Prvu i jedinu tetovažu sam napravila sa 17. To nije bila neka preteška odluka, nešto o čemu sam se dvoumila ili tražila tuđi savjet. Jednostavno sam znala što želim, kada i gdje.

Na zapešću lijeve ruke, uzduž vene, gdje je bio malo deblji crveni ožiljak koji je nastao neuspješnim pokušajem mojeg ubojstva, stajalo je: Quod me nutrit, me destruit.
Što me hrani, to me i uništava.

Prošlo je točno dva sata i trideset minuta, od kada je Jonah potiho izvadio oštru britvicu i sjedeći pokraj moga usnulog tijela, izvadio moju lijevu ruku i pokušao me ubiti. Laganim pokretom je zasjekao uzduž vene, točno znajući gdje treba pritisnuti, da krv brže poteče i da me ostavi suhu, bez krvi, dok sam umirala sporo i u bolovima.
Ne da nije imao razloga.

„Š-š-to?“ paklena bol me probudila, lijeva strana mojeg kreveta već preplavljena grimizno crvenom bojom. Rana je paklenski peckala, stvarajući mi nervirajuću potrebu da se počešem na tome mjestu. Osjećala sam nedostatak krvi, teško sam disala a Jonahovo lice sakriveno u tami sobe, je gledalo u prste desne ruke, koji su bili prekriveni mojom krvlju i dalje čvrsto držeći britvicu. Polagano je podignuo svoj pogled na mene, dok sam ja u šoku pokušala spriječiti da još nekoliko litara svježe krvi ne izađe iz mene.
„Oprosti mi“, njegov glas je bio hladan, proračunat ali mu je briga bila iscrtana na licu, dok je klonuo na pod pokraj kreveta, očiju širom otvorenih, dok je manično pokušao krv maknuti sa svojih dlanova, brišući ih o svoje traperice i posteljinu mojeg kreveta.
Stisnuh ranu čvrsto, stišćući svoje zube dok je agonija palila svaki moj živac u tijelu.

Nakon 11 minuta, krv je prestala teći, a ja sam, otkinuvši komad bijele posteljine omotala ju oko rane.
Rana je i dalje živo pulsirala, a ja sam se osjećala slabom, želivši samo zatvoriti svoje oči i dočekati san, bez snova, gdje me čeka samo tama. To je bila utješna ideja, ali znala sam da moram saznati razlog... zašto bi me Jonah uopće htio ubiti.
Potapšah slabašno mjesto pokraj sebe, čekajući da sjedne pokraj mene i obgrli me, govoreći mi da je ovo sve bio samo ružan san ili pogreška. On je samo zurio u zavoj oko moje ruke, svojih ruku položenih na koljenima.
„Ne razumijem“, je bilo sve što sam rekla, dok sam ustajala i krenula se otuširati.
Svježe oprana i u čistim trapericama i uskoj majci, pokupila sam posteljinu kreveta i sivu pamučnu spavaćicu, dok je Jonah i dalje blijedo zurio u svoje ruke, ni ne trznuvši se kada sam dio posteljine ispod njega, izvukla takvom silinom i ubrzo se pitala od kuda mi snaga, kada sam skoro umrla na tim plahtama.

Izađem iz stana, tiho zatvorivši vrata i produžim prema dizalu.
U čeličnoj kutiji, koja je samo sa strane nasuprot vratima imala staklo, sam se osjećala klaustrofobično i stisnutoj u svojoj koži. Pogledam brzo svoj odraz i prestravim se.
Od vrha čela do ovratnika majice, moja put je bila prljavo-blijeda, žile na vratu su mi bile istančano plave, želeći nešto hrane, energije koja bi ubrzala srce i pridonijela još krvi mojim žilama. Iživcirano protrljam dio vrata ispod lijevog uha sa svojom neranjenom desnom rukom.
Oči su mi bile još gore. Ispucale kapilare su stvarale čipkasti uzorak na mojim bjeloočnicama, a šarenice nezdrave, blijedaste boje. Tamni polukrugovi, koji su nastali trima probdjevenim noćima bez snova, su se smjestili ispod mojih očiju.
Usne su mi bile blijede nezdrave boje. Članci prstiju su bili bijeli, kao i moji dlanovi.
Izgledala sam kao duh.
Brzo spustim pogled na kantu koju sam nosila, u kojoj je bila krvava posteljina, kao i moja spavaćica. Brzo se sjetim madraca i tamne mrlje, ali nisam imala vremena (ili snage) da i njega nosim.
Dizalo ispusti iritant, mali pištavi zvuk, podsjećajući me da sam došla na zadnji kat i da trebam izaći.
Malo šlampasto otvorim vrata i krenem prema zadnjem stubištu koji je vodi prema krovu.
Čekala su me još jedna vrata koja razvalim jednim jakim pokretom.
Našavši se vani, na hladnom noćnom zraku u 3 sata ujutro, mladi mjesec je osvjetljivao moj put do slobodnog prostora pokraj vanjske strane krova.
Proguravši par plahta i čiste robe, nađem se na slobodnom mjestu i razbacam robu.
Spretno izvadim upaljač i jednu sakrivenu cigaretu, koju sam sakrila u đep, pronašavši tajnu šteku, koja je bila u kupaonici.
Zapalivši ju, gledala sam kako se sporo žar hvata, dok se nije primio.
Prinesem ju ustima i udahnem toksičan dah u sebe i izdahnem ga.
Jedan, dva, tri dima i bacim upaljač na lomaču od bijele posteljine.
Nikada se nisam smatrala piromankom, ali me je uvijek nešto fasciniralo kada je u pitanju bila vatra. Možda činjenica kako brzo može progutati sve, od ljudskog života do najdragocjenije uspomene.
Kada je bio spaljen i posljednji komad robe, sporim koracima krenem prema dizalu i što dalje od ove vražje kuće.

Nisam znala gdje idem, samo sam znala da sam prošla 237 koraka od vrata nebodera.
Prepoznala sam ovu četvrt, oduran smrad urina i ljudskih leševa koji su sporo trunuli.
Prepoznala sam i neonski znak tattoo salona koji je bio 0-24 sata otvoren.
„Dobro jutro“, umorno kažem, otvorivši vrata salona i primijetivši malu bucku, kratke crne kose, crno namazanih očiju i chokerom.
„Što li nam to nosi poplava?“ pregleda me od vrha glave, moju razbarušenu kosu boje tamnog cimeta, blijedih očiju i puti, sve do mojih iznošenih martensica.
„Osobu koju je skoro pa brat ubio i želi tetovažu?“ nisam htjela ništa reći, ali sarkazam i morbidnost u mojoj glavi je ostavila bucku otvorenih ustiju koja su stvarala savršeni O.
„Razumijem“, nakon nekog vremena posramljeno kaže, dok sam se ja posjela na jedan od kožnih ležajeva.
Zidovi salona su bili crni, punih slika ljudi koju su se tetovirali i imali dijelove umjetnosti na svojim leđima, rukama, trbusima, prstima, listovima i stopalima, smiješkajući stojeći pokraj tattoo majstora.
Ležaj i instrumenti pokraj mene su me previše podsjećali na zubarsku ordinaciju, sa sterilnim mirisom i gazama.
Djevojka pruži svoju ruku meni.
„Ja sam Lí i... premda je ovo moja smjena, čini se da ću te ja tetovirati“, nakon mojeg potvrdnog klimanja ona nastavi. „Imaš li nešto na umu ili želiš pogledati samplove? Jer ih imamo brdo i vjeruj mi... nakon razgledavanja nećeš znati koji da izabereš.“
Nasmijem se plaho ali odlučno ju uputim kroz ono što želim i gdje. Platim joj unaprijed, sasvim solidnu cijenu za jedan tattoo salon i polegnem se na ležaj.

Nakon 87 minuta, tetovaža je bila gotova, tamna tinta je ispisivala lijepim kaligrafskim kurzivom latinsku izreku.
Zahvalim se Lí i izađem iz salona u tamnu noć.