Svakim korakom je bilo sve teže pratiti ga. Svakim pokretom njegovih očiju više niste znali gdje točno idete. Cam je bio takav. Cam je uvijek bio takav. Nepredvidljiv. Težak. Tuđi.
Da, Nia je bila svjesna da ponekad vodi ljubav sa zauzetim čovjekom. Nije bilo ničega riskantnog u tome, već samo neka čudna napetost i potreba. Nije ga htjela iskorištavati, ali to je uvijek radila. Zašto lagati samoj sebi? Besmislena ona, besmisleno sve.

Cam je volio Azru, ali nije toga bio ni sam svjestan. Takve stvari se uvijek događaju u podsvjesnom dijelu mozga, negdje duboko i skriveno, jedino kada ste spremni to priznati izađu na vidjelo. Njemu je bilo teško jer on ni sam sebi to nije htio priznati. Toliko ga je znala. On nju nije nimalo.

„Nia, znam da ti je teško, ali hajde, daj se barem potrudi. Sjeti se“, on njoj šapne u uho, podalje od tuđih, kao da dijeli neku tajnu s njom. Nije trebalo biti toliko teško pronaći kuću Marianne Cline. Svi su znali gdje je živjela nesretna obitelj.
„Još dvije ulice, i onda trebamo skrenuti ulijevo. Nije toliko daleko“, ona duboko udahne i prikupi pramene kose sa znojnog vrata. Mrzila je vrućinu. „Jesi li siguran da je ovo prava stvar? Želiš li ti to stvarno banuti sa mnom unutra?“
„Toliko sam spreman riskirati“, on njoj prizna, a ona osjeti prvi put u životu ljubomoru. Htjela je nekoga poput Cam, nekoga tko je volio Azru poput njega, ali samo nju.
„Dobro onda.“

Ona nogom gurne kamenčić ispred sebe i nastavi hodati niz kolnik, skrivena ispod zelenih krošanja. Htjela se izgubiti u njima, ali znala je da ju ljudi vide. Vide i njezine pogreške, također, iscrtane na njezinom licu.

Azra je promatrala stariju ženu preko puta sebe, u svojim rukama čvrsto držeći šalicu toplog čaja. Ohrabrujuće joj se nasmiješi, ali to nije odviše pomoglo ženi i ona shvati da će ona morati biti prva koja će započeti razgovor.

„Gospođo Cline...“, ona počne, ali ju žena prekine.
„Marianne. Već godinama nisam gospođa, a boga mi, ni Cline.“
Žena reče i odsutno pogleda kroz prozor, kao da se je bojala znatiželjnih ljudskih prolaznika.
„Nevažno je to sada. Florence treba pomoć i ona se gubi, gubi se tjelesno i umno i mene je strah, strah me je za nju i za nas. Nju nije strah učiniti stvari koje misli da su pravedne. Ona je u stanju učiniti bilo što. Ama baš bilo što.“
Azra zastane na trenutak, svjesna da je sve to izgovorila u jednom dahu, ne promislivši prvo.

Tanašna žena tamne kose i Florencinih očiju ju pogleda srdito i premjesti svoj položaj u drvenoj stolici.
„Ona je sama odabrala taj put. Ona je osoba koja je željela da postane. Ja ju ne mogu spriječiti u nečemu, a kamoli da ju urazumim. Ona je teška osoba, Azra. Dobra i draga, ali teška i problematična. Oduvijek je takva bila.“
Umorno se nasloni na stolicu i sklopi svoje oči.
„Kada je moj muž umro, djeci nije bilo ni dvanaest godina. Ali pogodilo nas je. Naravno da je. Pogotovo nju. Ona je bila najosjećajnija osoba koju sam ikad znala. Sve je upijala u sebe, poput spužve i u jednom trenutku bi puknula. Samo tako.
Jedina stvar, osoba koja ju je znala smiriti je bio njezin otac. Pjevao joj je!“ Ona pusti tužni smijeh ali se zaustavi. „Zamisli! Uzeo bi svoju gitaru, posjeo se pokraj nje na krevetu i svirao joj je. Onda bi i zajedno zapjevali.
I dan danas se sjećam tih nota, melodije... Od njega je Florence dobila talent za pjevanje, ali nikad, apsolutno nikad, poslije njegove smrti nije pjevala.“

Azra pažljivo pogleda ženu preko puta sebe. Nije puno znala o njoj. Ali sama činjenica da je bila Florencina majka, koju ova nije nimalo voljela, je i u njoj budilo nemir. Nepovjerenje. Koliko joj je mogla vjerovati? Nimalo? Ili možda... Flo je možda cijelo vrijeme bila u krivu. Možda nije htjela majci dati priliku.

Minute tišine su zlokobno sporo prolazile, a Azru je uhvatio trepet. Odluči da je bolje pitati nego naslućivati.

„Što se dogodilo između vas i Flo?“
Marianne izbjegne njezin pogleda i pogleda u svoju punu čašu. „Jonah. On je stao između nas. Ne želim reći da me je ona krivila ili optuživala da njega više volim, da ga bolje poznam... Ali ja sam to i radila. Moj život, njihove cijele živote ja sam znala da sam trebala imati još jedno muško dijete, živjela sam s nekom grižnjom savjesti jer sam vjerovala da sam ja kriva za Ethanovu smrt. Čuvala sam Jonaha puno bolje nego Florence. A ona je i dalje bila osoba koja je bila. Nije ništa govorila, nismo htjele pričati o tome. Pa i nismo.
Ali znala sam da će prije ili kasnije doći dan kada će sve otići k vragu.

Ona je voljela Jonaha kao prava mlađa sestra. Ali ona je bila, k vragu, pametnija, bolja, pronicljiva. Znala je da iza svega stoji objašnjenje, razlog, posljedice. Došla mi je jedan dan i rekla vrlo mirnim, gotovo bolno mirnim glasom da odlazi i da ne želi praštati ljudima kojima... Ne vjeruje. Kojima ne želi vjerovati.
Bila sam toliko bijesna! Moje dijete! Moje vlastito dijete! Odlazi pred mojim očima, gubi se u mnoštvu. Izgubljena kćer.

Jonah se pravio da ne vidi problem, takav je bio. Izbjegavao je probleme. Tako je i mene izbjegavao. Ali i sa pravom. Razorila sam čak i ono malo što je ostalo od naše obitelji. I to bez kajanja.
On je otišao studirati, ja sam ostala sama. On se vratio Florence, skoro ju ubio. Sve sam ja znala, ali nisam se usudila dignuti slušalicu, nazvati svoju kćer. A kamoli da ju posjetim. Grozna sam majka. Uvijek bila, uvijek ću biti“, ona se uhvati za glavu u nekoj čudnoj agoniji a Azra osjeti neko čudno olakšanje. Problem i nije bio toliko ozbiljan. Ili barem neće postati.

„Da li biste drugačije reagirali da ste imali izbora?“ ona nju iskreno upita.
„Ne znam. Možda“, Marianne odgovori i digne se, pokupi pune šalice i otiđe u kuhinju, ostavivši Azru samu sa svojim mislima.

Cam zastane na trenutak ispred velikih crvenih vrata kuće Cline. Htio je zaustaviti vrijeme i taj trenutak, uživati u čudnoj bliskosti koju je razvio s Niom, u toplom povjetarcu i čudnom iščekivanju.
On pokuca jednom, zatim drugi put.
Začuje lagane, ženske korake unutar kuće. Otključavanje brave. Malena crvena glava Azrina.

„Cam“, u grču reče njegovo ime, ne maknuvši pogled s njega. „Došao si. Bien.“
Pogledom okrzne Niu, izraz gađenja joj se pojavi na njezinom blagom licu. Makne se unatrag jedan korak, otvori vrata i pusti ih unutra.

Cam je ukočeno stajao, odbijao je sjesti. Nije htio biti u ovoj situaciji, ali opet... morao je biti tu. Barem za Azru. „Azra, k vragu, žao mi je“, on reče i pogleda ju kao da želi da ona shvati koliko mu je žao.
„Možda sada, ali sutra ti neće biti“, ona mu oštro reče.
„Prestani s time. Poslušaj ga barem, Azra“, Nia se javi iz udaljenog kuta sobe.
„Ti se ne javljaj. Trebala bi se sramiti. Zar nemaš nekog ponosa?“ ljutito Azra reče.
„Ako ga i imam, potrošila sam ga“, Nia jednostavno reče i isključi se.

Azra umorno sjedne i smjesti svoje ruke na drveni stol. Cam se nevoljko posjedne pokraj nje.

„Ja sam budala, ali to je moralo biti učinjeno. Znam da sam te povrijedio, ali...“
„Morao si“, ona završi. „Tako da možemo spojiti Jonaha i Flo, tebe i mene. Sve.“
On se nasmiješi. „Kao i uvijek, draga.“

„Ne znam kako će vam taj plan uspjeti“, glas Marianne Cline se javi iz kuhinje.