Učini nešto što je radila jako često u posljednje vrijeme. Pruži svoju ruku ka njegovoj i stisne je. Sviđalo joj se kako mu je ruka uvijek topla i čvrsta, kako mu je smiješak uvijek naljepljen na licu i kako ju voli.

Voljela je to. Voljela je njega zapravo.

„Ne vjerujem da je ovo dobra odluka“, reče.
„Ja mislim da smo baš dobro odabrali“, on ju pogleda, nasmiješi joj se i povuče ju sa sobom.
„Ne, ne Cam. Ne shvaćaš. Nisam sigurna da je ovo najbolje.“
„Azra“, on ju pogleda kao da ju kori. „Idemo unutra, zaslužila si to.“

Prazan ogroman prostor koji se nalazio ispred njih je bio zastrašujuće visok, ali šupalj unutra, smeđo-sive boje i razbijenih prozora. Posjećalo ju je na Harteru, samo tri puta veće.
Glazba je već počela izlaziti kroz prozore, lagano podrhtavajuća stakla su ju plašila ali dobro je i sama znala da sada ne može se okrenuti i otići. Ona to može.

Uđe u Tvornicu, tako ju je od milja zvala, prateći Camdenove korake i nađe se unutar mirne ali nestrpljive grupe ljudi. U rukama su imali bile poluprazne čaše točenog piva (u koje stavljaju vodu znala je Azra) i cigarete netom započete ili koje će brzo izgoriti.

Azri se namreška nos. Nikad nije imala nikakvu vrstu poriva prema takvim stvarima, burna prošlost ju je udaljila i od alkohola i cigareta, a kada je prvi put čula Florencinu priču, pobrinula se je da iz stana izbaci sav alkohol i cigarete, ali znala je za onu tajnu kutiju koju je Cam imao u vreći s bubnjarskim štapićima. Ali nikad mu nije rekla da zna. Iskreno, nije joj ni smetalo previše.

Sada ga je promatrala kako pali prvu cigaretu i pažljivo otpuhuje dimne krugove u zrak. Obgrlila ga je oko struka, zarila svoju glavu u njegovo pazuho i izbjegavala promatrati ikoga ili išta.

„Azra, stvarno što ti je?“ on ju upita, promatrajući ljude oko nje, ne skidajući jednu svoju ruku s nje.
„Ništa... Samo imam neki čudan osjećaj i, ne osjećam se najbolje u vezi ovoga“, iskreno mu reče.
„Sve će biti u redu.“
„Da bar“, ona suho reče, odmakne se od njega i krene prema baru.


Pogleda mladog barmena, posjedne se na jednu od barskih stolica i stane promatrati vlastiti odraz u ogledaju.

Izgledala je loše. Ne prosječno loše, s podočnjacima i sivkastim flekama na licu, već jako, jako nezdravo loše. Kosa joj je posvijetlila, imala je neki čudan odsjaj, nokti su joj bili izgriženi, lice joj je bilo nekako obješeno, nahero s nezdravim izrazom, ispucalim usnama i crvenim nosom. Razboljela se zbog promjene vremena, neprestano je puhala nos i kihala. Naravno, grozno je počela i kašljati, i da s njom, pokraj nje preko noći ne spava Camden, ugušila bi se.

Odvrati svoj pogled sa sebe i počne promatrati čiste, prozirne čaše posložene jedna pokraj druge u savršenoj liniji, koja ju je previše živcirala.

Pokuša osjetiti svoja rebra pod prstima. Jednu po jednu kost ih je prebrojavala, uživajući dodirujući udubine između kostiju koje bi je svako malo zaboljele ako bi pritisnula prste unutra.

Nije ni sama shvaćala da propada, da njezino tijelo slabi i da joj kosti propadaju.

Nevoljko na sebe navuče majicu i preko nje njegov đemper. Ogrne se njime i prebaci kapuljaču preko svoje glave. Debeli, vuneni đemper ju je grijao i mirisao je na njega. Nedostajao joj je.
Jako.

Ali također joj je to bilo teško i samoj sebi priznati. Tu jednu malo ovisnost o njemu, o njegovoj prisutnosti. Što bi li dala da ga može zagrliti, omotati svoje ruke oko njegovih ramena i zaspati uz njega.
Samo da ujutro shvati da ga nema.

Brynn ljutito izdahne. Nije voljela biti nostalgična. Previše je stvari izgubila da se sada brine o tako jednoj nevažnoj, ali... Morala je sama sebi priznati.

„O životu važnoj stvari. O njemu“, reče praznom zidu nasuprot njegovog kreveta.

I dalje je prespavao kod vlastite sestre, niti jedanput nije došao kod Azre, da prespava u njezinom krevetu. Zašto je bio tako prokleto tvrdoglav? Zašto joj jednostavno nije popustio u jednoj tako banalnoj stvari?
Sigurno mu je nešto smetalo kod Azre.

Ali nije sada željela razmišljati o tome. O bilo čemu. O njemu, Azri, Florence...
Samo je htjela spavati, osjećala je kako ju umor izjeda i ostavlja ju kao praznu ljušturu.

Dječak, nekih sedamnaestak godina je sjedio ispred ulaza gradske knjižnice. Hladan povjetarac mu je hladio uši i on ih je pokušavao zagrijati trljajući ih dlanovima.

Florence je sve to gledala s pristojne daljine, smijući se dječaku, njegovoj nevinoj pojavi u X-Man hoodie majici, prljavim Conversicama i trapericama.
Sjetno se nasmije kada se sjeti kakva je ona bila u tim danima, više vremena provodeći izvan kući nego u njoj, razmetno dijeljeći osmijehe i skakajući u plitke lokvice tek pale kiše.

Obujmi svojima dlanovima šalicu čaja i prinese ju svojim ustima. Pažljivo puhne u nju i ponovno pogleda kroz prozor, shvativši da je dječak nestao unutar knjižice.

Tužno krene prema skladištu knjižare. Htjela je s nekim razgovarati.
Ali znala je da ne može. Iskreno nije imala ni snage objašnjavati ljudima što joj se događa.

Prošao je tek tjedan dana od njezinog rođendana. Azra se udaljila od nje, sve je više vremena provodila s Camom, spavajući po jutro, zatvarajući se u svoju sobu i zapisivajući stalno nešto u svoju bilježnicu.
Jonah je bio u svojoj sobi, Brynn se po cijele dane vukla po njezinom stanu, izgledajući svaki dan sve mršavije i trošući sve više i više cigareta.

Leo je otišao. Ništa strašno, na neko kratko vrijeme, a svejedno ga nije bilo. Nedostajao joj je svakim danom sve više, ali je isto tako svakim danom sve manje i manje mislila na njega.
Nije trebala biti tako.

Zar ne? Trebala ga je voljeti. Trebala je paziti za njega. I za sebe. I za njih dvoje.


Netko uđe u knjižaru. Zvono se oglasilo u potpunoj tišini, kao vrisak u noći, pareći njezine uši i stvarajući neugodan eho u njezinoj glavi.

Osjetila je čudnu nervozu, koja joj se prišuljavala s leđa. Nije htjela biti dobra prema novom kupcu. Nije željela raditi. Nije željela biti dobro, osmiješeno lice koje će ljudima uljepšati dan.
Zašto bi uopće? Zašto bi se uopće trudila?

„Dan?“ Polupitanje. Nije voljela polupitanja. Zašto bi se uopće trudila odgovoriti? „Ima li koga ovdje?“
Nečiji glas ju je i dalje dozivao. Izdahne iziritirano, uopće ne željeći misliti o onome što treba upravo učiniti.

„Dobar dan“, progura se između polica i pojavi se ispred niske djevojke, žarke crvene kovrčave kose, koja joj se skupila na vrhu glave u velikoj punđici. Pogleda ju pristojno i primjeti kako joj se pjegice šarmantno nalaze na čelu i ispod velikih zelenih očiju. Bila je prekrasna.
„Izvinite, nisam vas čula. Bila sam u skladištu, tražila nešto i stvarno...“
„Nema veze“, ona se sramežljivo nasmiješi i zagleda se u svoje cipele. „Gledajte... Meni treba jedan mali poklon. Knjiga. Nešto jednostavno. Nešto lijepo. Nešto što poručuje draga si mi. Razumijete?“

Ona pogleda sumnjičavo djevojku, djevojku koja ju je tako podsjećala na živu vatru, tako primamljivu i opasnu. A jedina stvar što je ona bila jest uplašena i zaljubljena. Izgubljena.

„Zašto? Zašto se uopće truditi? Znam da ti sada misliš da je sve savršeno i da će tako biti, ali neće. Doći će trenutak, doći će. Kada će sve ili propasti ili zahladiti“, ona reče iznervirana, jer je pukla pred kupcem.

Jebemu, pomisli i skrene pogled.

Djevojka ju uhvati za rame i pogleda ju.

„Ljubav je nešto što trebaš cijeniti. Nešto što će nestati, da, jer je prolazno ali to ne znači da bi se trebala prestati boriti za to. I ako to znači davati sve za nju ili njega, žrtvovati svoje noći, davati svoju dušu ja ću to uraditi. Trebamo znati biti krhki i jaki u tome. Trebamo voljeti mane i stvari koje one ne vole, piti s njima, jesti s njima, svađati se s njima, voljeti ih. Moraš to shvatiti. A sada bih htjela tu knjigu. Želim joj nešto darovati. Okej?“

Florence nije znala što drugo da uradi, pa samo kimne glavom.
Krene prema policama i zastane na trenutak, shvativši da ne zna što djevojka ove djevojke voli.

„Upravo sam shvatila nešto. Ne znam što tvoja djevojka voli čitati“, reče i pogleda crvenokosu djevojku.
„Ona...F. voli uvrnute i jednostavne knjige. Naslovnice u mekim, toplim bojama, zanimljivim naslovima i čudnim imenima glavnih likova.“

Florence je odmah sinulo što će se svidjeti djevojci.
Bijela kao mlijeko, crvena kao krv, u tvrdom uvezum, bijele pozadine i s prelijepom djevojkom na naslovnici. Dođe do police s par primjerka i izvadi jedan.

Krene prema blagajni i rukom pokaže na knjigu. Djevojka zastane na trenutak, očiju širom otvorenih.
„Wow. Naslovnica je predivna. Djevojka izgleda tako...“
Florence se nasmije. „Izgubljeno? Da.. može se reći. Ovo je Binaca come latte, rossa come il sangue of Alessandra D'Avenie. Divna knjiga.“
Sada se i ona smiješila ljubazno, dok joj je davala novce.

„Želiš li da umotam knjigu? Ili da ju ostavim u vrećici?“
Ona samo mahne glavom i reče: „Ne, umotaj ju. Ne bih htjela da odmah shvati što sam joj kupila. Ali sigurno će joj se svidjeti. Knijga, njezin najdraži čaj i cigarete. Kao stvoreno za F. I... tako mi je drago što ste pronašli nešto za nju. Ja ni sama nisam znala što, a knjige su se činile prigodne, pretpostavljam.“
Flo se nasmije.
„Bilo mi je drago pomoći, znaš li?“
Djevojka samo uzme vrećicu s umotanom knjigom i tiho izađe iz knjižare, mahnuvši joj na izlazu.

Florence se odmakne od blagajne i sjedne na pod. Dugo je gledala u vrata, osjećajući u sebi neku čudnu prazninu, koja se širila svakim njenim izdahom.
Sjetila se onog dana kada je Leo došao u knjižaru, iznenadivši ju s Danteovim Paklom i onime što se poslije dogodilo. Florence se nasmije nostalgično. Da, nedostajao joj je. Više nego ikad, ali... Da li ga je uopće htjela u svojoj kaotičnoj glavi trenutačno?

U cijeloj to strci s Jonahom, Brynn... S njom samom? Gdje će li to sve završiti? Kako li će završiti?
Stvarno ju nije zanimalo. Završiti će onako kako treba.


Zvuk zvona je drugi put toga dana preplaši. Kroz vrata unutar knjižare uđe... Jonah?
Nije ga ni prepoznala. Onako sklonjena iza polica, na podu, teško je prepoznala njegove tako poznate crte lica i njegovu plavu kosu.

„Florence!?“ on ju zazove.
„Da?“ slabo reče, ne mareći uopće da li ju je čuo ili ne.
„Florence, bože, gdje si?“

Čula je njegove korake kako se približavaju, kako zvučno odzvanjaju od poda.
Kada ju je ugledao, sjeo je pokraj nje, leđima naslonjen na njena.

„Ne znam što radim Flo.“
„A ti vjeruješ da ja znam? Osjećam sam kao da sam u nekom bolesnom vertigu, trčeći za vlastitim repom kao obezglavljena mačka.“
On ju pogleda. „Znači... Meni ne bi mogla pomoći?“
„Ne znam kako“, iskreno reče i zatvori svoje oči. „Previše sam uvjerena da moji savjeti ne mogu pomoći bilo kome.“
„Sumnjaš u sebe, je li tako?“
„Sumnjam u puno toga, Jonah.“
On slegne ramenima.

Znači njemu je bilo svejedno. Kao i uvijek. Uopće ne tražeći razlog sumnjanja ili ikakve podrške. Bilo mu je apsolutne svejedno. I to ju je boljelo.

Kako li mi uopće može biti svjedno? Kako uopće to podnosi? Zašto je tako hladan?

Bilo joj je muka od njega.

„Jonah... Kako tebi nije dosta svega toga? Kako sve to podnosiš uopće?“ upita ga.
„Pravim se da ne postoji problem. Tako je lakše, premda mi je poslije teže. Ali barem djeluje. Vjerujući u nešto suprotno od onoga što se događa... Ne mogu komplicirati. Ne smijem komplicirati. Znam što se događa i znam da bih nešto trebao napraviti... Ali ne znam da li imam snage. Reci mi, Florence. Imaš li ti snage za sve to?“

Ona ga pogleda iznenađena. Kako bi uopće mogla imati za snage za sva sranja koja joj se događaju? Da li itko uopće može?
Sumnjala je u to.

„Ne“, je bilo sasvim dovoljno.

Vrijeme je sporo prolazilo u tihoj knjižare. Ljudi nisu prilazili joj, kao da su je izbjegavali i Florence se počela osjećati glad. I dalje je bila čovjek s potrebama.

„Gladna sam“, izlane Jonahu.
„Da, sada kada kažeš jesam i ja.“
„Da nazove Azru da vidim da li je doma?“ upita ga ona, dobro znajući kako Azra voli kuhanje i kako bi sve dala da napravi dobar obrok.
„Može“, on reče.

Nevoljko se digla s poda, osjećajući trnce po nogama i stražnjici što su joj se širili od predugog sjedenja na podu. Gegajući dođe do torbe, pretrpa ju, izvadi sav sadržaj iz nje i slavodobitno izvadi svoj mali prijenosni mobitel.
Sijajući od uspijeha (jer ga je rijetko pronalazila) brzo utipka Azrin broj. Par sekunda je zvonilo i onda se poznati glas javio.
Ali ne Azrin, već Camdenov.

„Florence? Zar ti ne radiš?“ on ju mamurno upita, i Flo se na trenutak upita što su njih dvoje radili ovih par proteklih tjedana.
„Camdene“, vedro započne. „Zanimalo me je gdje je Azra.“
„Otišla je Florence. Negdje oko dva sata noćas. Nije ostavila nikakvu poruku, pismo, ama baš ništa. Nikad ništa slično nije učinila.“
Osjetila je njegovu tugu u glasu, ali bio je u pravu. Takvo što Azra nikad nije radila. Odlazila. Napuštala.
„Ja sam samo zvala da vidim da li mogu doći na ručak s Jonahom kod vas. I sada ovo.“
Čula je kako je izdahnuo iznervirano.
„Slobodno dođite. Ja ću vam nešto skuhati. Koliko sam s Azrom, moram da sam nešto i zapamtio. I bolje da ovaj problem riješim s vama, nego sam. I, Florence, izvini što ti nisam javio.“
„Ne trebaš se gristi Cam“, ona reče. „Azra i ja nismo dugo pričale. Udaljila se od mene.“
„Iskreno? I od mene, također.“
„Cam, ne brini se. Nije mogla daleko doći. Jonah i ja brzo dolazimo.“

Jonah je sada već bio pokraj nje, držeći ju stabilno za ruku, kao da je osjetio da će brzo izgubiti tlo pod svojim nogama. Pogledao ju je s pitanjem u očima, ali ona nije imala snage objašnjavati.

„Azra je pobjegnula. Sada idem kod Cama. Pojesti ćemo nešto i smisliti već kako ćemo ju naći. Bože, ponaša se kao šesnaestogodišnjakinja“, iznervirano završi uhvativši se za glavu.
„Nisam znao da vjeruješ u boga. Agnostik si uvijek bila“, on reče.

Kako je uopće mogao razmišljati o takvim stvarima. Bože, kako ju je samo živcirao.

„Ne, i dalje ne vjerujem. Slučajno mi je pobjegnulo. Okej, Jonah? Zašto uopće razmišljaš o tako nebitnim sitnicama?“
„Oh, okej Florence. Izvini što uopće i pitam. Mislim da je to zbog praznog trbuha.“

Ona se tužno nasmiješi. Nije se mogla ljutiti na njega. Ali sada su morali pronaći Azru. To je njezina misija sada.

Nezgrapno se podigne iz kreveta, nestrpljivo pokušavajući pronaći utičnicu za lampu. Bezuspješno. Iznervirano nešto promumlja i protrese djevojku pokraj sebe.

„Erm, erm. Molim? Camden koliko je sati?“ upita ga djevojka.
„Prekasno. 'Ajde, sada je vrijeme da otiđeš. Prijatelji dolaze da počnemo tražiti Azru. Molim te, otiđi.“
„Zašto uopće bi Camden? To je glupo. Zašto uvijek sve moraš kriti?“
„Izvini, Nia ali moraš otići. Ili se nikad nemoj ni vratiti.“

Mrzio je postavljati ultimatume. Ali morao se riješiti je. I početi tražiti Azru.
Brzo navuče na sebe traperice i neku majicu i krene prema kuhinji.
Izvadi par krumpira iz crvene platnene vrećice, spretno ih očisti nožem koji je i ona uvijek koristila. Isplahne ih i protrlja palcima kao što je i ona radila. Postavi hladnu vodu u lonac i stavi na štednjak. Uključi ga, posipa vodu solju i pričeka da počne kipiti.

Nasloni se na radnu površinu pokraj štednjaka i pogleda kroz prozor ispred njega. Učinilo mu se na trenutak da je na ulici vidio Azru, njezinu divlju crvenu kosu i malenu pojavu.
Brzo odmakne svoj pogled s ulice i usredotoči se na lonac s žutim krumpirima.


Ona je brzo prelazila ulicu i on je pokušao hodati ukorak s njom, ali nije mogao. Nikad nije mogao shvatiti kako ona može biti brža od njega.

„Florence? Florence daj jebote uspori malo. Hodaš kao da s u utrci i pokušavaš pobiti sve kada prijeđeš startnu liniju.“
„Nije smiješno Jonah“, ona vikne, ubrzavši.

Iznenada skrene u jednu sporednu ulicu i popne se stepenicama do ulaza zgrade. Prstom prijeđe preko prezimena stanara i kada je pronašla prezime Blythe u kurzivu ona stisne mali dugmić za zvono. Camdenov glas se brzo javio s druge strane parlafona i ona je brzo ušla kroz otvorena vrata, povukavši sa sobom i Jonaha.

„Ova zgrada nema dizalo pa ćemo morati ići stepenicama. I to trčeći“, Florence mu zaigrano reče, udarivši ga u rame. „Tko prvi!?“
I munjevito krene prema četvrtom katu. Oboje su stigli u isto vrijeme.


Camden je otvorio vrata čim su dotaknuli zvono.
„Dajte, samo uđite, mislim da vas je cijela zgrada čula.“

Florence je Camden čudno izgledao. Da, njegov glas je bio posprdan ali njegove oči... Izbjegavao ju je pogledati i ona je to primjetila.
„Cam, Azra je otišla kod moje majke, zar ne?“ ona ga upita. Da, neki dio nje je znao da je ovo točno. Azra nije bježala. Uvijek je tragala, ali nije bježala. I sada će ona morati saznati zašto.
On posramljeno pogleda vrhove svojih nogu i pogleda ju.
„Da. Otišla je kod tvoje majke. I rekla mi je da ti ne kažem. Ali morao sam. Morao. Jer i ja želim znati zašto.“
„Znači... Prekršio si joj obećanje, premda bi ti ona i rekla kada se vrati. Zar ju tako slabo znaš?“
„Ne, nije to. Nego mi je bilo jednostavno sumnjivo. A i sama znaš, zar ne Flo? Oprosti mi. Ali dajte, uđite. I pojedite nešto.“

Sada je već bilo 6 sati poslijepodne i 48 minuta. Kao i uvijek, Florence je znala što joj je majka radila.

„Jonah kada si zadnji put zvao kevu?“
„Florence, ona nije keva već majka. Daj shvati to. Od kada sam s tobom ju nisam zvao.“
„Ali ona je tebe zvala za rođendan, zar ne?“
Sve joj se počelo slagati u glavi.
On posramljeno pogleda tanjur ispred sebe.
„Da, zvala me. Uvijek me zove. I rekla je da i tebi čestitam.“
„Ali nije se i sama usudila nazvati“, s nekom nepoznanom gorčinom mu reče.
„Moraš joj oprostiti Florence“, on ju pogleda s nekom tugom u očima. Znala je i sama da mu je uvijek smetalo što se njih dvije nikad nisu slagale.
„Neću dok ona meni prva ne oprosti.“

Nemarno uzme vilicu i nabije komad mesa u svoja usta. Nije voljela meso, ali bila je toliko gladna da bi mogla pojesti i čovjeka.

Sat vremena poslije, Florence je znala da će morati nazvati svoju majku. Svoju majku koju nikad nije voljela. Koliko dugo nije razgovarala s njom? Dugo.
Nije ju zvala kada je diplomirala, kada se preselila, kada... Dobro je znala da ju je Jonah uvijek obaviještavao o svemu, ali nikad nije zvala. Čak ni da kaže 'volim te', 'čestitam' ili 'tako sam ponosna na tebe'. Vlastita joj je majka bila preponosna za bilo što takvo.
Udahne i počne tipkati majčin kućni broj.
Majčin glas se javio već na drugom zvonu.

„Majko, Florence je.“
„Florence“, Marianne Cline reče, dok je na drugoj strani zemlje preko puta sebe gledala Azru, koja je sporo ispijala svoj čaj. Ona joj se ohrabrujuće nasmiješi.