darkwell
Imam napisan post koji sam već htio postati no pošto osjetim potrebu da pišem upravo sada onda ću sada napisati i postati ovaj post a onaj ću za par dana kasnije.
Za početak: žao mi je jer me dugo nije bilo neke stvari su se dogodile koje se nisu trebale dogoditi.
Više o tome u sljedećem postu. Oni koji već znaju o čemu se radi vjerojatno znaju temu posta no nikako i ono što će biti u njemu pa svakako pročitajte.
A ovaj post, ovaj post će biti. Ne znam ni sam što. Želim izbaciti neke emocije iz sebe.
Onda ću početi. Polako. Noć je duga, dani su ionako dosadni.
Pitao sam se baš neki dan. Što je zapravo moj blog? Dnevnik nije. To je ono što bi trebao biti recimo. Ali što on je? Ne znam ni sam vjerojatno ni vi. No nije bitno.
Za početak onima koji su se zaželjeli mojih pjesama eto jedne pjesme .
Zima te je odvela
Zimska je noć dolazila
Na svaku pahuljicu snijega je pazila
Svaka je na mjesečini sjala
Ljepotu noći uvijek iznova dala
No hladnoća noći smrznula me
Smrznula me i oduzela te
Odvela od mene.
Možda je put naše ljubio bio takav
No da je bio bilo kakav
Nisam dopustiti smio da pukne tanki led na kojem smo bili mi
Vrati se, molim te ljubavi
Možemo ovo izboriti.
Ljubav je riječ za ono što imamo mi
Neopisivi su naši osjećaji
Ljubav je opis za sve što uz tebe imam
I kada se posljednjim drhtajem klimam
I samo što u ponor pasti neću
Uništiti svoju sreću.
Zima je oduzela te
Smrznute grane i tužan vjetar okružuje me
Još neko lišće polagano s smrznute grane pada
Kao i suza moja i moja nada.
Sjedim na klupi
Znam da doći nećeš
Umrijet ćeš i nećeš znati
Nikada te voljeti neću prestati
Umrijet ću i neću ti nikada reći
Da si ti razlog mojoj sreći.
Tužna je zima
Tužan sam i ja
Usamljen i beživotan
Još samo otisak ruža tvoja ostao je
Da grije me dok srce umire.
Hm zima nam dolazi. Ja nisam našao posao tako da ostajem doma do proljeća u ne radim ništa. Igrat ću world of warcraft i pokušavat što više vidjeti curu. A možda je i bolje da je ovako. Ovaj odmor će mi dobro doći.
Iz nekog razloga mi stalno curi krv iz nosa i bole me sinusi a s time sam imao problema i bio na operaciji tako da brijem da je to opet to.
A nije bitno. Neću umrijeti. Ona me treba, ne bi si dopustio umrijeti. Ne bih ni pokušao, nikada više.
Lijepo je u biti to što se volimo unatoč tome što se malo i vidimo i nažalost čujemo jer mi je blokiran račun za mobitel.
Novac je tako oduran i tako ga ne volim a ključ je svega. Odurno. Ne volim ni spoznati to.
Moje vrijeme. Svodi se na igranje neprestano world of warcrafta i kada bolje pogledamo i to je novac.
100 kn mjesečno. Pa da nam netko da svaki mjesec 100 kn ne bi li to bilo lijepo? A bilo bi nam lijepo jer smo materijalisti pomirli se mi s time ili ne jer za sve što želimo nam treba novac.
Reći će netko da mu ne treba novac da voli recimo.
No da istina je da ne treba. Ali što kada voliš. A nemaš novaca? Uvijek je lijepo kupiti neki dar osobi koju voliš ma da je i najmanji na svijetu ali lijepo je jer je to osoba koju voliš.
Kako onda možemo reći da nismo materijalisti?
Recimo ja bi reko svakoj svojoj curi i to svaka zna uvijek da ne želim ništa od nje. Pa čak ni kunu za pecivo ne bi uzeo.
Zašto?
Zato jer mislim da se je onda možda odrekla nečega što voli a ja volim svoju curu ipak više od svega.
Nisam nikada volio previše to što se život vrti oko novca kao i svijet ali eto.
Nije bitno kada ipak u ljubavi mi taj novac ni ne gledamo tako i mi ga imamo, trebamo ali nije nam prioritet.
I onda je sve to lijepo i brže i lakše. Možda bi bilo najbolje kada bi se sve svelo na to da kupujemo na način zamjene. Recimo ja tebi olovku ti meni gumicu.
Onda bi napokon ljudi surađivali jedni s drugima ovako se svi mrze i ne poštuju.
Zašto imam osjećaj da je ovo možda najgluplji post koji sam ikada napisao?
Ah valjda i je.
Nakon toliko nespavanja teško je i pisati uopće.
Ma jebem ti.
Nedostaje mi toliko toga.
Prvo ona naravno. Jebem ti kako mi nedostaje vidimo se premalo i mrzim to i ubija me i ne smijem slušati glazbu ili išta raditi što bi mi dalo vremena da razmišljam. Ako razmišljam o njoj to me navede na tako tužna razmišljanja.
Nekako se čudo osjećam. Mislim jedno, pričam drugo radim treće.
No ona bi trebala znati.
Ona mora znati.
I jebem ti ovaj život i vrijeme
Bez nje
Sve je to zapravo nizašto
Nema smisla. ..
No kako god.
Idem spavati ne mogu gledati više.
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
Prošlo je malo više od 24 sata. I opet mi se pomalo spava ali opet mi se piše.
Ovaj put neću otići spavati!
Bojište ljubavi
Može li tvoja ljubav zauvijek poduprijeti me
Oduzeti od ove samoće i tame
Možeš li obećati mi sreću i osmijehe
I u dane krasne i one zadnje, kasne?
Možda ti glupo zvučim
No od tebe o životu učim
I naučio sam poštivati i voljeti
No nisam naučio nikada preboljeti.
Možda su moje riječi samo tupo obijanje
Možda je moj život sam sporo ubijanje
No ja te ne mogu ostaviti iza se
Moram te imati ili umrijeti bez tebe.
Tvoje su riječi i dalje u meni
Govorim ih polagano u sebi
I nadam se da ćeš ih čuti i ti
No znam da nećeš se ni obazirati
Volio bih da zagrliš me
Samo da imam te
Prije nego ostavim te.
Možda ti glupo zvuči no odlazim i ja
Kao i svaka prokleta jedinka
Možda sam okrutan no život ostavljam
Od tebe odlazim znaj
I kada god da bude tvoj kraj
Znaj da uvijek imaš mjesto gdje je moj raj
Možda će te boljeti
No moram te napustiti.
Možda umirem sada i zato govorim ti
Možda ću te napustiti
Ostaviti patiti
Bez mene umrijeti
I znam da ćeš me voljeti
Moje mrtvo tijelo grliti
Od njega se rastati
Na rastanku plakati
I znam iako volio bih da ne
Znam da leći ćeš jednom kraj mene
Ljubiti spomenik moj
Grob i htjeti da je tvoj.
Može li tvoja ljubav spriječiti to sve?
Odbaciti bol i udaljiti je.
Možda samo na trenutak navesti me da se smijem
Da duboko u sebi tugu ne krije
Može li tvoja ljubav navesti u meni da umre bol
Jer ne mogu podnijeti život svoj
Možeš li molim te samo još jednom reći mi
Da zauvijek ćeš me voljeti
Ovu ćemo pjesmu zajedno pjevati
Ovu ćemo bol zajedno dijeliti
I grob ćemo jednom, obećavam ti
Dok oboje budemo anđeli.
Krvave su mi ruke od rata
Što život mi je dao da se borim za sebe
No odlučio sam boriti se za sebe
I zadnjim snagama dati ti
Snagu da odeš dalje i pobijediš.
Ovo više nije samo tvoj rat
Vrijeme više nije samo tvoj sat
Sve moje u tebi je
Moja ljubav, moje emocije
Bori se sada i ne daj se
Ne predaj
Samo naprijed gledaj
Drži se dalje od samoće i tuge
Tame i noći duge
Bježi od onoga od čega nisam ja
Tamo sam poginuo voljena
Na bojištu života
Bez tvoje ljubavi
Kada su mi samo tvoji dodiri trebali.
Dugačak pjesma ha?
Da je. Ali nisam si mogao pomoći. Ovo je samo izlazilo iz mene.
Imam inspiracije za još jednu. Pa ću je napisati i postati ovo. A onda odem spavati.
Zar ti
Govorio sam svima da je anđel i da je diva
Govorio sam svima
Sanjao sam da je moja, samo moja
Moja uz mene, nevina i gola
Sanjao sam je uz mene
Njeno meko tijelo i vrela koža
Sanjao sam o njoj, ubijalo me poput noža.
Strastvene sam noći proživi i mislio na nju
Sanjao u svakome prokletome snu
Svake sam noći gledao u njeno tijelo
Ona je uvijek bila tamo dok joj se htjelo
Gledao sam je
Priželjkivao uz sebe
I nikada nisam to očekivao od tebe
Zar mogao si učiniti to
Oduzeti mi jedino voljeno?
Onaj koje vjerovao sam
Onome kome sam dao poštovanje
Zar je sve to u njegovim očima manje
I oduzeo mi je ono što sam ja htio imati
Sada ne znam dali plakati ili se smijati.
Što to uradio si prijatelju
Zar si mi je ti ukrao
Od mojih je očiju maknuo
Zar si to uradio
Zar ti
A bili smo prijatelji.
Gledao sam danima kroz prozor
No nje više bilo nije
Ništa nije bilo kao prije
Zaboravio sam jesti, piti i spavati
Na kraju zaboravio sam
Životu poticaj davati.
Dark side of love
Ljubav… Uvijek sam pisao o tome i uvijek su moji postovi bili tako… nekako posvećeni toj emociji.
Pa sam shvatio pričajući s prijateljicom da ljudi uopće ne shvaćaju da ja nisam kao prije. Nisam sanjar i nisam kao prije, ne mogu biti zadovoljan samo od ljubavi. A i ljubav, ljubav nije kao prije.
Iskrenost, odanost, snaga, moć…
To je ono što bi ljubav trebala imati a to je ono što ljubav danas gubi.
No, ne želim odmah preći na ovakav dio teksta, prvo želim napisati pjesmu.
Samo ti i ja
Bol me ubila
No ti si me držala
U tvojim očima pronašao sam svijetlo
I ti vodila si me
Tamo gdje nitko prije nije.
Putovi mojeg srca napravila si ti
Zauvijek ću te voljeti…
Možda riječi nisu sve
Možda jednom zagrlim te
Možda na uho šapnem ti
Zauvijek ću te voljet.
Pokušao sam izgubiti se
Tebe odbaciti, zaboraviti
Jer ti progoniš me
U mojem srcu , u snovima
Uvijek si samo ti
Ne mogu te zaboraviti.
Zatvorio bi srce da ne možeš nikada više ući
No istjerati te ne mogu
I ta me bol sada muči
Kada si u srcu mi ti
U rukama samo pusti snovi.
Volim te, volim te
Oprosti mi zbog svake suze koju isplakala si zbog mene
Oprosti jer povrijedio sam te
Nisam znao tada
Koliko te volim, koliko to znam sada
Prokleto nedostaju mi oči tvoje
Da budemo samo ti i ja
Samo nas dvoje
Da bar svijeta nestane
Da samo nas dvoje ostane.
Plave oči
Oči tvoje oborile su me
Plave, tako modre i duboke
Uvijek su mogle nasmijati me kada patio bih blizu tebe
Ti uvijek bila si anđeo moj
Oči te izvukle su me
Oči te
Moje najdraže.
Prst na ustima držim si
Kako ne bih nikada mogao reći
Da od boga za tebe mogu biti veći
Da nikada rekao ti ne bi
Da sve loše na tebi uzeo bi sebi
Samo da budeš dobro ti
Samo da možemo biti nasmijani
I oči tvoje da gledaju me
Dok umirem od udarca
( što život mi da)
Nedostaju mi
Oči koje promatrale su me
Kada gledao sam u tebe
Nedostaju mi roke koje su me nježno dirale
Na nitima moje ljubavi svirale
Nedostaje mi dodir koji smirivao je moje srce
Moju dušu, moja duša bila si ti
Nedostaješ mi.
I sada dok vrijeme došlo je
Da oprostim se od tebe
Najradije ubio bih sebe
Sada dok vrijeme došlo je da odem od tebe
Želio bih te kraj sebe
No ne smijem ti reći
Da nikada više vratiti se neću
No želim ti sreću.
Oprosti mi
Neću reći zbogom
Jer u mojem životu boga nema
Jedina boja u mojem životu bila si ti
Oči plave, modre kao u snu.
Vrijeme došlo je
Opraštam se od tebe
Ljubim te, ljubim i ostavljam iza sebe
Grlim te, držim te
I na kraju puštam te
Život odvodi me
Sjećanja nikada neću zaboraviti
Niti ovu suzu koju neću skriti
Želim da znaš…
Vrijeme došlo je
Da odem od tebe
Vrijeme došlo je da nestanem
Iz života ti
Iako sam rekao da ni najljepši me anđeli
Od tebe maknuli nikada ne bi
Lagao sam samome sebi
Zbogom sada, zbogom ti
Pozdravljena budi
Pogled zadnji tvoj osmijeh mi nudi
No u očima tuga ludi
Nisam se nadao ovoj suzi.
Ah eto. Dakle, idemo dalje. Prije nego nastavim s pisanje da se zahvalim svim blogerima na komentarima i da, kada vidite neku priču kao onu dolje to je samo priča.
Iako je pisana vezano za osobu koja je živa. Razmišljao sam kako se ubija i kako ne mora gubiti svoj život na to što radi. To je da, hoti.
Mislim, ja nemam pravo nikome pričati o tome. Ja sam uništen alkoholom no i dalje jednostavno kaže, šteta je mladih ljudi koji su tako pametni i lijepi da se ubijaju stvarima koje im nisu potrebne.
Za mene ionako nije bitno ja kažem, živim da proživim i da preživim.
Živim da stvorim i da se borim. Moj život ne mora trajati dugo, ja ću biti sretan onda kada budem vidio sretne ljude koje volim.
Ja ću se nasmijati onda kada se oni nasmiju.
Nisam društvena osoba i nisam osoba koja voli biti okružena ljudima ali eto, i dalje volim mnoge svoje prijatelj-e/ice.
Razmišljam često o vama dragi moji i često se upitam… Jeste li doista još uvijek tu ili se ja samo nadam. Neke osobe koje sam mislio da će me napustiti nakon nekih sranja koja sam napravio nisu. Zapravo, samo jedna prijateljica nije. I zato ti hvala.
Ljudi mi kažu da puno pričam o tebi. Možda, možda i ne. Možda upravo onoliko koliko zaslužuješ.
Pa tako svatko tko me voli ili kome je stalo trebao bi voljeti i tebe jer puno si mi pomogla.
Dok drugih nije bilo da to naprave.
Hvala još jednom. I rekla si mi da ćeš uvijek biti tu i zato te cijenim i kada odem iz ovog grada možda ću se naviknuti da nema svih ovih ljudi koji me okružuju no ti ćeš mi uvije nedostajati.
Svi znate Mia ( ukoliko me duže čitate) tako da ne moram objašnjavati tko je to.
No da, eto i tebi sam posvetio malo teksta.
Idem dalje. Skrenuo sam s teme zbog pjesme koja me podsjetila na neke stvari iz prošlosti.
Čudno je to, kada nešto imaš ni ne znaš koliko ti znači i kada to postanu samo sjećanja onda bole. I tu nešto radim krivo a ne znam što. No to me ubija. To sam napravio i s hoti i s… pa s svim ljudima iz prošlosti. Volio bih vas sve staviti u svoje srce i zaključati i nositi u njemu zauvijek.
Sat
Kazaljke sata opet love se
Vrijeme prolazi a moja bol ne
Gledam u ovaj tekst i zamišljam te.
Što crtati ne znam da crtam te
Što bog nisam da stvaram ti
Svijet u kojemu ćeš voljeti živjeti.
Možda ujutro kada opet svane dan
Izađem s suncem i ja van
No znam da duša ostati će i pisat će
Jer ne mogu zaboraviti te
Ni na sekundu ovoga vremena što život mi da.
Nedostaje mi dodir tvoj
I dao bih ti cijeli život svoj
Samo da daš mi poljubac za kraj
Prije nego kročim u raj.
Sunce se probudilo
Tako je umorno kao da se ustati trudilo
Odraz sebe gledam u ogledalu
Vidim suzu malu
S jutarnjim suncem obasjanu.
Kazaljke i dalje love se
Dani prolaze i noći teške dolaze
A ja pišem i zamišljam te
Šaljem pismo u snove ti
Da znaš da iako si otišla zauvijek ću te voljeti.
Sjećanja su otrov u meni
Nikada me neće napustiti
I do groba ću ih nositi
Od onoga dana kada sam od tebe naučio ljubav osjetiti.
Kazaljka na kazaljci je
Pogledam u nebo i tražim te
No nema te, samo mjesec srebrni je tamo
Nekada bila si i ti moja damo.
Kazaljke su dale znak
Više ne mogu tak
U krevet ću leći i sklopiti oči
Ostaviti ti pisma i umrijeti u samoći.
Osjećaj je stari. Ljubav na onaj način na koji se može samo osjetiti ne opisati.
Ljubav koja ne mora biti usmjerena da bi bila jaka iako često ispunjen mržnjom i nečim drugačijim, mračnijim od svakidašnjeg života normalnih ljudi.
Moram reći, osjećam svoje emocije polagano. Iako nekako mrtav iznutra, nešto i dalje živi, netko i dalje živi unutar ovih ruševina mene.
Danas nisam pričljiv, neka pjesme pričaju umjesto mene.
Tvoje lice
Kraj je svih boli
Ona rekla je
Kraj je tuzi što čini te i boli koja ubija te
Ona rekla je
Kraja tebi nikada neće biti ljubavi
Ona je šaputala
Zauvijek ću uz tebe biti
Obećanje mi je dala.
Bol je iz mene tjerala
Kako rekla je
Tuga polagano nestajala je
Kako rekla je
Moja smrt činila se je kao nešto nemoguće
Kako je šaputala
No zauvijek nije ostala uz mene
Kako obećanje mi je dala.
Kako mislio sam si
Nikada bolje neće biti
I znao sam iako rekla si
Nikada nećeš zauvijek ostati
Nikada nitko ni nije
Sve će biti isto
Sve će biti kao i prije.
Sve je lijepo u životu kada ljubav je u nama
No ja nemam više ljubavi
Sve si uzela ti
I nećeš se vratiti.
Čekam te u snovima dok sanjam te
Pitam se čuješ li me
Čekam te u postelji dok mislim na tebe
Pitam se misliš li na mene
I čekam te gdje god bio
Gdje god zbog tebe suze lio
I uvijek čekam te
I čekati ću
Zauvijek
U dobri i u zlu.
Čekam te, nisi rekla da ćeš se vratiti
No ja sam znao
Tvoje lice opet će krasiti
Suze od tuge
Jer tebe sam volio samo ja a ti sve druge.
Ponekada kada se zaljubite i kada osjetite neku posebnu osobu prvi puta pored sebe život se čini kao bajka. I onda ljudi ili se uplaše toga ili se vežu uz to toliko čvrsto da kao da će zauvijek trajati.
I nadaju se tome no nažalost život je takav kakav je. Uvijek sve završi krivo, onako kako ne bi trebalo biti. Nažalost.
Trebalo mi je vremena da shvatim zašto sam ovakav, zašto moj odnos s hoti u mojoj glavi nije isti.
Jer u biti ponašam se prema njoj gotovo isto kao prije, nikada neće biti kao prije no imao sam osjećaj kao da je volim manje. Shvatio sam nakon malo dužeg vremena.
Da, bilo je lijepo biti zaljubljen i bilo je lijepo biti opsjednut i…
Bilo je lijepo ne voljeti je na način na koji je volim danas.
Volim je više nego onda, naravno. No stariji sam, ozbiljniji sam i zaljubljenost me je prošla.
I dalje se znam ponašati kao dijete i dalje se znam ponašati kao netko tko nema svojih 19 godina.
No nikada neću biti kao onda. Sjećam se, bio sam tako drugačiji. Nadam se… Boljem sutra.
Možda uspijem vratiti svoje stare osjećaje jer mi nedostaju.
Ljepše je biti zaljubljen kada je ta osoba uvijek uz tebe. No mi smo uvijek i bili razdvojeni.
Koliko god se trudili spojiti nešto bi nas uvijek udaljivalo.
No dobro, zatvorio sam oči sada i zamislio si život bez nje i bez svega što me veže za nju.
I znam, puno mi je pomoglo u životu što sam je imao no sjećam se i kako sam skoro propao zbog nje.
Ljubav je to, kada prestaneš voljeti na način da si lud i da ne možeš bez te osobe.
Ljubav je onda kada sve razumiješ i kada sve prepreke prelaziš ili zaobiđeš.
Usne – prije nego nestanem
Ja stojim tamo gdje je stajala ona
Parkom gdje smo zajedno šetali nekada
Usamljen sam sada
Gledam u drveće koje miriše još na tebe
Duboko u meni boli me
Ne želim ti reći
Pustiti ću te uživati u sreći.
Čekam snijeg da padne
Da pokrije me
Čekam vjetar da smrzne me, ubije.
Duboko u meni kiša je
Ledi srce mi, ledi sve
Duboko u meni bol
Bol izjeda sve.
Čekam je, čekam da prođe
Tamo gdje je nekada prolazila
Čekam je, čekam je
Da dođe i poljubi me
Onako kako me je nekada ljubila.
Miriši tuga u zraku
Ova kiša jesenja tugu ispire
Ispire s moje površine
No ispod nje boli me
Ispod površine
Sve što ostalo je
Boli, boli me
Samo bol je ispod površine.
Srce polagano se gasi
I ljubav koja slabašno plamti
Umirem od boli koju mi je nanio odlazak nje
Što dao bih za usne te
Samo da još jednom poljube me
Prije nego nestanem.
Ah, eto još jedna pjesma pa neka to bude to.
Svijete moj
Jedno daleko mjesto u kojem sam bio dok dijete sam bio
Tamo sam se od udaraca i suza uvijek krio
Kada tama je oduzimala me
Ja tamo sam sakrio se.
To je svijet u kojemu nema boli
To je svijet u kojemu strah ne postoji
To je svijet u kojemu sam bio samo ja
Svijet bez boga i anđela.
Otok jedan i more oko nas
Bili smo prekrasni baš
Usamljeni i izgubljeni
I mojim mislima
Majka rekla je
U mislima ne možeš živjeti
Dušu ne možeš imati
Snove ne smiješ sanjati
Majka rekla je
Njena ruka govorila je sve
Udarci njeni
Snovi moji ubijeni!
Gdje je svijet moj
Makni me molim te
Ne mogu podnijeti ovu bol koju zadaje mi
Molim te možeš li me sakriti
Gdje je svijet moj
Molim te pokopaj me
Samo sakri me
Strh ubija me
Otac dolazi
Čuje se
Molim te, molim te spasi me
Svijete moj
Ne mogu bez tebe.
Toliko o pjesmama. Sada da se nadovežem na ono na početku par riječi i odem spavati. 5 ujutro je.
Sve što čini ljubav trebalo biti činiti svaku normalnu osobu za sebe.
No moramo priznati svi sami sebi da smo ljudi i nismo savršeni i neke osobine uvijek će nam nedostajati. Baš to je ono što će nam uvijek uništiti život. To je ono što će nam uvijek biti najteže priznati samima sebi. I kada voliš najviše na svijetu uvijek možeš povrijediti i onda samoga sebe uništiti. Teško je voljeti i teško je usrećiti ljude no koliko god teško bilo uvijek se treba boriti za onu osobu koju volimo. Iako one nekada posustanu možda nas i odgurnu jako od sebe.
Treba ostati uz njih i ne dati im da odu jer kada odu željeti će se vratiti a onda, nikad više neće biti kao prije.
Ljubav je okrutna, život je okrutan, no to je ono što nas čini ljudima.
Hvala na čitanju.
Pozdrav svima i hvala što ste čitali :)
