početak,
Na početku, na samom početku početka bilo nas je troje.
Mali fetusi, stisnuta tjelašca jedno pokraj drugoga, kao jušne žlice smo bili posloženi u majčinoj maternici.
Majka i otac su nam izabrala naša imena, već tada, kao što su znali i naše spolove i dan rođenja, nas jednojajčanih troblizanaca.
Savršene tri replike. Dvoje dečkića i djevojčica.
Jim, Ethan i Silvia.
Ljudi su se divili imenima, kako kreativna bijašu, da će nam pristajati.
Otac i majka, kao i ti ljudi, nama nepoznanci su grdno pogriješili.
Majka je, kako su nam pričali, bila u velikim bolovima. Naravno, odbijala je bilo kakve lijekove, tako da je stisnutih zubiju čekala trudove.
Nakon pet sati, ležanja i čekanja, već je došao novi dan, kao i mogućnosti da majka porodi na taj datum.
Već tada je znala, samo onako kako majke znaju, da nešto nije u redu.
Ocu je govorila kako ne osjeća otkucaje jednog dječaka, ali otac; zanesen u svoju sreću, je odbijao vjerovati da bi nešto bilo loše s njegovim anđelićima, da njegova žena to sve zamišlja, a i majka je na kraju prihvatila mogućnost da je sve zamislila i nije pitala ili govorila išta sestrama ili doktorima.
Prvo je izašao mali dečkić, težak tek kilogram i pol, malo tijelo prekriveno krvlju. Bilo je to u 2 i 34 minute ujutro, petog studenog 1988. godine.
Sestre su primile dijete i odnijele ga oprati, dok je majka nastavila tiskati, ali, doktor je, s izrazom odglumljene tuge, priopćio majci da dijete ne može izaći.
Majka je dopustila da naprave carski rez, ali dijete koje je izvađeno, dječak, je bio modro-sive boje, skvrčenih prstiju i mrtav.
Doktor je položio dijete u sestrine ruke, rekao nešto tiho u njezino uho i vratio se majci.
Izvadio je i treće dijete, koje je bilo tiho i majušno, djevojčicu, 5.11.1988. godine u 2 i 38.
Predavši i djevojčicu sestri, rekao je majci da će ubrzo dobiti svoje dvoje male djece, ali da treće, nažalost nije preživjelo, zbog srčanih mana na svoje malom srcu, koje su bile teške za primijetiti. Uvjeravao ju je da je to bilo i najbolje, jer bi dijete živjelo negdje desetak godina.
Primivši dvoje male djece, majka je suznog lica, prislonila nas svojim grudima i tiho svakome od nas šapnula svoje ime.
„Jonah“, šapne maloj muškoj bebi.
„Florence“, šapne ženskoj bebi.
Otac nam je svojim dugim, tankim prstima dodirivao obraze i tepao nam, a majka je s snenim osmješkom gledala u nas, diveći se.
Mali fetusi, stisnuta tjelašca jedno pokraj drugoga, kao jušne žlice smo bili posloženi u majčinoj maternici.
Majka i otac su nam izabrala naša imena, već tada, kao što su znali i naše spolove i dan rođenja, nas jednojajčanih troblizanaca.
Savršene tri replike. Dvoje dečkića i djevojčica.
Jim, Ethan i Silvia.
Ljudi su se divili imenima, kako kreativna bijašu, da će nam pristajati.
Otac i majka, kao i ti ljudi, nama nepoznanci su grdno pogriješili.
Majka je, kako su nam pričali, bila u velikim bolovima. Naravno, odbijala je bilo kakve lijekove, tako da je stisnutih zubiju čekala trudove.
Nakon pet sati, ležanja i čekanja, već je došao novi dan, kao i mogućnosti da majka porodi na taj datum.
Već tada je znala, samo onako kako majke znaju, da nešto nije u redu.
Ocu je govorila kako ne osjeća otkucaje jednog dječaka, ali otac; zanesen u svoju sreću, je odbijao vjerovati da bi nešto bilo loše s njegovim anđelićima, da njegova žena to sve zamišlja, a i majka je na kraju prihvatila mogućnost da je sve zamislila i nije pitala ili govorila išta sestrama ili doktorima.
Prvo je izašao mali dečkić, težak tek kilogram i pol, malo tijelo prekriveno krvlju. Bilo je to u 2 i 34 minute ujutro, petog studenog 1988. godine.
Sestre su primile dijete i odnijele ga oprati, dok je majka nastavila tiskati, ali, doktor je, s izrazom odglumljene tuge, priopćio majci da dijete ne može izaći.
Majka je dopustila da naprave carski rez, ali dijete koje je izvađeno, dječak, je bio modro-sive boje, skvrčenih prstiju i mrtav.
Doktor je položio dijete u sestrine ruke, rekao nešto tiho u njezino uho i vratio se majci.
Izvadio je i treće dijete, koje je bilo tiho i majušno, djevojčicu, 5.11.1988. godine u 2 i 38.
Predavši i djevojčicu sestri, rekao je majci da će ubrzo dobiti svoje dvoje male djece, ali da treće, nažalost nije preživjelo, zbog srčanih mana na svoje malom srcu, koje su bile teške za primijetiti. Uvjeravao ju je da je to bilo i najbolje, jer bi dijete živjelo negdje desetak godina.
Primivši dvoje male djece, majka je suznog lica, prislonila nas svojim grudima i tiho svakome od nas šapnula svoje ime.
„Jonah“, šapne maloj muškoj bebi.
„Florence“, šapne ženskoj bebi.
Otac nam je svojim dugim, tankim prstima dodirivao obraze i tepao nam, a majka je s snenim osmješkom gledala u nas, diveći se.
Hm, da... ali dalje nisam odustala od drugih. Samo mi/im treba vremena.
22.07.2011., petak (16:18), komentari
