Netko je zvonio na vratima. Uporno zvonio dvije minute. Cijelim stanom se širio nervirajući zvuk biiiz-biiiz i parao Florencine uši.

„U pičku materinu, koji idiot zvoni u ranu zoru, mater mu-“, stane nasred rečenice jer se sjeti koji je datum.

5.11.

Proizvede nekakav izmučeni zvuk, kao prebijena životinja i ponovno se prevrne potrbuške, glavom zabijene u jastuk.

„Tko god da jesi, nestani“, ona reče jastuku.
Nije htjela izaći iz kreveta. Nije mogla pokrenuti svoje noge i iskreno, nije željela. Čemu svrha uopće? Ovo je će biti identičan dan kao i prošli.

Ustat će, popiti polu hladnu čašu kave, oprati zube, odjenuti i obuti se i krenuti na posao. I onda se sjeti. Danas ima dan slobodno. Zbog idiotskog običaja koji se zove rođendan.

Strese se na novu navalu biiz-biiz zvuka, ali odluči se nevoljko dignuti iz kreveta i opsovati osobi koja zvoni sve po spisku.
Bosim nogama dotapka do vratiju, niti ne pogleda u špijunku nego nasilno povuče bravu prema unutra i zagleda se u osobu ispred vratiju.

Brynn.

Njezina pojavu ju je iznenadila, da je nesvjesno posegnula rukom za golim nogama, jer je bila samo obučena u široku majicu kratkih rukava i u boksericama.

„Dobro jutro Florence“, ona se progura pokraj nje, nasmiješi se i krene zagrliti Jonaha koji se niotkud pojavio iza Florence, držeći se za glavu i pospano žmirkajući.
On nju obgrli kao neki polupijani medvjed i poljubi ju u usta. Samo na kratko, ali Florence par puta trepne jer je pomislila da joj se pričinilo.
„Vi ste zajedno?“ ona ih upita sjednuvši na kauč i rastegnuvši se kao mačka, dignute jedne ruke u zrak i glave položene unazad.
„Nije baš bilo vremena da ti kažem onu večer znaš“, Brynn joj kaže nagnuvši se prema njoj. Podigne njezino mlitavo tijelo i obgrli ju. Približi svoje usne njezinim ušima i šapne joj: „Sretan rođendan Florence.“

Bilo je nešto krivo u načinu kojime je izogovorila te tri riječi. Nečeg zločestog.
Ona ju pogleda i vidi čudan sjaj u očima i ona podigne jedan kut ustiju. Ona se iskoprca iz njezinog zagrljaja i priđe Johanu.

Pogleda ga: cijelog, razbarušenog kao ljutog ptića s neprospavanim izrazom na licu i rukama koje su blago podrhtavale. Ali zagrli ga, ipak je to bio njezin brat, zagrli ga još čvršće i šapne mu jedan mali sretan rođendan, gledajući ga u oči.

„Sretan i tebi“, on joj kaže i krene prema kuhinji.

Florence je sada i dalje poluneodjevena bila sama s Brynn i neka čudna jeza joj se penjala niz kičmu, koža joj se naježila i imala je čudan poriv da pobjegne. Ali ipak se oduprije tom nagonu i smjesti se pokraj Brynn na kauču.

Petljala je s krajevima svojeg pletenog vunenog* čaja, svojim izgrizenim prstima koji su bili žuti na krajevima od nikotina. Izgledala je još mršavije nego prije dvije noći i Florence se zapita gdje je noćila cijelo ovo vrijeme, da li je što jela i o čemu toliko manično razmišlja. Prsti su joj se polagano tresli a dobro je znala da to nije od hladnoće, od kada je Johan s njom u stanu, uvijek je bila udobna sobna temperatura i Florence se nije brinula oko toga, ali nešto je Brynn mučilo i Florence je pretpostavljala da je problem Jonah.

Znala je kako Brynn razmišlja na jednu ruku. Nije bila neka prevelika dobna razlika ali Flo je vidjela nesigurnost u njezinim pokretima, laganu dosadu i vječan umor na njezinom licu. Plus, prevelike količine nikotina su znala čuda raditi ljudima. Osoba za koju se Brynn predstavljala je bila samo krinka. Florence stane na trenutak.
Nikad nije voljela ljude psihološki profilirati, ali nekako ju je smetala Brynn ali bila joj je i zanimljiva i neobična.

Azru i Camdena je prije nekoliko godina shvatila i prokužila. Njih dvoje su savršeni primjer normalnih i jednostavnih osoba. Zato ih je toliko i voljela.
Jonaha nikad nije potpuno znala. Imali su jako dobar bratski odnos, shvati ona, ali nikad ga nije pitala kako se osjeća ili o čemu razmišlja jer je pretpostavljala da su i na tom području isti. Ali nisu bili a nikad ni neće. Kako to svih ovih godina nije primijetila?
Kako ga je otac u nekoliko godina što su ga poznavali ponižavao i izbjegavao, kako mu je majka tepala i čuvala ga kao kap vode na dlanu, kako je u prvim godinama u vrtiću sjedio sam pokraj hrastovog drva i igrao se s malim 'letjelicama'.

Pogleda kroz prozor i izdahne glasno. Brynn ju samo pogleda i nasloni se dublje u kauč. Podigne noge i obgrli koljena.

„I koji je običaj braće Cline?“
Florence slegne ramenima. „Nemamo ga. Nikad niti nismo.“
„Šteta. Već sam se ponadala da ćemo se zabaviti kao nikad u životu. Čini se da sam krivo mislila.“
„Ljudi smo ionako.“

Netko je ponovno zvonio i pokucao par puta.

„Daaa!?“ Florence se zadere. „Otvorena su vrata tko god da jesi.“

Nečija glava proviri iza vrata. Leo. Florence se nasmije i potrči prema njemu. Obgrli ga oko vrata i zagnjuri svoju glavu pokraj njegove. Osjeti kako mu se osmijeh širi preko lica i kako mu tijelo lagano podrhtava od hihota.

„Florence!“ on povikne. „Sretan rođendan!“
Ona se počne smijati, smijati se tako gromko kao nikad u životu i obgrli ga još jače.
„Pazi, pazi malo“, on reče. „Izbacit ćeš sav zrak iz mene.“
„Sam ćeš biti kriv za svoju smrt. Ovo je grljenje na vlastitu odgovornost.“
„Doslovno me drobiš ženo“, on joj šapne u uho.
„Sorry, ali nije mi žao“, ona ga pogleda i reče mu.


Uzela je njegov dlan u svoj i stisnula. Lagano se nagnula na njega i zaklopila oči.

„Jesi li spremna?“ Cam ju upita.
Azra samo kimne glavom, dok joj je on utisnuo poljubac u tjeme.
„Volim te, Azra“, on joj kaže.
Pogleda ga u oči i lagano se nasmiješi.

„Ditto.“