drugačiji..
Svi smo drugačiji... tako govore ljudi, tako bi trebalo biti. No danas ništa nije kako treba biti zar ne?
Ono što me zanima vezano uz ovo je... zašto ako smo svi drugačiji ljudi ne prihvaćaju one drugačije?
Ako nismo nimalo slični masi, ako drugačije izgledamo, oblačimo se, slušamo drugačiju glazbu, imamo drugačije navike, potrebe..
Recite mi, doista, jeste li spremni živjeti u svijetu u kojem su svi drugačiji?
Uvijek sam bio meta glupih komentara, tračeva i ona crna ovca u koju svi upere prst.
Ha da. tko bi drugi bio. Kakav sam uvijek bio, ekstreman u svemu što volim, iskren i izravan. Nisam mogao ne biti u centru pažnje.
Nisam to nikada preferirao doduše ali s vremenom se jednostavno navikneš na to.
Ono što se meni gadi je... Toliko slični ljudi jedni drugima, gotovo kao replike. Ljudi imaju dušu zar ne? vjerujete li u to? ja da.
Ali doista, ne mogu vidjeti dušu u masi ljudi koji imaju ista razmišljanja i iste živote. Ja sam taj koji ima pravo reći da je drugačiji od ostalih dok većina vas... Trebala bi se zapitati dali je odraz u ogledalu vaš ili nekoga kome zavidite ili netko koga kopirate.
Mojoj mizantropiji nema kraja. I što sam stariji ona je sve više intezivna. Znate ono, počelo je kao loša životna priča, preraslo u tinejđerske dane '' mrzim cijeli svijet'' i na kraju se pretvorilo u sadašnjost. Odraslu osobu koja doista mrzi ljudsko postojanje, netko tko bi doista bio najsretniji kada bih mogao obrisati prokletu vrstu s lica zemlje. skupa s sobom, naravno.
Kažu ljudi da je mržnja loša. Doista? Nekako ne mogu povjerovati u to. sve emocije su loše onda kada nisu usmjerene pravilno, kada ne možemo racionalno razmišljati zbog njih i kada nam život pati zbog njih. ( mi i naša duša)
Ne želim da pomislite da sam toliko hladna osoba da nikoga ne volim i da mi do nikoga nije stalo.
U biti sam emotivna osoba, vrlo emotivna osoba. Što znači da mogu i voljeti i mrziti veoma jako jer oboje su na kraju krajeva emocije. Ljudi koji mrze nisu hladni ljudi to je bitno za znati, nemojte ih krivo shvaćati.
Svi koji mrze svim svojim bićem mogu voljeti bolje nego većina onih toplih ljudi koji su dobri prema svima.
Uvijek sam se trudio biti dobar prema svima, moje emocije su bile proširene posvuda.
Tako osoba koju želite usrećiti dobiva manjak emocija iako doista, ja sam tvornica za emocije. Ipak, shvatiš da ono što daješ svojoj curi nije sve što možeš upravo zato jer si podijelio svoje srce i s drugim ljudima.
Nekada to nije pogrešno, u mom slučaju uvijek je bilo.
Jeste li vi drugačiji od mase ljudi koja nas okružuje? Ili samo želite biti drugačiji a opet prihvaćeni od mase?
Opet pitam se, postoji li netko totalno jedinstven?
Jer opet, postoje ljudi slični meni, postoje slični vama. Nismo isti, nismo kopije ali ljudi kao da se dijele u skupine.
No imate li osjećaj da smo mi ona bolja skupina? Nikada nisam imao visoko mišljenje o sebi, nikada ni neću jer nemam zašto.
Ali ipak, pitam se. Jesmo li mi elita?
Kada čitam blogove drugih ljudi vidim nešto posebno u njima. Svaka čast ljudima koji danas i dalje pišu blogove, lijepo je to vidjeti doista, svaka čast i onima koji u ovome svijetu ustraju ostati svoji, truditi se biti jedinstveni. Doista, cijenim vas.
Moj život zapisan je na mojoj koži. Toliko ožiljaka, toliko starih sjećanja vezanih za njih.
Ta svojevrsna bol koja mi je godila, koja je bila moj način realiziranja svoje unutrašnje boli, mentalne boli.
Doktori su dali lijekove za moj lijek. Ne hvala, nismo svi isti kao što mislite. Ja sam našao svoj put.
Izgubljen sam a opet, nekako čvršći no ikada prije.
Depresivan sam, možda više nego ikad prije ali nekako, to me ne može razbiti više, ne može me slomiti.
Kao da sam se stopio, pomirio s svime.
Moj život je doista otišao k vragu. Ali ja i dalje stojim, ponosno, čvrsto. Jači no ikada.
Odakle sada ta snaga? Moje misli, moja djela i ponašanje doista, vidim po sebi koliko negativno i depresivno razmišljam a opet...
Vidim se toliko jačim no ikada... Ovaj post je zbunjen, znam. Ali i ja sam.
Jednu noć mislite da imate sve, drugu noć nađete se kako oplakujete ruševina svega što ste gradili uz boce jeftinog alkohola s starom dobrom ekipom koja se ne miče s mjesta. oni su uvijek tamo negdje vani kada ih trebaš.
I sada se pitam... Zar nije moglo biti drugačije? još uvijek, pitam se doista.
Jer mislim nekako da je sva moja snaga zapravo mržnja prema svemu što je sjebalo ono što sam gradi.
nekako imam osjećaj da ću zgaziti bilo koga da odem visoko opet, da postignem svoj cilj.
Imam osjećaj da ću ubiti ako se još jednom netko poigra mojim emocijama. ubiti, doslovno.
Što imate za izgubiti u ovome životu ako je sve već u ruševinama?
I ako svaki puta kada nešto gradite netko to sruši?
I ako vas netko izigra?
Kršćani i njihovi patetični grijehovi. jebite se.
Ubio bih radije nego dopustio da netko gradi svoju sreću na mojoj tuzi. nikad više.
Dugačak je ovaj post, dosadan možda, nesmislen definitivno.
Ovako izgleda jedno jutro u mojoj glavi.
Slike prošlosti se polako vrte, mržnja u meni raste. samoća se povlači i čeka sljedeću noć da me opet obgrli.
U meni je toliko praznine. Zadovoljan sam sobom, jačim, ponosnijim, odlučnijim i čvršćim.
Ali koliko dugo trebam ovako? Samoća je kao sidro za koje sam svezan. ako me nitko ne odveže potonut ću opet.
Za kraj pjesma i to je to. ovaj post nema smisla.
Ti si samo prošlost
Volio sam kada smo bili skupa do noći
I volio sam i kada si kući morala poći
Iako sam uvijek htio da pored mene utoneš u san
Volio sam te čekati od te noći da mi dođeš i sljedeći dan.
Volio sam te baš takvu kakva jesi
Nisam nikada htio da nam se išta loše desi
Iako su suze govorile više nego riječi
Ipak na kraju, toliko sam ti toga htio reći.
Moje je srce bilo tvoje do zadnjega dana
Volio sam te i nisam bio slijep, svidjela mi se svaka tvoja mana
Za mene si uvijek bila jedina i voljena
Sada si samo sjećanje, ljubav ne preboljena.
I kada idem dalje sjetim se starih vremena
A ti mi polako blijediš, kao da si sjena
Pokušavam sjesti i prisjetiti se svega što je bilo
No umalo da me sve to nije ubilo.
Toliko sam ti htio reći no priliku mi nisi dala
Samo si okrenula leđa, budalo mala
Moje srce pisalo je pjesme, suze močile papire
Tako su prolazile noći i moje usamljene rime.
Puno je prošlo od tada i skoro ništa nije kao prije
Iako sjećanja na tebe i dalje najdraže mi je
Nikada nisam sanjao o ovome, mislio da ovako će sve teći
No dao sam sve od sebe, savjest me neće peći.
U svakoj pjesmi mogao bih spomenuti tvoje ime
Nije to loše, ponosim se time
Znao sa voljeti i volio sam srcem svim
No sada je drugo vrijeme, ne patim više za tim.
