Ležala je dok ju je pokušavao svježi snijeg prekriti, na svojoj tankoj deci, raširenih ruku i očiju uprtih u nebo.

Njezina kosa, tamne boje cimeta je bila zavezana u malu punđicu na potiljku, pa joj je stvarala bolni pritisak, za koji, čini se nije ju mario.

Polako se prisjećala njegova lica.
Tamni polukrugovi ispod njegovih očiju, ispijeni obrazi i mala ranica na ustima nastala zbog jedine navike koja je ona mrzila kod njega. Grizao je donju usnicu, gotovo uvijek, ali on je nju pokušao uvjeriti da je to zbog nervoze.

Uvjeravao kao stari brat, što je zapravo ironično, ona je uvijek bila odgovornija ali šašava, zato je Johan mislio da nju treba braniti od istine, zamastiti joj oči na svako zlo.

Ležajući tako je čekala njega, brata njezinoga, sa svojim tamnim očima i svjetlom kosom.

Natkrio se svojim tijelom preko nje, klečajući na svojim koljenima, svjetlost mutnog zimskog neba mu je osvijetlila okvir lica, zaklanjajući njegovo lice.
„Sanjari se je li Flo?“ do sada nije shvatila kako joj je nedostajao njegov glas. Godine razdvojenosti čine svoje, čini se.
„Ne samo razmišljam“, umorno odgovori, dignuvši svoje ruke i omotavši ih oko njega, zagrlivši ga. „Gdje si bio sve ove godine, izgubljeni dječače?“
„Znaš dobro gdje sam bio“, odgovorio on njoj malo srdito.
„Da, da sigurno... Majka bi mi rekla nakon što bi joj rekla da ću platiti“, glas joj je bio otežan sarkazmom, „rekla mi je da me ne želiš uopće čuti...“
„To je ona zasigurno izmislila, Florence! Kako bih moga ne željeti čuti, vidjeti ili znati o svojoj sestri!? Ne budi apsurdna!“
„Tko? Ja? Nikada...ali eto, ona zna biti jako uvjerljiva, znaš li? Ne vjerujem da je tebi ikad lagala.“
„Ne zasigurno. Zato mi i nije rekla da si zvala“, sarkazam u njegovom glasu je pobijao njegovu zadnju izjavu.
„Glavno je da si došao, ali zašto uopće dolaziti Johane? Zašto uopće biti sa mnom?“ zapitala ga je posjedajući se pored njega, svojim ruku položenih u krilo, odbijajući pogledati u njega. „Imaš vlastiti život, ti ludo jedna...“
Ruku na srce, nikad joj nije bilo draže da vidi neko ljudsko biće. Nedostajao joj je, njezin brat i prijatelj.

Ne čekajući njegov odgovor, ona odplete svoju punđicu i pusti kosu da napravi zastor oko nje, sakrivajući je od njega.
Pomakne se u lijevo i izvadi iz svoje naprtnjače kutiju cigareta, pažljivo izvadivši jednu, pa drugu cigaretu, pružajući je njemu.
On ju zahvalno primi, pridignuvši se malo da izvadi svoju metalni mali upaljač iz stražnjeg đepa.
Približi joj svoju ruku i ona nagne svoju cigaretu da pripali ju na plamen.
„Hvala“, pogled pokaže na pripaljenu cigaretu.
„Ništa“, vidjevši kako se ona polegnula na sada prekrivenu snijegom deku, on se polegne pokraj nje.

Primijetila je, krajičkom oka da samo ima ne sebi laganu usku sivu majicu i crne traper hlače s starim poderanim, nekad crnim ali sada sivim starkama.
Nekoliko je minuta ležala pokraj njega, upijajući rezak miris zime, dopuštajući hladnoći da se upije u njezine prste i obraze i osjećajući sitne pahuljice na svojim kapcima i na ušima.
„Nije li ti hladno?“ kada je on slegnuo ramenima, ona nastavi „Pogledaj kako si tanko obučen. Želiš li da uđemo unutra?“
„Možemo li još malo ostati vani?“ molećivo ju upita. Ona samo slegne ramenima i ponovno se zagleda u mutno studeno nebo.

Ako je gledala dovoljno dugo u nebo, mogla je pratiti plutanju pahuljica, sićušnih kristala, koji su se njihala na laganom vjetru.
„Je si li ikada primijetio koliko si sitne pahuljice? Čak su i velikim grupama, onako guste da ti se otope na jeziku? Možeš li vjerovati da postoji nešto tako malo? I nastalo od vodenih para, prešlo u zaleđenu kišu i palo na zemlju. I ponovno ponovio cijeli proces.“
„Uvijek razmišljaš o čudnim stvarima“, pogledavši ju, on kaže.
„Da, čini se da radim to...“
„Jesi li spremna da se vratimo unutra?“ zapitao ju je, i kada je kimnula glavom i pridignula se prihvatila je njegovu ruku koja ju je nježno dignula.
Pokupivši deku, oni su krenuli prema popločenom putu koji je vodio iz parka u njezinu zgradu.

Bio je to zapravo divan dan, od jutra je Florence jedva čekala izaći van i biti malo sama, s padajućim snijegom i mirnom tišinom oko sebe. Dobro se obukla, onako kako se ljudi oblače za vrijeme zime, u uskim trapericama, crnom dolčevitom i debelim đemperom, zagasito šljivaste boje i svojim martama, kojima je bila raznošena koža tako tanka da joj se pripijala uz listove i izgledale tako dobro, puno bolje nego novokupljenih.
Naravno, kako je zahladilo, Florence se bojala da joj se ne pothladi brat, zato ga je i pozvala da dođe kod nje.

„I...ima li što novoga kod tebe?“ upitala ga je kada se našla u toplom stanu, malih proporcija ali velikih prozora i predivno ocrtanih (nekad bijelih) zidova.
„Znaš li za onu...Alice?“ kada je niječno zaklimala glavom, on nastavi. „Cura je luda. Bili smo zajedno, i bilo mi je stvarno divno s njom, sve dok nije postala tako posesivna, htjela je znati gdje se stalno nalazim, mučila je Jacka i Petera... Morao sam ići na sud, da joj zabranim prilazak na 2 metra. Bilo je strašno.“
Mali smiješak joj se pojavio na licu.
„Znači..to radi moj blizanac u slobodno vrijeme? Slama srca luđakinja?“ pažljivo je skinula marte, i dodirnuvši stopalima (u crnim čarapama) parket, primijetila je kako su joj se ukočeni prsti smrznuli od hladnoće, kao i jagodice prstiju i obrazi.
„Zapravo i ne. Ali i sama znaš da idem na faks... pa, barem sam pokušao. Jebemu“, prateći njezin primjer, skidavši svoje Conversice se nabio na kvaku vrata.
„Bogami si se dobro nabio. Da li te boli jako? Kladila bih se da ćeš imati modricu veličine šljive.“
„Preživjeti ću“, podvrne rukav svoje majice i Florence zamijeti male rane duge negdje 4 centimetra na njegovoj podlaktici.
„Što je ovo?“ kada se posjednuo u divan pokraj tamnozelenog trosjeda, ona klekne pokraj njega i palcem prijeđe preko jedne rane. „Nisi valjda se kotrljao niz padinu punu bodljikavog grmlja, hm?“
„N-ne“, počeo je mucati i lagano spusti rukav nadolje.
„Ako želiš da u to vjerujem...“ odmakne se od njega, skine đemper i stavi ga na trosjed te se zaputi prema pregrađenoj 'skrivenoj' kuhinjici. Iz hladnjaka izvadi njemu pivu, a sebi uzme malu vrećicu za kavu, prosije u polu-punu čašu tople vode i promiješa s čajnom žličicom.
Vrativši se u dnevni boravak, preda mu pivo, na koju on zahvalno klimne i sjedne pokraj njega u trosjed, gdje se premjestio u vrijeme njezinog kratkog odsustva.
„Da li u posljednje vrijeme dobro spavaš? Misliš da možeš meni skrivati ovakve podočnjake?“
„Ne baš. Počeo sam patiti od nesanice. Čini se da se vratila od mojih srednjoškolskih dana. Doktori su uvijek govorili da je to od stresa“, protrlja sljepoočnice, „ali ja nisam siguran. Osjećam se kao da će se nešto loše dogoditi, nešto jednostavno loše osjećam.“
„Eh“, uzdahne polagano, spuštajući svoju čašu na parket pokraj trosjeda i poče trljati dlan o dlan, pokušavajući ih zagrijati, „na žalost znam o čemu govoriš.“
„Ne znam, Flo. Možda čak i ne. Ja sam uvijek osjećao one natprirodne, nepostojeće stvari.“
„Ali, tko zapravo vjeruje u takvo što? Tko li može utvrditi postojanje bilo čega takvoga? Jednostavno je nemoguće. I malo vjerojatno, kažem ti.“

Sjedili su u tom trosjedu, posve mirni, ne čekajući ili govoreći bilo što, sve dok se mrak nije spustio u sobu, bijela mjesečina se probijajući kroz velike prozore, osvjetljujući njezin i njegov profil.
Bilo je tako čudno biti zajedno, sjedeći jedno pokraj drugoga, slušajući otkucaje drugoga i njegovo/njezino tiho, smireno disanje. Nakon tih 6 godina, oni su postali, ne govoreći opet dio jednog, stvor koji diše, vidi i miriše isto.

Jednostavno živi isto.

„Opet smo spojeni brate moj.“
„Jesmo. Kao da univerzum nas stavlja u svoju klopku, spaja nas u jedno biće. Znaš li da nekada se ponašamo kao ludi ljudi?“
„Ne bi me čudilo... ali kao blizanci smo povezani drugačije...“

Nisu izgovorili, niti namjeravali spomenuti Ethana. On je bio tabu tema, nerođeno dijete, jedna trećina njihovog trojca.
Ali to je Florence uvijek bilo smiješno pravilo, tako da je zanemarivši to, zapitala Johana.

„Što misliš što bi bilo da je on živ? Ethan?“
„Mislim da bi bilo sve isto... Možda ne bi bilo toliko tih crnih rupa u razgovorima-“
Prekine ga. „Imali bismo drugačiji život.“
Slegnuvši ramenima on kaže: „Vjerojatno i bismo.“
„Ne znam, nikad mi nije bilo žao što njega nema. Nikad ga nisam upoznala, vjerojatno ne bih ni znala za njega... ali, ne znam. Osjećam da bi mi bio nepotreban u životu, već imam starijeg brata i roditeljsku ljubav, koja nikad nije bile uskraćena zbog smrti mojeg brata. I ne želim više razgovarati o tome, trebali bismo se naći s Azrom“, na to on digne obrve. „Htjela bih da ju upoznaš.“
„Ionako nisam imao što u planu raditi“, digne se iz trosjeda i lijeva strana njegovih usna se podigne u osmijehu.


Hodali su jedno uz drugoga, ramena su im se doticala. Kada ste ih gledali više su izgledali kao neki par, nego kao jednojajčani blizanci.
Kako su joj se sporo približavali, Azra je pokušala pronaći neke sličnosti između njih.
Pod svjetlosti ulične svjetiljke njihova kosa je gotovo bila iste boje, imali su istu tanku košćatu građu i lijepa ramena. Hodali su uvijek počevši lijevom nogom i bili su iste visine.
Ni jedno nije nosilo naočale sunčane pa je, kada su joj došli jako blizu, umjesto da ih pozdravi, pogledala im u oči. Bile su iste putene boje plave rijeke, koja je prekrivena hrastom, pa se odrazuje na površini u malim zelenim točkama. Crte lica su ime bile mekane, ai obrazi visoki s prirodnim blijedim rumenilom.

„Dobra večer Jonah“, ona kaže pružajući mu jednu ruku, dok drugom obgrli Florence. „Flo, je li to mene moje oči varaju ili ti nemaš sa sobom nikakvu bilježnicu?“
Ona se nasmije široko. „Ne ti to sve umišljaš draga. Gdje li je Cam?“
„Rekao je da će brzo nas doći brzo pozdraviti, a onda mora ići na pozornicu, znaš?“
Ona se okrene svome bratu, obraćajući mu se. „On je zakon bubnjar.“
„Vjerujem“, on se nasmije i Azra primijeti kako divne osmijehe imaju, pa se stane između njih, uzme njihove ruke u svoje i krene prema ulazu u klub.

Bio je to mali prostor, nizak, ali je bio jako dobar za svirke. U pozadini se moglo čuti bubnjanje Camovo o bubnje i Sethovo naštimavanje bas gitare.
Azra na tren sklopi svoje oči, zamumlja i glavu baci unatrag, uživajući u klubskoj atmosferi.

You've got the blood on your hands, I think it's my own.

Ianovo brujanje je započelo, pjesma Foalsa, Azra je prepoznala da je Blue Blood.
Bila je to genijalni početak cjelonoćne svirke.

Bloody Feet je bio indie grupa njezinog i Florencinog prijatelja Cama, koji je dobio ideju stvaranje benda, nakon nekoliko sati bubnjanja prstima po naslonima stolica, tuđim leđima i knjigama.
Ta grupa je bila jedina stvar koju je Cama mogla raspoložiti, pred svaku svirku bi bio hiperaktivan i smijao se kao da je popušio dobru količinu trave. Ne da joj jesmetalo.

U 3 navečer i 22 minute, Cam im je prišao dašćući i rumen u licu. Sagnuo se da poljubi Azru i poslije zagrli Florence, malo je vrteći u zraku.
„Znači...ti si taj legendarni Jonah? Pretpostavljam.“
Azra prođe rukom kroz njegovu obrijanu lijevu stranu glave. „Naravno da je! Zar ne vidiš da je prava muška preslika naše Flo?“
„Kada pogledam..vidi stvarno! Bože, ovo je zastrašujuće, stvarno!“

Florence posramljene sagne glavu, dok ju Jonah bratski obgrli.
„Mislim da je vrijeme za pivu!“ Florence se nasmije široko i krene prema baru, gdje naruči četiri Heinikena.


Kada je alarm počeo mahnito zvoniti u 9 i pol, Florence zabije svoju glavu duboko u jastuk, već budna. Bila je mamurna, oči su je pekle (a nigdje nije imala kapi za oči), Azra, Camden i Jonah su joj bili rasprostranjeni negdje po njezinom stanu, svi u svome donjem rublju, čekajući za njezinu gorku kavu.
Prisjedne se i nasmije široko, znajući da ju čeka predivan dan. A u glavi je brojala. Još 9 dana, 14 sati i 30 minuta do njezinog dana rođenja. Kao i Jonahovog.

9 i 32, joj pokazuju crveni blinkajući brojevi.