Maleni krateri su bili na njezinoj koži vidljivi i ona se namršti. Nije voljela ožiljke. Prezirala ih. Mrzila je kako narušavaju njezinu kožu i čine ju nesavršenom. Mrzila je biti nedostatna, nedovoljna. Nije voljela se tako osjećati.
Prekrije malene ožiljke rubovima majice i omota svoje ruke oko sebe, pokušavajući pronaći toplinu u sebi.
Tri, dva, jedan.
Nitko nije primjetio. Uzdahne i opusti se, smjestivši se u udobnom kauču i dalje ruku stegnutih oko sebe.

„Nije ti hladno, zar ne, Nia?“ on ju upita. Ona se pristojno nasmije i odmahne glavom. On kimne glavom i nestane iz njezinog vidnog polja i on odustavši, otišavši od nje. Nije to istina, obrecne se. Nije on takav.
Ali ruku na srce, nije bila ni sama sigurna. Nitko nije znao kakvi su muškarci, a pogotovo kakvi su Cline muškarci. Možda bi trebala jednostavno pobjeći od ovih ljudi, osjećala je kako ju guše. Osjećala je nečije prezirne poglede, nečije suosjećajna. Nije htjela suosjećajnost niti mržnju. Brižnost ili ljubav. Ništa. Htjela je sama shvatiti što osjeća, kakav je, što osjeća o sebi... Tko je, k vragu.

„Nia?“ netko ju zazove. „Trebaš li što?“
„Ne hvala“, ona tiho reče, šapat o njezinu kožu, iz njezinih usna.
„Jesi li sigurna?“ glas se ponovno pojavi. „Nisam te vidio da išta jedeš cijeli dan.“
„Jednostavno ne mogu“, ona reče opet tihim šaptom.
„Morat ćeš. Napravit ću ti moju posebnu juhu, zapravo jedinu stvar koju znam skuhati“, on se nasmije na to „a ti ostani sjediti ovdje, jasno?“
Ona kimne glavom, ne podignuvši ju da ga pogleda u oči. Ne bi mogla to podnijeti.

Sat vremena kasnije ona je i dalje bila nepomična statua, nestrpljivo čekajući ga, samo da bude blizu nje, njegova radijantna toplina grijući ju.

„Hvala ti što ovo radiš, Jonah“ ona mu reče kada joj je pružio veliku šalicu ispunjenu toplom juhom.
„Nije mi problem. Ionako su svi drugi zabavljeni drugim poslovima. Pod svim drugima“, napravi rukama gesturu zračnih navodnika „mislim na Cama i Azru koji se ne mogu odvojiti jedno od drugog.“ Kada je uočio njezin tužan izraz, shvati što je rekao i brzo zaklopi svoja usta svojim dlanom. „Sranje. Sorry, Nia. Nisam tako mislio...“ zastane na trenutak. „Ne, zapravo, ne. Nije mi žao. Znala si da će završiti ovakvo. Ljudi poput Cama ne vole druge osim onih koje su mu prve i jedine na umu i u srcu. Sama si bila svjesna svojih postupaka, to znaš i sama. Sada ih moraš trpiti. Bila si ih svjesna? Zar ne? Koliko si uopće stara?“

Ona je samo sporo pila svoju juhu, ne koristivši svoju žlicu, izbjegavajući njegov pogled i pokušavši suzdržati suze u očima i crvenilo u obrazima.

„Devetnaest“, ona uspije zucnuti.
„Sranje, Nia. On je bio tvoja prva ljubav, zar ne?“ promatrao ju je širom otvorenih očiju.
„Ne, nije. On je prvi tip s kojim sam spavala, ali nisam ga nikad voljela. Barem ne na taj način. Barem mislim da nisam. Mislim, boli me jer znam da je s Azrom i da mu nisam nikad puno značila, ali... Ne smeta mi. Znala sam da ću to dobiti na kraju, baš kao što si mi i rekao. Bila sam svjesna svojih postupaka. I dalje jesam.“

On je samo kimao svojom glavom kada je govorila, kao da razumije, ona pomisli ogorčeno. Ali nije mogao razumjeti! Nitko nije mogao shvatiti, zar ne? Čak ni ovaj ranjeni, uništeni, samodestruktivni dječak. Jer, premda je i bio stariji od nje, u njezinim očima je bio samo dječak, nesvjestan svijeta iza zidova, nesvjestan svojih postupaka. Znala je što je učinio, čula je njegove vriske duboko u noć i njegova mrmljanja i buncanja usred sna kroz tanke zidove.

„I ja žalim ono što sam učinio i svjestan sam svega što sam ikad napravio. Nikad neću shvatiti zašto sam to napravio i to me ubija. Možda sam to i zaslužio.“
„Možda ti se svemir ruga sada“ ona reče, sjena njezinog osmijeh na licu.
„Svemir se i tebi ruga, zar ne?“ njegov osmijeh nije bio šaljiv već gorak i tužan, a njegov pogled taman i distanciran.

„Nikad neću shvatiti muškarce“, ona tiho promrmlja.


Njezine tanke, duge ruke su visile jedna s druge strane i neumorno lematale oko njezinog tijela. Htjela ih je zaustaviti, jer kao da nisu bili njezini udovi, kao da nije mogla kontrolirati njima.
Automatski je hodala, noga pred nogom sve dok ne dođe do svoje krajnje točke. Sve dok ne dođe do cilja. Ona to može.

Nečija mačka je sjedila na trijemu majčine kuće. Florence se bojala kročiti nogom na drvene, nestabilne daske prijema koji je izgradio njezin otac desetljećima prije. Jonaha nije bilo nigdje u vidu, i ona se bojala onoga najgoreg. Nagovorio ju je da se pojavi pred njihovom kućom, tako da ju može silom strpati u isto prostoriju s majkom i da srede svoj odnos na licu mjesta.

Jedna stvar koju Jonah nikad neće naučiti, pomisli Florence ogorčeno, jest da se dvije zaraćene žene nikad ne mogu pomiriti.

Čak i ako su majka i kći.
Njezina majka je odustala od svoje kćeri puno prije nego što je htjela priznati. Florence nije htjela razmišljati zašto bi majka zamrzila vlastitu djecu bezrazložno i ostavila ih da se bore sami u velikom svijetu bez ikakve primarne ljubavi.
Florence je krivila vlastitu majku jer nije mogla voljeti kako treba, čak i nakon toliko godina.

Ona uzdahne i hrabro zakorači prema crvenim vratima. Spotakne se na malenom tepišiću ispred vrata na kojem je bio veseli natpis Welcome! i malena umiljata mačkica koja ju je promatrala pozorno.

„Čujem ju!“ nečiji glas se javi iz unutrašnjosti kuće i Florence pretpostavi da je to Azra jer je ona jedino mogla zvučati toliko vedro čak i nakon svega.
„Stišaj se, k vragu. Još će i pretpostaviti što radimo“, nečiji nepoznati glas se javi.

Ona pokuca na vrata, sumoran, neprijateljski izraz na njezinom licu, umornom od brige i ljutnje. Ugleda nečiju ruku kako prilazi kvaki i ona se smrzne na mjestu. Shvati da ne želi biti ovdje, da joj ovdje nikad nije bilo mjesto, čak i prije očeve smrti. Nikad nije pripadala u savršenu obitelj Cline, u savršenu laž koju je stvorila njezina majka.

„Nemoj još otvoriti vrata“, ona reče osobi na drugoj strani. „Želim se pribrati na trenutak. Nisam spremna za ovo“, ona stavi svoj dlan preko svojih očiju, zatvori ih na trenutak i udahne duboko ne želeći prihvatiti njezinu odluku.
Vrelo sunce joj je grijalo leđa i ona je poželjela vratiti se natrag u grad i ležati cijeli dan u krevetu. Nije htjela ovo.

„Mislim da neću moći ispuniti ti taj zahtjev. Suoči se sa ovime, Florence.“

Ona prepozna glas i zaželi da nije. Ipak je to bio Jonah, kao što je i mislila, ali se nadala da ga neće biti, da se neće trebati suočiti s njim.

„Trebam ti objasniti toliko toga, Florence. Daj mi jednu vražju priliku.“
„Ne želim“, ona reče ali on ipak otvori vrata.

Njegova pojava ju je skršila na trenutak, njegovo lice nekako zdravog izgleda, bez ikakve natruhe loših navika. Znala je da mu je majka dala topao krevet (koji mu ona nekad i nije bila u mogućnosti da mu da) i topao obrok. Znala je da je tu već par dana, ali njegov oporavak je bio izvanredan i ona je buljila u njega par sekunda, ne vjerujući vlastiti očima.

„Wow“, ona tiho izusti. „Potpuno drugačije izgledaš, braco“, ovo zadnje reče nekako ogorčeno, naglašavajući njegovu izdaju.
„Daj samo uvuci svoju guzicu unutra i šuti“, on joj se nasmiješi ispričavajući se i pusti ju unutra, prebacivši jednu ruku preko njezinog ramena kada je stupila nogom unutar kuće i zatvori vrata.

Osjećala se kao da će se početi gušiti istog trenutka kada je ušla u sobu, ali iskreno, osjetila je olakšanje što je napokon tu i što namjerava završiti jedno burno poglavlje u njezinom životu. Problematične odnose u svojoj obitelji. Pogleda poznata lica oko sebe i plaho im se nasmiješi. S njezine lijeve na desnu: Jonah, Nia, majka njezina, Azra i Cam, držeći se za ruke i Leo. Njezin Leo, ona pomisli i suzdrži se nagonu da mu uskoči u zagrljaj i da ga izljubi.
Njezine oči se vrate na Niu i ona se začudi. Zašto je ona uopće... Ovdje?

Jonah uhvati njezin pogled i ona raširi svoje oči prema njemu ali on joj samo namigne i svojim pogledom produži do... Njihovih spojenih ruku. Ček, ček, ona sama sebe zaustavi. Je li propustila nešto? Mora da je.

Znači, Jonah i Nia, Azra i Camden... Leo i ona? Jedna velika obitelj puna ljubavi. Odmahne glavom i dalje okružena istim ljudima, ne vjerujući svojim očima.

„Netko mi mora puno toga objasniti, na žalost“ ona reče i sumnjičavo pogleda svojeg brata, suzivši svoje oči k tome.
„Dobro onda, nestrpljivko. Uvijek željna objašnjenja. Zapravo je sve jednostavno, ono što može biti zvano takvim. Inače... Ja ti moram puno toga ispričati. I moram ti se ispričati zbog svih nevolja koje sam ti izazvao. Jednostavno nisam htio, ali takav sam, zar ne? Grozna, pokvarena osoba.“
„Jesi“, ona reče i kimne glavom prema njemu. „Sada ću sjesti na onu tamo sofu“, pokaže prstom na nju. „Vidiš li ju?“ On kimne glavom. „Dobro. Slušaj me pozorno. Sjest ću tamo i ti ćeš mi sve objasniti i ispričati. Neću te prekidati, neću ništa reći. Samo želim sve čuti, jasno?“
„Donijet ću čaja“, reče Marianne i povuče se prema kuhinji, Azra, Camdan, Nia i Leo prateći ju.

„Lagao sam ti, Flo. Lagao sam ti cijelo ovo vrijeme i ne znam kako, zašto... Zašto, k vragu si mi vjerovala cijelo ovo vrijeme!?“ Njezino lice nije ništa odavalo. Ona nije niša govorila. „Možda me toliko... Ne možda. Voliš me toliko da te boli briga što sam gad i što sam te htio ubiti. Mrzim sebe što ti i dalje me voliš, bez obzira na sva sranja oko mene. Nisam vidio nikakvo ubojstvo. Samo sam se jako bojao pa sam pobjegao sa fakulteta i došao te posjetiti. Nisam ti htio lagati na početku, ali bojao sam se da me nećeš pustiti natrag u svoj život. Ali jesi, i to mi puno znači. Sve što sam ti rekao je istina, ali ništa opasno mi se nije dogodilo, ništa opasno po život“, plaho se nasmiješi. „Ne znam zašto je Brynn dobila dojam da mi se nešto takvo dogodilo, ali kada mi je javila da to misli, činilo mi se kao sasvim solidna priča. Pa sam to i učinio. Otišao sam jedinoj pravoj obitelji kojoj imam. Tebi.
I sada... Sada ne znam. Povrijedio sam Brynn. Nikad ju više neću vidjeti jer ona mene ne želi vidjeti i to znam. Nikad je neću moći pitati zašto je mislila da sam svjedočio nečemu i zašto me je išla braniti tebi. I ona me je više voljela nego što je trebala. Budala. Uništio sam joj život, ali ona zna i može bolje. Zato je i otišla. I sada kada sam sjebao svoj odnos s tobom, molim te za oprost. Pokušavam biti bolji i Nia mi pomaže. Ne možeš ni vjerovati koliko. To je to“, on slegne ramenima.

Ona pogleda prema svojem ručnom satu i nasmiješi se.

„Trebalo ti je trinaest minuta da ispričaš svoju priču, istinu meni. Dojmljivo. Toliko sam se bojala za tebe, gade mali. Brat si mi. Naravno da sam ti nisam oprostila za ono, ali da te ne bih pustila u svoj dom... Izvini, nisam toliko hladna i bezobrazna. Nisi trebao lagati. Mislim da od danas ne želim čuti ni riječ od tebe. Ti jesi moj brat blizanac, ja se zbog tebe osjećam kao osoba, ali da opet ponovim sve ovo što sam ponovila u posljednjih par tjedana... Nikada više. Nikada. Nećeš više ulaziti u moj život, nikad ne želim čuti za tebe. I koliko god me to boljelo sada, znam da je za bolje dobro“, ona se digne i priđe mu, čvrsto ga zagrli, propne se na prste i poljubio ga u čelo i u tjeme. „Volim te, Jonah“, šapne i ostavi ga nasred dnevne sobe, guste zrake svjetla probijajući se kroz male razmake između grilje.


Produži par koraka prema kuhinji, ušeta među gužvu u maloj kuhinji, došeta do svoje majke, uhvati ju za mišicu i kada se okrene prema njoj, pogleda ju u oči, nakon toliko dugo vremena. Zrcalni odraz njezinih.

„Opraštam ti“, reče joj i obujmi ju svojim rukama u najbliži i najprisniji zagrljaj ikad. Njezina majka obujmi svoje ruke oko nje isto a Florence osjeti vlažni obraz o njezin.
„Volim te, kćerce“, reče joj Marianne Cline i još čvršće ju stisne. „Nikad nisam zaboravila ili napustila te. Opraštam tebi što si oprostila meni. Hvala ti.“
Flo šmrcne, ali odmakne se od Marianne nakon nekoliko trenutaka. Stisne njezinu ruku u svojoj pa ju pusti.

Došeta do Lea i uhvati ga za ruke, njegova nestašna crna i sada stršeći na sve strane i ona uspije potisnuti hihot. Povuče ga sa sobom do Azre i Camdena i zagrli ih oboje, šapnuvši nešto Azri i ozbiljno pogledavši Cama došeta do Nie.

„Skoro pa si uništila našu grupu. Ali nisi, već si postala dio nje. Pazi ga, molim te. I pazi na sebe, jer nikad ne znaš kada ćeš se opeći o vatru.“

I nju zagrli. Došeta do izlaza kuhinje, sve ih pogleda, upije njihova lica i pojave jer zna da ih neće uskoro vidjeti. Možda Azru, ako ju uspije uhvatiti, ali inače... Ne, odmahne glavom, neće ih vidjeti. Majci pošalje mali poljubac i nasmiješi joj se, dok se naslanjala na Lea, kao na potpornu stijenu. Mahne im i krene prema vratima.

Njezin brat blizanac je i dalje stajao nasred dnevnog boravka, njegova kosturska građa i plava kosa, leđima okrenut od nje.

„Čuvaj se“, reče mu i izađe iz kuće Cline.

Kada se našla na toplom, skoro pa ljetnom zraku, sunčeve zrake igrajući se u njezinoj kosi, ona stisne ruku jedinom dečku koji je prošao kroz toliko obiteljske i njezine drame. Voljela ga je i znala je da ju on voli.

„Kako se sada osjećaš?“ upita je zabrinuto.
„Lakše, premda jako umorno. Ovo je bila jedna velika i teška odluka i znam da je jedna od boljih... Nadam se da ću naučiti iz ovoga, nadam se da ću znati odvojiti dobre trenutke sa svojim bratom i one loše. Nadam se da...“

On ju okrene nasuprot sebi, stavi svoje ruke na njezina ramena i pogleda ju u oči.

„Florence Cline, sve će biti s tobom dobro. Imaš mene i sebe. Imaš nas. Da?“

Ona kimne. „I mislio sam“ i poljubi je, nasred ulice a ona osjeti sav teret kako nestaje oko nje. Dematerijalizira.
Potom je uhvati ispod koljena jednom rukom a drugom oko ramena i počne ju nositi u krilu. Ona se zvonko nasmije, osjetivši neizmjernu sreću što ima nekog poput Lea.

„Oženi se sa mnom“, on joj reče.
Ona se zahihoće. „Razmislit ću“, reče mu i poljubi ga.