
I s tim riječima ona nju ostavila u hladnom boravku, na mekanom crvenom kauču da preispita svoje odluke i da na kraju, ode. Da otiđe od Jonaha i ove zbrke, ovog tereta.

Ona duboko udahne i izađe iz kuće, zastane na vratima i pogleda tihu, hladnu prostoriju koja je bila ispred nje, koja ju je pozivala unutra, koja ju je pozivala da uđe i sjedne, da gleda kako vrijeme teče i prolazi. Prostorija, kuća u kojoj bi spavala i koja bi riješila njezine brige.
„Da bar“, ona šapne i izađe.



Ja sam budala ali i kukavica jer sam vjerovala osobi poput tebe. Nije mi žao, pogriješila sam mnogo puta. Ekspert sam u greškama.
Možda shvatiš, možda ne.
Ja se nadam onom ne, jer onda se nećeš baviti sa mnom, nećeš razmišljati o tome. Vidiš li kako sam ja jednostavna osoba? Jednostavno ti to nikad nije palo na pamet.

Zbogom, nadam se da sam bila vrijedna tebe.
Brynn