Blacken is back.. Ponekad zbogom nije zauvijek
Htio sam prestati pisati jer sam kao što ste mogli vidjeti bio totalno drugačija osoba i nisam jednostavno prepoznavao sebe u većini postova prije metalfesta.
Već sam jedan post pisao, nisam ga dovršio. Nikada ni neću, u njemu sam rekao kako bi nastavio pisati za vas no kako ne mogu više pisati samo o ljubavi jer to više nisam ja.
Mislio sam da nisam, hvala ti Hoti. Ono što vam imam za reći, ja sam Blacken The Angel, ja sam onaj koji je toliko prijatelja stekao preko interneta…
Ja sam onaj dečko za kojeg svi znate da ludi za jednom curom koja živi daleko od njega. Ja sam onaj dečko za kojeg ako ste čitali dovoljno postova znate da je bio sjeban cijeli život, pisao depresivne pjesme, priče i nadasve htio da mu se nekakva tragedija kao iz njih dogodi jer sam bio sit ovoga mjesta, ovoga svijeta.
Možda se ne bi nikada vratio do kraja u ovu svoju kožu. Pa iako izrezana, iako stara sjećanja žive na njenim ožiljcima, opet sam onaj stari, opet osjetim da sam ono što sam nekada bio. Zahvaljujući naravno, Hoti.
Ona je ta kojoj možete zahvaliti da ste čitali postove, ona je ta kojoj može svatko tko me voli zahvaliti što sam živ. Ona je ta kojoj se trebaju klanjati oni koji vole moje pjesme pa se klanjaju meni jer ona je razlog njihov, ona je inspiracija.
Moja duša, moja ljubav. Sjećam se da sam lagao, samo onda sam lagao kada sam govorio da sam te prebolio, kada sam pisao post kao da sam sretan bez tebe a samo sam pokušavao, nikada nisam uspio. Nisam trebao ni pokušati, nisam trebao nikada ni dopustiti da odeš od mene.
I ovaj sam vikend bio u Zagrebu na subotu i nedjelju i hoti mi je u subotu pokazala dnevnik koji je vodila dok smo mi prekinuli pa sve do sada dok smo opet zajedno.
Rekla je da će mi ga dati kada završi ili možda već u nedjelju. Dala mi ga je u nedjelju.
Ne bi nikada saznao kako je odurna osjećaj kada netko koga voliš piše o nekome drugome…
Ne bih nikada saznao koliko sam te povrijedio svojim lažima, da nisam čitao ono što si pisala.
Ne bih nikada ni znao koliko me voliš, da nisam pročitao. Tvoj dnevnik…
Saznao sam tako i puno o sebi. Govorim ti ja tebe volim više… govorim ti ali po onome, ja nikada neću biti kao ti, ti si svetinja. Ti si cijelo vrijeme znala što ja pišem na blog, ti si cijelo vrijeme znala da ja pišem o tebi ali kako nisi znala cijelo vrijeme da lažem ono što nije o tebi… A lagao sam, rekao sam to i u ovome postu dolje. Prvi puta sam lagao na blogovima, to je bila jedna od loših promjena na meni kojoj je razlog kao i svemu lošemu bio naš prekid.
Drago mi je da si mi dala dnevnik iako sam se totalno slomio nad njime, iako sam ga čitao s uplakanim licem, iako sam na trenutak zaželio kao nekada zabiti jebeni nož u ruku i razrezati ruku, iako sam poželio na trenutak osjetiti svu tvoju bol koju si osjetila odjednom. Htio sam ti se odužiti, no znam da novi ožiljak na ruci bio bi novi neuspjeh, novo tužno lice, na tvojem licu… To nikako ne smijem dopustiti.
I onda ti meni dušo govoriš kako ti mene ne zaslužuješ a ja tebe kao zaslužujem?
Da si barem pokazala tu ljubav koju si osjetila, tvoje riječi, te napisane riječi, zamišljao sam kako ti odzvanjaju u glavi, zamišljao sam te kako pišeš to. Ne znaš koliko sam se slomio, ne znaš koliko me je boljelo vidjeti što sam ti napravio.
Nisi me prepoznavala više kada bi dolazila na moj blog, nisi vidjela trunak volje za životom…. Da, jer mi se više ni samoga sebe nije dalo uvjeravati da mi se da, da želim to jer istina je bila, baš ono čega si se bojala oduvijek. Nisam želio.
I ti si uvijek bila razlog mojih depresivnih postova, ti si uvijek bila razlog mojih suza, sreće mojeg osjećanja.
Draga moja, ti si oduvijek bila razlog zašto sam ostao živ, preživi dan više.
Sada da se obratim malo i vama dragi moji blogeri. Pa da eto, vratio sam se.
Mislio sam se vratiti nakon što sam dobio toliko masu mailova, nisam znao da me toliko ljudi čita. Toliko novih ljudi na msnu koji bi govorili nemoj blacken molim te zatvoriti blog ili neki stari koji su me upoznali kao takvoga, nisam znao da moje pisanje toliko volite.
Onda sam ipak tu, eto vratio sam se, nemojte reći da ste me uspjeli zaboraviti već.
No znate što će biti drugačije sada, neću više pisati ono što ne mislim, ono što ne osjećam.
Sada sam ipak onaj stari, sada sam doista svoj, stari blacken.
Da nije te bilježnice bilo i dalje bi nekima govorio kako mislim da mi nedostaje nešto jer to sam govorio, osjetio sam da se ne ponašam prema tebi kao prije, ne znam jednostavno mi je nedostajalo nešto. A nedostajala mi je sigurnost, sada je imam.
Kada znam koliko me cura voli, ne mogu se bojati. Znam da ćemo uspjeti sve što želimo a sve što želimo je biti zauvijek skupa. Naravno da ćemo to i uspjeti.
Ovo će možda biti malo tužnije, no moram to napisati.
Da tebe izgubim opet, opet bi ubio osmijeh na svojem licu, opet bi se opijao namjerno i opet bi propadao, namjerno i ne namjerno. Da tebe izgubim najdraža, ovaj puta ne bi želio preživjeti, ovaj puta ne bi se ni trudio preživjeti, na mojem licu bez tebe mogu biti samo suze.
Kada nisi uz mene, žmirim i zamišljam kako ti trčim u zagrljaj, onda me toliko stisne oko srca, tjeskoba, ubija me. Nisam kao prije, sada shvaćam da će sve biti u redu ali ono, kada dolazim doma ja jednostavno moram proplakati taj povratak kada znam da te neću vidjeti toliko dugo. 1 dan dušo, previše mi je. I uvijek brojim dane do onoga kada ću te vidjeti… Ludim kako mi vrijeme onda sporo prolazi… Gledam sate, minute, datum…
Tako znam sjediti i suze mi jednostavno klize niz lice. Znaš da lako plačem zbog tebe, vidjela si to, oči mi suze kada odlazim, vidjela si to i kada si bila kod mene, plačem kada nisam više uz tebe…
Ma ne želim pisati tužno, vidiš da se suzdržavam.
Nedostaje mi šetanje s tobom po ulicama. Smijanje, grljenje i naravno moj uobičajeni ispad da te moram zagrliti i ljubiti na pola ulice ma koliko god ljudi oko nas bilo.
Nedostaje mi kada ti priđem s leđa i nježno te zagrlim, gledamo u neki izlog i onda vidim naš odraz u njemu. Lijepo mi pristaješ znaš, ti si moj najljepši nakit. I baš si slatka kada se nasmiješ, lice ti bude tako lijepo i primamljivo da se igram njime buci-bu kao s malom bebicom. A znaš da si meni sve, puno više od cure.
Nedostaje mi tvoj smijeh, nedostaje mi tvoje lažno ljućenje na mene kada ti strgam cigaru.
Nedostaje mi kada mi ne daš pusu pa ti moram usisavati usnice kao usisavač u svoja usta i ponašam se baš kao dijete onda i cijelu te zaslinim ali jednostavno dok sam s tobom ne mogu si pomoći. Nedostaje mi i kada te obližem po licu pa mi ludiš jer ti mičem puder s lica…
Dušo, pa sve s tobom mi nedostaje. Ma da smo bilo gdje, samo da smo zajedno.
Nadam se, nadam se da ćemo uskoro stvarno moći svaki dan razmijeniti poglede, poljupce, zagrljaje. Dušo, kada sam te prvi puta ugledao, bila si mi predivna, najljepša cura od svih onih cura tamo. Kada sam te prvi puta poljubio, bio je to ljepši poljubac od svih drugih cura ikada.
Kada sam prvi puta volio tebe, osjetio sam se vrijedno i voljeno jer si mi to ti ulijevala u krv.
Toliko ljubavi, sreće, toliko emocija…
Vratila si sve u mene, stvorila i više nego je nekada prije bilo. Zato ti zahvaljujem.
No ne riječima, riječima se ljubav ne može zahvaliti, ničime materijalnim.
Zahvaljujem ti se tako što te volim i što ću se potruditi da zauvijek budem najbolji, najnježniji dečko na svijetu. Jer ti si stvarno sve što meni treba.
Ono što ja želim je zapravo tako jednostavno. Želim da se zaposlim, da živimo skupa i da završiš školu a onda lako možemo uredovati životom.
Možda sam jednom otišao od onoga što jesam, htio sam pobjeći kako ne bi morao priznati da sam ja onaj koji nisam želio više biti.
Želio sam sakriti lice nježnog dečka iza grube maske, spremne udariti sve što je pred njime.
Pokušao sam mnogo toga, ali ti si uvijek znala što je dobro za mene i uvijek bi me spriječila napraviti ono što nisam smio, trebao.
Hvala ti ljubavi, hvala za život, ljubav. Hvala ti, otvaramo novu stranicu života, ne želimo se sjećati ni jedne prije. Idemo sada, pa zauvijek u pobjedu nad ljudima, svijetom s našom ljubavlju.
Nikada kraja našoj ljubavi
Moja priroda crne je boje
Kao nekada kada su ljubile me usne tvoje
Moje srce crnilo je
No i dalje voljelo te je
Volim te i prestati neće
Crno je no puno sreće.
Moja koža blijeda je
Vidiš da ne volim sunce
Zato jer jedino svijetlo koje trebam ja
Svijetlo je tvojeg divnog osmijeha.
Nikada nisam bio ono što sam mislio da ću biti
Nikad nisam smio biti ono što smo mislili da jesam
Jer ja sam onaj, koji voli te
Poštuje ljubav i umire bez nje!
Ja znam da boljelo je
Svaki dio moje crne duše kada kao da odlazio je od tebe
No nikada otišao nije, uvijek bio je tu
Možda hladan, možda si zaboravila da nisi u snu
Svaki dan moje ljubavi, moje duše, ispunila si ti
Nikada više te neću pustiti, to smo ipak mi.
Ja znam da ljubav je bol ako se raspada
Ja sam svjestan da si ti sve što trebam ja
I zato sam tu, da budeš samo moja
Ja znam da boljelo te je dušo, ručice male daj mi
Izliječiti ću ti rane sve
Prije nego legnem uz tebe
Ja znam, znam da zauvijek voljeti ću te
Kao i mene ti
Nikada kraja neće biti našoj ljubavi.
Jedna pjesma, o meni, starome meni
Ne bez nje
Kada bi se prestali smijati vi, nasmijao bi se ja
Svaki znak vaše boli, bila bi moja energija
Kada bi poljubili se vi, prokleo bi vas
Jer to nisam mogao ja
Vidio sam tada, nisam bio kao sada.
Svi su se voljeli, gadilo mi se je to
Od svih tih poljubaca, ljubavi mi se gadilo
Mrzio sam vas kako sretni bili ste
Gadio mi se je osjećaj koji ste imali u sebi
Osobe uza se
Kada nju nisam imao ja
Druga ju ne može zamijeniti nikada.
Izvana jaka olupina, poput tenka
U dubini duše patnja
Molio sam se, ne ostavljaj me
Ne mogu disati bez tebe.
Mrzio sam ljubav na ljudima
Sanjao sam kako trčim do nje
Htio sam opet kao nekada nasmijati se
Nasmijati kada vidim je
Ljubav bez koje srce umire.
Obojio sam zidove uma u crno
Zavukao sam se u crnoj noći
Predao prokletom samoći
Zavukao sam se u dubine svoje duše
Tamo gdje se svi snovi bez tebe ruše
Mržnja je ovladala mnome
I nisam znao oduprijeti se tome
Do ponovnog poljupca, sretanja naših očiju
Kao da svaki pogledi dušu mi piju.
Volim vidjeti vas kada sretni ste
Volite se, ljudi ste
I ja sam sretan, ona je uz mene
Imam sve, sve što trebam da budem sretan
Da budem sretan jer sam draga moja, uz tebe.
To bi bilo dovoljno, još za kraj slika eto mene i drage na travici, to bi bio to.
Nadam se da će te se vratiti u istom broju u kojem ste i prije dolazili na blog i ostavite molim vas komentare, želim znati koliko me ljudi čita i želim na posljetku znati što mislite o tome što čitate.
Hvala
My last breath
Dugo se znamo…
Ne svi, no mnogi. Čitate me dugo, komentirate…
Vaša potpora bila mi je oblik prijateljstva. Osobe koje nikada neću moći vidjeti, vjerojatno nikada usrećiti ikako ili nasmijati a volim vas više nego mnoge koje vidim svaki dan, ponekad…
Eto dragi moji, volio bi vas doista upoznati sve, zagrliti vas. Volio bi da smo se viđali, da smo prijatelji no ako ni oni s kojima sam to mogao nisu pokušali, nećete ni vi znam. Neću ni ja, jer nismo u situaciji da bi to mogli realizirati.
A ovo je zadnji post Blacken The Angel-a.
Ne znam točno zašto jednostavno… To bi bilo to.
Nakon 3-4 godine pisanja blogova, eto i moj je kraj došao. Mnogi koji su pisali kada sam ja počeo su davno odustali, skoro nitko ni nije ostao od njih iako znam da me i dalje čitaju neki, hvala vam.
Eto ja nisam mogao dugo čitati vas a sada nećete ni vi moči mene.
Neke vaše riječi nikada neću zaboraviti. Mnogo su mi puta podrška i savjeti od vas bili ono nešto što bi me pokrenulo. Volio sam nešto napisati i vidjeti da vam se svidjelo, volio sam tu neku emotivnu povezanost s blogom i blogerima, volim to i danas.
Ljudi su promjenjivi tako sam i ja. Mislim kako ipak ne želim postati svoje priče, pjesme ili bilo što…
Obožavam stvarati, pisati, stvarati svijet u koji možete pobjeći…
Ovo će biti još samo jedan u nizu koji prestaje pisati.
Darker, gotičar kako god vi željeli, još jedan u nizu koji odlazi s svojeg teritorija.
U biti sam obožavao crnu pozadinu i bijela slova, znao sam se satima gubiti u vlastitim postovima, pročitati nešto svoje i razmisliti zašto sam to tada pisao i kako da napravim da se sve to ne ponovi. Nikada nisam naučio kako ne živjeti na sjećanjima.
I sada sam odlučio s vama se oprostiti ovim postom koji vjerujem da će biti jako velik, emotivan i iskren jer zadnji je.
Da počnem od onog dana kada sam odlučio postati svoj prvi post. Bilo je to u biti jako teško, postati nešto svoje i očekivati nešto od drugih. Bojao sam se komentara, mislio sam kako nitko neće prihvatiti razmišljanje kao moje.
Sjedio bi ja tako prije satima i grickao kosu, pisao pjesme ili priče i tražio slike, postao ih.
Radio sam puno na blogu, uvijek bi se trudio oko svakog posta da ljudima bude zanimljivo čitati i da uživaju u njemu ili da jednostavno osjete emocije koje unesem u njega.
Teško je izdržati bol kada je zadržiš u sebi. Pa sam pisao toliko depresivnih postova, toliko depresivnih pjesama. I danas dok pišem pretežno o ljubavi prije nije bilo tako. Pisao sam ljepše, bolje. Pisao sam mistično. Pisao sam mračnije i pisao sam socijalnije.
S vremenom jedino što sam želio bila je ljubav, jedino o čemu sam pisao bila je ljubav i tako je nastalo mojih 7 zbirki pjesama koje nažalost više nemam.
Kada sam izgubio te zbirke, i još neke priče koje sam pisao.
Iskreno, poželio sam umrijeti. Kao da je jedan veliki dio mene nestao s time. Bez kao, nestao je. Nešto što sam pisao od malena do danas je nestalo u prokletoj stotinci, brže nego pada suza s oka na lice a za toliko pjesama, toliko sam suza ispustio.
Sjećam se i krvavih prstiju, krvavih tipki i ruke koje se tresu, brzo udaranje prstiju o tipkovnicu kao da pisanjem trčim spasu.
Sjedio sam na mjestu uvijek, mračno u sobi i bio u svojem svijetu, izgubljen.
Možda sam pretjerao no u to vrijeme kada sam bio u pubertetu kao i svi sve sam doživljavao drugačije. Činilo mi se kao da umirem svakim danom. Ljudi su uskoro dolazili i pisali komentare, davali podršku i znam onda kada nije bilo dovoljno.
Kada sam učinio nešto što da je uspjelo danas ne bi mogao pisati, opet me je spasila ruka osobe koja me upoznala preko bloga, opet me je spasio moj blog koji je dovodio mnoge ljude k meni.
Ne znam koliko vas sam ikada dao potporu ali eto, ako nisam žao mi je.
Nisam dugo nikome komentirao jer mi prokleto vrijeme tako leti, sve je tako ispunjeno dani su mi previše isplanirani, suženi. Slobode nikako.
I tako dok sam pisao blog
http://blacken.blog.hr
bio sam recimo jako poznat bloger. Na dan sam dodavao preko 15 ljudi na msn ili icq.
Bilo je to vrijeme, najgore u moje životu. Najbolnije. No izdržao sam ga.
Nikada sam jer čovjek nije stvoren da bude sam. ZAPAMTITE TO.
Kasnije je došao blog
http://blackentheangel.blog.hr koji je eto, bio jako bolan i malo drugačiji.
To je bilo vrijeme kada sam bio čak solo nekih mjesec dana. Nakon prekida s curom s kojom s bio 3 godine. To je blog s najviše postova napisano u pijanom stanju.
Svaki dan bi se opijao, pisao.. ma u biti odurno.
I onda sam bio nekako slomljen zbog prekida koji je ujedno i oslobodio moje tijelo, dušu.
Iako sam htio taj prekid dogodio se i maleni slom, malen ali ipak je bio slom.
Onda sam upoznavao svoje emocije prema mnogim curama, zaljubio bi se, kratko bi trajalo i tako. Došao sam onda do zaključka da volim hoti, otvorio sam oči.
Počeo sam shvaćati mnogo toga, mislio sam da će ići na bolje. Mislio sam da će trajati duže.
http://blackenutopia.blog.hr
ovaj blog…
Blog koji sam pisao s stvarno jako puno emocija, pisao sam postove danima. Blog koji volim i na kojem imam najviše postova o hoti a znam i sam, oni o njoj su najljepši.
Tako i priče, na tom blogu ima mnogo mojih priča i jednostavno taj blog je.. poseban.
Veliki dio mene je u tom blogu iako jako volim svoj prvi blog tek sam sada shvatio koliko volim ovaj blog,. Moja utopia..
Bio je smišljen kako bi govorio o mojoj utopiji no pokazalo se je da u bilo koji svijet da pobjegnem opet bi se svelo na isto.
Sve što bi želio ne bi se ispunilo većinom zbog moje nesposobnosti i na kraju krajeva, moj post nije post ako nije depresivan.
To je nažalost tako. I dok pišem lijepo o ljubavi i to znam, vidim da ljudi to vole ali isto tako vidim koliko to ne opisuje uvijek mene. Blacken utopia je i blog s puno laži nažalost.
Zapravo nije da sam lagao već sam samo radio metafore, radio sam sve kako bi sakrio istinu.
Taj blog skriva mnogo toga o meni.. Blackenutopia je blog koji pokazuje veliki dio moje kreativnosti, to je blog koji je bio kao polovica srca. Sve bi davao njemu kako bi od mojeg srca svi dobili ono što su zaslužili.
I sada ste tu. Na ovome blogu koji se zove Blacken's lost dreams.
Da, tako sam ga nazvao kada sam izgubio hoti. Tako je i bilo kada sam prekinuo s njom jer sve sam snove bazirao na njoj i na kraju je dovelo do toga.. ničeg.
Ostali su mi snovi koje nisam mogao realizirati, ostala je ona praznina u meni teški i boli osjećaji.
Na ovome blogu možete vidjeti veliku promjenu mene. Nikada neću biti isti kao prije nego smo mi prekinuli i danas smo opet zajedno no posljedice od onda su itekako ostale vidljive na meni. Moje ponašanje, moje razmišljanje, karakter. Moj odnos prema svima, promijenio se je, na gore.
Kako? Prevario sam curu, udario sam curu ( ne svoj nego onda onu, a znate iz posta)…
Lagao sam.. Lagao sam da ne volim nekog koga volim.
Laži.. A rekao sam vam zar ne? Ja mrzim laži, ja nikada ne lažem ako ne moram..
Jesam li morao? Morao sam..
Da bi netko drugi bio sretan jer mi je stalo, jer sam to ja i želim uvijek učiniti druge sretnima iako to uvijek završi, sjebano.
Da i to, nikada prije nisam volio psovati na blogu osim onaj koji sam skoro stalno pisao pijan pa sam psovao puno. Promijenio sam se. Trudim se biti kao prije no jednostavno nemam više toga u sebi. Nova sam osoba, drugačija.
Na ovome blogu i nisam bio toliko dugo, nekih 7-8 mjeseci.
Ljudi koji su došli tek na ovaj blog i upoznali su me također su mi se jako svidjeli.
Sretan sam što sam vas upoznao i sretan sam ako sam vam ikada ikako pomogao.
Obično ste se slagali s mojim izjavama i obično ste me podržavali. Bilo mi je jednako drago i kada niste i kada ste to napisali jer iskrenost cijenim najviše na svijetu i tako će uvijek biti.
Volio bi da se ne moram udaljiti od vas ali eto moram., ne znam točno koji mi je vrag ali došlo mi je, znam da se neću više vratiti na blogove i znam da ćete vi mene zaboraviti kad – tad jer ipak nisam ja neki tu veliki pisac ili pjesnik ili bilo što ja sam samo netko tko voli pisanje i eto, vi kažete da mu dobro ide, ja to ne mislim.
Volim blog i ljude na njemu više nego sam ikada mislio da će mi stati do drugih ljudi.
Moj odlazak ne znači i konačan odlazak, ne znači da ne možete računati na mene.
Na kraju posta dati ću vam sve osim mobitela izvore kojima možete doći do mene.
Mobitel ako možete nabaviti od nekoga nabavite ali broj ipak neću staviti na Internet.
Da ne zaboravite… Pisao sam mnogo pjesama..
Ovo su zadnje koje će te svi vidjeti. Upijte moje riječi koliko god duboko možete, urežite ih u sebe, ne zaboravite ih. Pomoči će vam, pomoči ću vam i onda kada nećete ni znati za mene kada jednom možda i budem mrtav, uvijek će vam moči pomoći moje pjesme ako se potrudite upiti ih.
Istina
Htio sam biti čovjek koji je bio on
Uvijek sretan, u tvojim dodirima
Htio sam imati sve što je imao on
Htio sam biti samo tvoj.
Zaboravljen od strane tvojih pogleda
Izgubljen u njegovim sjenama
I dok si sretno se smijala
Držao sam svijeće da razmaknu od mene tame, tmine
Borio sam se s boli, ponosio se time.
Pobjeda bila je slatka
Okus imaginaran, tvojih punih lijepih usnica
Koje ljubio je on
I opet je pobijedio
Htio sam osjetiti te
No on je uvijek bio kraj tebe.
Držao sam u rukama sve
Sve što vodilo bi do pobjede nad svima
Osim nad njim, on koji je imao te
Ja sam volio, volio više nego je mogao on
Kako shvatila nikada nisi…
Utonuo sam u more lica
Utonuo sam u snove ljudi bez duše
Oko mene dok su kružili, novac pružili
Vrištao sam tvoje ime dok bi on vodio te
Vodio daleko od mene
Jer nije te volio, ne nije kao ja
Ti si pripadala meni, ti si moja voljena.
Čekala si ga doma svake noći
Nisi znala gdje je on
On nije bio samo tvoj
Nije bio kao ja
Pripadao je drugim ženama
Smijala si se, sretna si bila zar ne
Mislila si kako svijet tvoj propasti neće
No postoji put do duge, prave sreće
Uništio sam ti to veće..
Slike dokazale su sve
Vidjela si ga, vidjela da ljubio je druge
Vidjela si da nije volio te
Volio sam te ja
A nisi željela biti moja voljena.
Mrzim dan kada istinu sam pokazao ti
Mrzim dan kada zaljubio sam se u tvoje oči
Još uvijek među živima luta on
Dok si ti, tu
Pod nogama mi
Prepustila život grobu i smrti.
Sad ću napisati pjesmu sličnu onome kako sam nekad pisao dakle ne ljubavna nego socijalna pjesma. Eto ne znam kako će vam se svidjeti.
Hladan svijet
Hladan svijet pogazio je i njih dvoje
Odavno ih više nije troje
Otac je dao život za dijete i majku
Majka da ostane uz njega
Sada ulica hladna smrznula je oči njihove
Suze što kapaše
S lica majke na dijete koje stisnulo se je
Svoje mlado tijelo uz majčino, od života slomljeno.
Spavaj, spavaj dijete moje
Nemoj gledati u svijet hladni
Nemoj se buditi majka će zaraditi
Majka će dati sve za tebe
Nemoj plakati, majka će
Nemoj gledati sine, nemoj molim te
Majka radi, radi za tebe.
I znala je
To nije čovjek kojeg je voljela, željela uza se
No morala je prodati sve što je imala a da sin to nije
Kako bi dala mu hrane, kako bi održala ga time
Prodala se je svijetu kako bi odgojila sina
Suze je ispustila, nada je ostala, u sina jedina.
Ne boj se sine, majka je tu
Ruke majčine pustiti te neće
Ruke majke tvoje što stare, stare što vrijeme je kosi
Polagano u majku smrt unosi
No ti si život majke svoje
Ponosim se kada izgovorim ime tvoje.
Godine su dolazile brzo kao što vjetar u jesen s granja ruši lišće
Polagano majku u grudima srce pritišće
Ostarjela, umorena od života koji živi
Osjetila je kako se polagano srce miri
I tijelo njeno polako umiralo je
Ostala je bez mladosti, ostati će sin bez nje.
Sine moj, da barem ti život moj
Može produžiti vijek života koji te čeka
Vjerujem da sreća dolazi uskoro iz daleka
Dok ulice su puste i na njima zimske magle guste
Kao i prije kada grijala sam te prigrlivši uza se
Molim te, zagrli i ove zime me.
I to je bila zima kada je maglovita duša
S prvom jutarnjom maglom otišla k nebu
Ostavila svijetu tijelo, neka ga crvi jedu
I to je bila zima kada dijete bez majke je ostalo
Svoj život ulici dalo.
Nikada sreća nije došla majko
Molim ti se svako veće
Umirem od tuge, nikada nisam okusio okus sreće
Žao mi je majko, što nemaš križ na grobu kao svi
Žao mi je jer ga ne kite mramori
Oprosti mi majko jer nisam ponos tvoj
Sramota sam, sram tvoj
Rukama svojima kopao sam ti grob
Rukama te njemu dao
Sada sam ovdje, stao
Ne mogu više majko, još samo malo
I dajem život smrti koji živjeti nisam znao
Oprosti ako ove noći molitvu ti nisam slao
Oprosti ako ove noći životi priliku nisam dao
Izgubio sam sve što sam imao.
Bogme mi se nimalo ne sviđa ova pjesma, dugo nisam pisao takve pa mi je moram reći, vještina jako popustila.
Ako sam napisao ove 2 pjesme, moga bi još jednu ili 2 i to bi bilo to od pjesama..
Hmmmm.
Kada bi barem znao o čemu da napišem pjesmu…
Zbogom prijatelji
Plavo nebo kitio je oblak bijeli
Dok smo tako nekada kao prijatelji pod drvo sjeli
Gitare zvuk i smijeh naš
Shvaćam da nedostaje mi baš.
Stara sjećanja kada smo prijatelji svi na okupu bili
Nekada bi se samo smijali, nekada i bili
Stara sjećanja kako smo sretni mogli biti
A sada na licu više tugu ne možemo skriti.
Ljubavi prve kada smo bili zaljubljeni svi
Bili su to dani, bile su to noći
Vremena su prošla ali sjećanja nikada neće
Sjećanja dok smo umjesto tuga u srcu nosili djeliće sreće
Dok sada na grobove nekada stavljamo cvijeće.
Plavo je nebo postalo tako crno
No zvijezde na njemu sjaje
Mjesec ljepotu svoju daje…
Vjerovao sam da ćemo jednog dana svi ovako sjesti i za stara vremena piti
Nisam vjerovao da ću na grobu nečijem sjesti, željeti umrijeti
Vjerovao sam da prijatelji nikada otići neće
Zašto se dogodilo to, nestalo je sreće
Bol je obuzela vas sve
Boli me srce kada gledam vas
Kako da pružim vam ruku, spas
Boli me duša, boli me srce zbog vas
Prijatelju pokoji, oduvijek si toliko volio gas.
Godišnjice smrti su okupljanja naša
Kada se otvara ponovno flaša
No to nije bio san naš zar ne
Prijateljice, ono što si voljela ubilo te je.
Oduvijek smo željeli pomoči ti
No odbijala si, nisi dopustila mi
I sada, na tvojem grobu sjedim
Kao i onda kada sam ti sjedio na rubu kreveta
Ruke si iglama izbola
Uvijek si se prva maknula od stola
Mislila si da nećemo saznati, no sada čitamo na tvojem spomeniku slova
Srce zaboli, suze krenu, no to je bila tvoja volja.
Vjerovao sam da će život dati više
No o njemu teško se priča, teško i piše
Kada uz tebe najbolji prijatelj više ne diše
Vjerovao sam da život može dati više
No shvatio sam, život je poput kiše
Uvijek padaš i dok padneš postaneš kao i svi
Kako kapi tvore lokve, tako i vi
Stvorili ste groblje, zauvijek otišli.
Eto i takva jedna.. I za kraj, pjesma o mojem životu, tu će te se naći svi možda, možda i ne svi ali većina da. Ovo će biti jako velika pjesma…
Sjećanja, život, zbogom
Koliko puta sam samo rekao
Da se više neću okrenuti
Koliko sam li puta poželio doista i otići
Nisam imao ruke kome pružiti
Nisam imao koga zagrliti
I kada sjetim se
Uvijek u prsima zaboli me.
Ne, ne lažite da volite me
Nikada niste osjećali za mene
Ne molim vas, samo otiđite
Mogu i bez vas, oče, ne trebam te.
Pomislio sam da doista život mi ništa pružiti neće
Oprostio sam se od osmijeha i sreće
Odlučio za ono treće
Odlučio sam otići tamo gdje će sve biti ljepše
U svijet, alkohola, bez ljubavi.
Srce mrzilo je, crnilo je
Srce umiralo je
Mrzio sam, bičem svim
Nadao sam se pomiriti s tim
Dao sam od sebe sve, da mrzim sve, da mrzim sve
Poželio sam mrziti i nju
Onda kada sam već bio na dnu.
Samo jednom se prvi puta ljubi
I samo jednom se prvi puta kaže
Samo prvi puta znaš da ti ona ne laže
Volim te, zauvijek voljeti ću te
Prvi puta kada se kaže
Znaš da su to želje, da nitko ne laže.
Život je kao plaža i more
Tako život ljubav i sreća tvore
Sreće je poput plaže, plaža je suha ako je ne dira more
Tako ponekad i srce bude suho, bez ljubavi dodiri bole
Onda kada jednom opet o njega udari ljubav kao o plažu more
Ljubav zauvijek, sreću tvore.
Samo sam želio nekoga
Da zagrli me, bude moja prijateljica
Samo sam želio da netko vjeruje mi
Da netko zamjeni ono što si bila ti.
Tražio sam ljubav kucajući na vrata srca svih
No nisam se osjećao dovoljno ispunjeno
Sjećam se dana tih
Kada sam tihim ti šapatom rekao
Život u meni davno je nestao.
Uskoro shvatio sam koliko život pruža mi
No tada sam shvaćao, shvaćao sam da to nisi bila ti
To su bili moji poznanici, prijatelji.
Okružen licima koja nikada prije vidio nisam
Okružen riječima što drugi mi šalju
Sjetio sam se kako i oni, oni svoju ruku daju
Davao sam i svoje ruke njima ja
Nikada ne bi uspio bez svojih prijatelja.
Nekima lice nikada vidio nisam
Nekima ni glas čuo nikad nisam
No uvijek bili su tu
Više nego i ti
Ne, nemoj me molim te gledati
Davno si odlučio nestati
Kao i ona, gotovo svi
Nikada niste bili prijatelji.
Prijatelji, riječi i srca ljudi
Do kojih mi je stalo
Kada je od mene ostalo još malo
Snagu davali su mi
No dovoljna bila nije
Odlučio sam život ostaviti zauvijek, tamo gdje je bio prije.
Krvavim sam rukama pisao pjesme
Prije nego sam mislio zauvijek sklopiti oči
Prokletim sam suzama pisao pjesme te noći
Gledao u riječi, kako ih lijepo ona sroči
Održavala me na životu
Posljednjim nadama, zamišljao sam njene oči.
Možda ne sjećaš se
Koliko si učinila za mene
Više nego su mogli svi
Jer to si ipak mogla samo ti.
Riječi, sjećanja, bol u prsima
No ljubav nestala nije
Tu je kao i prije!
Vjerovao sam uvijek u tebe
Davao ti sve
Nadao da nikada nećeš otići od mene
Nadao sam se. Zauvijek imati te.
Znaš li kako je svijet strgao me?
Mislio sam da ne mogu slomiti se više
Ni zbog tebe
No slomila si me i ti
No i dalje volim te ljubavi!
Vjerujem da alkohol ostavio je trag
Kao i svi, kao i ti
Vjerujem da život ostavio je svoje
No moje srce i dalje je tvoje
Oprosti mi što nisam savršen kako bi trebao biti
Znam da ne bih smio piti
No ne mogu, ne mogu ja ne biti.
Proveo sam noći s tobom u mislima
Proveo sam noći družeći se na jastuku pun suzama
Proveo sam dane, tražeći slike tvoje
Proveo sam život, proživljavao sjećanje svoje
Jer to je bilo sve, što od tebe ostalo je.
I za kraj priznati ću sve
Ja nisam anđel kojim smatrate me
Da bi bio netko sretan drugi patiti će
Jer ja uvijek marim samo za one svoje najdraže
Ostale povrijedim, oprostite.
Htio sam sakriti se
Iza maske anđela
Slomili su me, bacili na tlo
Krila nemam da odletim
I zato kažem ti, zbogom svijete dragi
Ja ću u svojem biti
Od tebe se skriti.
Iskrenost uvijek bila je primarna
No tražili ste odgovore koji dobili niste
Laži sam morao dati
Kako bi patnji nekih na kraj mogao stati
Oprostite što nisam onaj kojim smatrate me
Volio sam vas sve, lagao nikada nisam
No ja sa, ja…
Ja sam kao i svi
Ja moram lagati
Moram se borit, moram se izboriti
Kako bi netko shvatio da za život ne mora moliti
Da mora diči ruke i mora se boriti
Ja sam ja, kao i svi
Ne mogu od sebe pobjeći.
Oprostite na tuzi
Oprostite na suzama koje sam vam dao
Oprostite na vremenu koje sam vam krao
Zauvijek ću osjećati isto
Sve što sam vam ikada dao
Oprostite ako sam vam srce ukrao.
Kraj je
Više ničega biti neće
Tuga je mrtva, vrijeme je smirenosti, možda i sreće
Tuga je dio duše koja pati vječnost cijelu
Tuga je razlog koji boja crveno kožu bijelu
Tuga je smirenost u duši, onda kada se ljubav povuče
Onda kada više oko srca toliko nije toplo ni vruče.
Nikad nemojte pokušati sakriti bol iza maske svojega lica
To je teško, to je slijepa ulica
Nikada nemojte sramiti se suza
One su lijepe, kao i oči, kao i vi
Nikada nemojte klonuti
Prijatelji će zauvijek uz vas ostati
I jedan prijatelj vrijedi kao nečiji svi
Ako je pravi, ako su prijatelji iskreni
Moja ruka, ruka prijateljstva je
Zauvijek računajte na mene.
Vrijeme me odvodi polagano od vas
Žao mi je jer vam nikada neću čuti glas
Kao ni vi moj
Oduvijek sam želio band svoj
Pjevati pjesme vama
Onda kada je oko mene bila samo tama
Jer tako vidio sam život tada
No sve je drugačije sada
Ja sam tu da povedem vas stazom koju nisam probao ja
Ona bez boli, da vas ne bole sjećanja
Ja sam tu da svoju ruku na ramena vam stavim, ja sam tu
Biti ću uz vas i kada umrem, kada budem u vječnome snu.
Volim vas, volim svaki vaš komentar, volim svakoga od vas. Nadam se da ćemo se jednom u životu sresti, da će te neke moje riječi zapamtiti i da će vam život biti lakši.
Nadam se i da možemo biti prijatelji, da mogu računati na to da će te mi se bilo kako javiti u koliko budete trebali moju pomoć.
Nemojte vjerovati psihologu ili psihijatru, nemojte vjerovati ljudima koji rade za novac. Oni to rade jer im treba novac, ne jer im je stalo. Vjerujte onima koji u vama žele naći ono najbolje, pokazati vam to i povući vas van iz mračne ulice.
Nemojte nikada zanijekati svoju ljubav, budite iskreni, možda i izgubite nekoga tako.
Možda i izgubite mnogo tako no bitno je ostati svoj. A oni koji vas vole, oni će svakako i dalje ostati uz vas.
Dragi moj svijete, zadnje riječi od mene, na ovome blogu, ikada.
Neka budu, one najljepše, najtoplije.
Želim vam u životu puno sreće, želim vam da budete ono što želite biti.
I ne zaboravite, jednog prijatelja uvijek imate.
Za kraj kako sam i rekao.. svi načini na koji me možete kontaktirati osim mobitela.
MSN - blacken-the-angel@hotmail.com
ICQ - 332 - 137 – 957
Mail – blacken_the_angel@net.hr
Imam i skype to samo napišite blacken i eto.
Zadnje riječi koje vam ostavljam:
Volim vas, hvala vam za sve.
Zbogom.
So close to you
Ovaj post čitajte uz ovu pjesmu imate je u playeru a možete si pustiti i ovdje. Ali neka vam svira kroz cijelo čitanje, siguran sam da će bolje biti nego da čitate uz tišinu ili nešto drugo
Postoje oni dani kada ne možemo biti nasmijani, oni dani kada samo trebao zagrljaj. I u tim danima uvijek netko treba stajati uz nas, bio prijatelj ili nešto više.
Mrzim kada su ljudi sami, oni koje volim i obožavam. Kada misle kako im nitko ne može pomoči a moje srce vapi za time.
Znam da ćeš jednog dana i ti biti tužna, možda samo taj dan, možda malo više no znam da ovaj puta neću dopustiti da me odgurneš kada te pokušam oraspoložiti, ovaj puta ću te stisnuti čvrsto uz tebe. Nisam tu samo da ti govorim volim te, obećavam i ne radim ništa, ne za tebe draga. Svaki put kada padneš ja ću te podići, ovaj puta neću biti oslonac na koji ćeš se bojati osloniti jer je toliko krhak, da se ne sruši.
Ne mogu ti opisati koliko te neizmjerno volim ali i toliko neizmjerno se brinem za tebe.
Moji osjećaji su sada tako čisti, ne zbunjuju me, ispunjavaju me i sretan sam, nasmijan.
Nadam se da ću te vidjeti više nego prije, grliti više nego prije, da ću biti više tvoj nego prije. Nadam se da ćeš u meni naći sve što trebaš za život jer ja u tebi jesam, ti si mi sve, bila i biti ćeš ljubavi. Nekada sam bio bolji kažu, nekada sam bio emotivniji i ljepše sam se ponašao.
Jesam, istina je. Ali samo zato jer si tada u mojem životu bila i ti. Ma i ne samo kao cura nego i prije, imao sam nekoga tko je razumio sve moje probleme, netko tko me je slušao, nije me osuđivao zbog krvavih ruku, netko tko je razumio svaki moj uzdah Kako sam bio slijep, stvorena si kao onaj dio slagalice mojeg srca koji mi je oduvijek nedostajao.
Osjetio sam to kada sam te zagrlio prvi put, poljubio.
Bilo je divno nekada, no još ljepše dolazi. Jer kada smo se razdvojili shvatio sam koliko je prokleto jadan život bez tebe. Može biti lijepo, može biti dobro… no to su trenutci a ljubav prema tebi je vječnost.
Možda i na mojem licu opet jednom zasja suza, kada me život stisne, priguši. Znaš da se ne nosim dobro s tim stvarima. No ovaj puta neću klonuti, neću otići van i napiti se, neću se pokušavati nit se ubiti. Izdržat ću taj dan, tu noć za tebe. Spustiti ću glavu na jastuk, udisati tvoj miris i spavati, s tobom u srcu, u mislima.
I nitko ne može ugasiti žar ljubavi u meni koji može zapaliti više nego i jedna vatra može.
Nakon svega kažu ostane samo bol, ostaneš sam. Ako se to dogodilo jednom i prestalo, ja vjerujem u tebe ljubavi, ovo je novo, ovo smo mi iskusni smo, borit ćemo se, nećemo predati.
Mi možemo imati sve što poželimo, svijet je nekada bio grozno mjesto za nas, zato ćemo stvoriti svoj, boriti se za njega. Ne mogu dopustiti da patiš, da zaplačeš ikada više.
Ruža bez trnja
Tvoja ljubav otključala je moje srce
Tvoja ljubav u meni
Podarila je čar koja pretvorila je
Demone u anđele.
Ruka tvoja suze pretvara u perje
Usne tvoje ljube me, nježnije nego ruža latice
Izgubljen u mislim, tražio sam te
Gdje si nestala ti
Pitao sam se, nisam mogao prestati
Dok nisi bila tu
Prepušten tami i zlu.
Ubrao sam te
U vrtu gdje sve su ruže bile lijepe
Ubrao sam te
Dok su moje oči bile slijepe
No znao sam da ti si ti
Ruža bez trnja.
Nikada povrijedila ruku moju nisi
Najljepša od svih ruža ti si
Svijet je donio te meni u ruke
Da ubiješ moju bol, nestanu muke
A ja ću ljubavi vječno te zalijevati
Nikada nećeš umrijeti.
Moram ti reći da nakon svega ostalo snage je u meni
Podariti ću se cijeli samo tebi
U meni bol je nestala
Kiša je prestala
Ljubav čini se
Jedino što ostalo je za mene
Ljubav, a to si ti
Ljubav čini se, ostalo je sve što smo imali
Ljubav, ljubav ljubavi
Za nju ćemo se boriti
Ti i ja
Ljubavnika dva, besmrtna.
Sivo je nebo i kiša polagano ispire sve te žive boje ovoga grada koji se doima tako mrtvo.
Vidim da se zelen boje drveća sve bolje očituju što su mokrije, bar nešto živo u ovome mrtvome gradu. Držim dlanove na staklu, gledam kako se kapljice razbijaju o tlo, kako kiša ispire ulice. Ljudi nema na ulicama, svi sjede u svojim toplim kućama a ja, gledam tu divnu kišu. Grad kao da vene, kao da umire, skuplja sve te mračne boje, nebo se je smračilo i oko mene postaje sve mračnije no nikako, nikako neugodno.
Gledam izgubljenog pogleda u nebo, kao da tražim nešto u njegovoj sivoj boji, oblaci koju su ga sakrili.
Ne mogu prestati gledati u jednu točku pa kuda god da pogledam. Uvijek vidim samo tebe, tvoje lijepo nasmijano lice koje mi tako jako nedostaje.
Primi me za ruku ( da bar možeš) i odvedi me gdje ćemo biti sami. Stavi glavu na moja prsa, neka udara kiša o nas, neka pokisnemo, poljubit ćemo se pod kišom jer kažu da tko se pod kišom poljubi vječno će biti zajedno. Onda ću te ja ljubavi svaki puta kada kiša bude padala odvesti van, i ljubiti te na kiši. Jer želim da naša ljubav nikada ne prestane.
Govore mi ljudi kako sam opet onaj stari, govore mi kako sam opet dobar prema njima, više nisam onako živčan kao nekada. Zahvaljujući tebi srećo.
I mnogo toga lošeg se je trebalo dogoditi da si ti spriječila da toga nisi ni svjesna.
Zahvalan sam ti jer živiš isto kao što sam ti zahvalan jer i sam ja, živim.
Zahvalan sam ti jer me voliš, jer tvoja ljubav mi je kao pokretač, nešto što me tjera da budem bolji, bolje, da se borim za tebe, ujedno i sebe, za nas.
Nerijetko sam se napio s mislima na tebe, nerijetko sam se htio ubiti s mislima na tebe jer bez tebe propadam, moja duša umire a tijelo trune. Volim te imati, volim te ljubiti, maziti i volim, obožavam kada si samo moja, moja jedina jedinstvena ljubav.
Kada su moja prsa krvarila od tvojih strastvenih dodira i kada je mojim vratom ostajao otisak tvojih ugriza bio sam najsretniji dečko na svijetu.
Svaki put kada bi zaboljelo želio bi još, tvoj dodir bio je najljepše što mi se dogodilo.
Nikada nisam bio sretniji nego s tobom, kada si bila uz mene dan i noć.
Znam dušo da možemo opet doći do toga, i da možemo pobijediti sve da možemo biti opet kao nekada, par iz snova.
Lijepo je kada su nam se uvijek divili, našoj vezi i ljubavi.
Lijepo je kada vidiš da i drugi ljudi vole vezu koji imaš s nekime, jer je ta veza tako lijepa i pozitivna. Znaš, bez tebe nikada nisam doista osjetio sav svoj život i volju za njime.
Tvoje lijepo mlado biće vratilo je životu u mene. Osmijeh je osvanuo na licu opet, suze su polako nestale a jedino što je ostalo su ožiljci na rukama, da me podsjete što će se dogoditi ako te opet pustim da otiđeš. Ti zaslužuješ najbolje što ja mogu dati, i bolje. No ja ću dati svoje najbolje, ne jednom, nego uvijek. Zauvijek ću davati, sve najbolje od sebe.
Truditi ću se za tebe da budeš sretna i da život u tebi nikada ne oslabi, da želja za njime naraste, da ga zavoliš. Želim te naučiti živjeti s osmijehom na licu onako kako sam ja naučio od tebe. Kako bi mogli biti skupa, veseli i nasmijani. Kako ne bi nikada posustali u svim našim planovima i snovima. Mi ćemo se dušo boriti, imat ćemo ono što poželimo imati.
Volim te, volim te najviše na svijetu ljubavi, onoliko koliko ni jedan pisac ni pjesnik nije znao opisati, više, više puno više. Riječi ne mogu opisati to, dijela ne mogu opisati to postoji samo jedna solucija, pokazivati najbolje što možeš cijeli život.
Brinem se za tebe, volim te, želim da uspiješ u životu, da budeš zdrava.
Želim da ti život bude lijep i topao, da ti domom zrači ljubav. Ti si moja jedina, moja jedina koju volim i smatram te svojom obitelji, ti si meni sve što ikada pomislim da želim.
Odveo bi te nekuda daleko, da budem siguran da te nikada nitko neće odvesti od mene.
Ne želim da odeš, IKAD.
Bez tebe sam nitko i ništa, bez tebe samo još samo jedno propalo dijete ulice, netko s dušom koju su oduzeli, bez tebe sam još samo jedan pjesnik koji nikada ne uspije, propadne, umire.
Ja sam onaj kojeg si čekala
Ja sam anđel o kojem su ti pričali
Anđel iz kraljevstva sjena
Ja sam taj koji molio te je
Da nikada ne oduzmeš mu se.
Ja sam onaj koji rekao ti je
Voljeti ću zauvijek te
Ja sam onaj koji nadao se je
Imati te zauvijek uz sebe.
Usporilo je srce kucati
Kada shvatio sam koliko volim te
Usporilo je kako duže kucalo bi
Nikada se neće umoriti
Zauvijek ću te voljeti!
Ja sam onaj o kojemu pričali su ti
Anđel koji će sve za tebe učiniti
Ja sam onaj kojeg poznaješ
Ja sam onaj koji voli te
Anđel tvoj koji ne pušta te da otiđeš.
Ja sam onaj koji došao je
Da zauvijek usrećio bi te
Ja sam srećo onaj koji voli te
Ničega ne boji se
Samo tebe voli, voli te!
Ja sam anđel koji voli te
Voljeti zauvijek će te
Nikada stati neće
Nema kraju sreće
Ja sam anđel iz tamnih noći
Obećao sam ti doći
Moja ljubav nikada neće proći.
Ovakvu pjesmu bi napisao možda da imam band.. bila bi laka za otpjevat tekst nije kompliciran. Ah, to je jedan od snova koji se ne mogu ostvariti.
Ljubav je polako ispunila svaki dio mene, moje žile opet sve su pune krvi, tijelo u punoj funkciji i sve se vrača na svoje. Život se je opet pokrenuo, osjetim to dok se pomiču moja prsa, svaki udisaj. I tako, polagano život dobiva opet boje, opet se smijem, grlim drage ljude. Ispričavam se svima što sam bio oduran, sve gori i gori znam, niste to očekivali.
Ali ni ja nisam mislio da ću biti takav bez nje, jednostavno sam se iznenadio i nisam vjerovao da sam u stanju učiniti nešto tako.
Drago mi je ako ste mi oprostili ili će te oprostiti. Ona mi je trebala i to me ubijalo, nikome nisam vjerovao dovoljno da bi mu to rekao. A ni sam sebi nisam želio povjerovati kada bi si govorio, još je voliš i tako, ludio sam, želio se tuči, sve koji su rekli da me vole. Jer sam ja stalno mislio na nju. Bilo mi je žao kada bi rekao nešto što nisam mislio no nekada ljudi ne mogu paziti na ono što govore, imao sam i ja takve dane, mjesece.
Oprostite, to je sve što mogu reći. Znate da nisam želio povrijediti nikoga namjerno i da to što se je dogodilo ne mogu opravdati nikako, svoje ponašanje prema drugima. No samo želim da znate da ste svi prema kojim sam bio loš i dalje moji prijatelji, ako sam vas zanemario ili odbio, vratite mi se. Pružam vam ruke, zagrliti ću vas. Braćo, sestre, svi ste vi po jedan dio mene. I svatko od vas mi treba da bi bio potpun u sretan.
Nikada nemojte zaboraviti, bili ste tu i dok sam vas trebao i ne, uvijek ste dali barem malo podrške. Neki ne, oni na koje sam najviše računao. No oni koji su me iznenadili, hvala vam.
Ja nju volim najviše na svijetu i vi to znate. Znam da znate mnogi su me zbunjeno gledali kada sam imao curu nakon hoti, svi ste računali kako ćemo se pomiriti. I eto, znali ste onda već od prilike, zašto sam živčan.
Ne možeš zaboraviti nešto što voliš, što ti je sve u životu. To je kao da sebe zaboraviš a svaki se dan gledaš u ogledalo, diraš se, ne može se zaboraviti.
Nisam više tužan iako mi je pogled možda i dalje tužan, jer gleda u prazno, ne vidi nju.
Nisam više slomljen iako možda tako izgledam, jer se tijelo naviklo tako izgledati.
Živim, iako možda izgledam mrtvo. Zato jer sam se naučio tako izgledati.
No uskoro, sve će biti kao prije. Prijatelji, svaka njena riječ, daje mi razlog više da je volim, da živim, živim samo za nju.
Da nam je ovo prvi put da smo zajedno i da je ne poznajem toliko dugo, možda bi rekao a zaljubljen sam no znate i vi kao i ja, i ona, volim je svim srcem.
Ponekad je voljeti nekoga bolno, tada se trebamo upitati volimo li pravu osobu.
Ako je odgovor i onda da, onda trebamo postaviti pitanje, zašto?
Jer ako boli, ne boli bez razloga.
I kada boli kada volimo osobu koju volimo trebamo se isto tako upitati, voli li ona nas?
Ako je odgovor opet da, onda se moramo upitati što je krivo..
Jer bol nije dio ljubavi, bol je njena slabost.
Upitao sam se tako ja jednom, davno, dok sam bio s hoti prvi put.
Zašto mene boli to što je volim? Jer znao sam da ona voli mene i znao sam da ja volim nju i nisam pronalazio problem.
Nisam bio dovoljno dobar dečko da razumijem svoju curu, nisam vidio stvari kakve su bile.
Ja sam samo mislio na sebe i na to kako me boli nešto a boljelo me samo zato jer nisam razumio, ona je uvijek voljela samo mene.
Zapravo kada vas boli i pomislite da je netko drugi kriv, to nije odgovor. Pronađite argumente i pokušajte vidjeti ima li vas u njima, jer tek onda će te shvatiti, jeste li krivi vi ili partner.
Bio sam kriv ja, no osudili smo tebe.
Ponekad i nakon prekida mislite još samo na osobu s kojom ste bili prije nego ste prekinuli.
Možda mislite da je ne želite više vidjeti, možda mislite da će te je voljeti zauvijek no što god mislili, dogodit će se samo ono za što se želite izboriti.
Mali dječak u velikome svijetu, to sam oduvijek bio ja. A ona je bila moja vila koju sam sreo na rubu svojeg mladog, usamljenog života.
Ponekad, srce vas vodi u krivom smjeru jer se boji slomiti. Ponekad, srce nije pravi put u pravu ljubav, morate slijediti dušu, ona je puno točnija.
Bol je kao i svaka emocije argumentirana i ima svoj smisao, pitate li me koji je smisao boli, lako ću vam odgovoriti.
Ponekad je bol samo upozorenje da nešto nije u redu, ponekad je dokaz da smo živi a ponekad je posljedica onog što drugi rade nama, nimalo lijepo i razočaravajuće.
Bol je sastavni dio života, želim vam reći da se naučite nositi s njom, boriti protiv nje i nikako joj ne dopustiti da postane dio vašeg života.
Ja volim hoti, volim vas i svi ste mi jako bitni. Zato vam ovo pišem, da vas naučim nećemo što sam naučio, da ne ponovite greške koje sam ja radio.
Nakon što bol zavlada vama, postanete jako slabi. Posvetiti će te se alkoholu, možda i drogi i propadat će te a to je nepotrebno jer uvijek možemo bolje, samo moram imati u sebi ono nešto a onda kasnije dođe i onaj netko.
Pogrešno je kada kažete da ne možete naći snagu u sebi jer trebate je imati u sebi da bi je mogli uzeti od drugih, da bi imali snage učiniti to.
Ja sam uz svoju voljenu naučio to, tako jedinstveno. Skupiš malo snage i usmjeriš je na nekoga, uzimaš od njega i jačaš. Daješ drugima, stvaraš krug sretnijih ljudi, ne potpuno sretnih no sretnijih. Polagano gradiš svijet s njima i prijateljstvo koje ne prestaje.
Ljubav je u svemu tome, ona je uvijek o nama no jedna osoba ili njih 100. bitno je samo da date i primite ljubav pravilno, onako kako to treba biti.
Ponekad moj post ima smisla, i mislim da je ovaj jedan od takvih.
Bilo je to vrijeme
Bilo je to kada sam mislio
Da sam životu zadnji puta priliku dao
Bilo je to kada sam te upoznao
Kao da zvijezde s neba pale su u oči ti
Sjajne, divne ljepše nego na nebu zvijezde
Oči tvoje sjale su gledajući me
Želio sam, želio sam prokleto poljubiti te
Tvoje usne micale su se
Tvorile riječi koje nisam mogao čuti
Samo sam gledao…
Bilo je to vrijeme boli
Bilo je to vrijeme kada misliš kako te nitko ne voli
Bilo je to vrijeme, vrijeme kada svijet misliš da nestaje
Bilo je to vrijeme kada sam morao umirati bez tebe.
Svega se ne mogu sjetiti
Alkohol je oduzeo dio mojeg života, ne i ljubavi
Ne mogu se sjetiti što rekli su mi
No od noći kada vidio sam te
Samo tebe sam želio kraj sebe.
Bilo je to vrijeme boli
Bilo je to vrijeme kada misliš kako te nitko ne voli
Bilo je to vrijeme kada bol ispija život iz tebe
Bilo je to, bilo je vrijeme bez tebe.
Kada došla si ti
Raširio sam ruke, zagrlio te ljubavi
Tresao sam se nisam te mogao pustiti
Kao list na grani mislio sam ja
Ako je pustim, pasti će i ostati ću sam, do beskraja.
Bilo je to vrijeme boli
Bilo je to vrijeme kada sam mislio da me nitko ne voli
Bilo je to vrijeme kada došla si mi ti
Bilo je to vrijeme, najveće ljubavi.
Tako je lako napisati pjesmu tebi. Pišem ih s takom lakoćom, slova sama kao da se stvaraju, riječi iz glave se tako lijepo stapaju na papir. Vrijeme o kojem govorim u pjesmi je bilo znaš i sama koje, kada sam prvi puta vidio divne oči a još mi nisu pripadale.
Volim te, znaš li koliko?
Ne znaš dušo, jer ni ja ne znam koliko. No neizmjerno je, nikada nećemo ni saznati.
Da te poljubim sada, bio bi nasmijan cijeli dan.
Noć bi možda i proplakao malo jer bi mi nedostajala no znaš, i taj poljubac, malo samo, taj trenutak. Bio bi mi dovoljan da te vidim, poljubim. Ne moram te imati cijeli dan i noć da bi bio sretan, onda bi samo bio presretan. Dovoljno mi je da te vidim i poljubim, zagrlim.
Trebam samo trenutak uz tebe da budem sretan, želim te, volim te, trebam te, Hoti.
Još malo pa ćemo i ovaj post završiti i opet ću pisati novi o tebi, samo o tebi draga.
Prozor života
I zbog tebe sam jednom pao na koljena
Tada sam i dalje molio te da ostaneš moja voljena
Sve vrijeme koje sam proveo tebi na grudima
Mogao sam se rugati svima drugima
Koliko ljubavi u nama bilo je
Bojao sam se da nestalo je.
Ja sam stajao na prozoru života
Gledao unutar zidina u kojima si bila ti
Znao sam da me nećeš vidjeti
Samo sam nastavio gledati
U tvojoj ljepoti uživati.
Svaki puta kada ruke bi ti primio
Pomislio sam da ću poletjeti
Svaki puta kada su se tvoji prsti nježno oko mojih omotali
Svaki put poželio sam poljubiti te
Zagrliti, čvrsto uz sebe
I žao mi je ako ikada nisam ..
Ja sam stajao na prozoru života
Gledao unutar zidina u kojima si bila ti
Znao sam da me nećeš vidjeti
Samo sam nastavio gledati
I patiti, patio sam ja
Za tvojim divnim, toplim dodirima
Bol je izjedala me
Molio sam boga, molio da vrati te
I on je šutio, kao i ti
Odlučio sam reći ti
Koliko volim te
Odlučio sam te imati
U svoje ruke vratiti…
Ja sam u zagrljaju tvome
Smiri se, šapćem srcu svome
No ono ludo kucati ne može stati
Svoje srce i život zauvijek ću ti dati.
I tako, s 19 godina ja sam definitivno siguran što želim od života.
Želim jednu divnu malu curu da ostane zauvijek uz mene, i to imam.
Želim naći posao kako bi nam osigurao lijep i siguran život, za to ću se boriti.
S svojih mladih 19 godina ja znam što želim za cijeli život, a to je ona.
Tako da mogu reći slobodno da moj život ide prema svojem kristalnom sjaju. I ne bojim se nimalo da će mi
Život biti loš s njom, ne sumnjam da će biti dobar i kvalitetan.
Pomislim nekada da nema nje gdje bi bio. Slike nisu lijepe a ljubav je, nije im mjesto ovdje.
Ne u mojem životu, ne na mojem blogu. Volim život u kojem je ona, volim nju i volim sve što stvorimo
Skupa. Ne sumnjam u naš uspjeh ljubavi.
Bilo bi vrijeme da i ovaj post eto privedem kraju. Pjesma za kraj i do čitanja dragi blogeri.
Reci molim te da osjetiš me
Ja sam govorio ti
Život je takav, ne možeš sama protiv svih
Ja sam rekao ti
U mene moraš vjerovati
I siguran bio sam da sama nisi
Nikada ni biti nećeš!
Reci mi molim te
Da vjeruješ u mene
Da vjeruješ da sam ja uz tebe
I reci molim te
Da osjetiš me
Moje usne kada ljube te
Osjetiš li moje srce kako brani te?
Ja sam onaj kojeg su ismijali
Na koga su pljuvali
Ja sam onaj koji propadao je
A sada stoje i dive se
Dive se…
Reci mi molim te
Vjeruješ li u mene
Vjeruješ li mi ljubavi
Ja ću uz tebe uvijek biti
Reci mi molim te
Osjetiš li poljupce
Osjetiš li da sam tu sada ja
Dušo, jedina.
Reci mi molim te da nitko rastaviti neće nas
I da ovo je za oboje spas
Ti i ja, vezani lancima ljubavi
Reci molim te, da ovo nisu okovi
Ovo su naši poljupci
Reci mi molim te da nikad otići nećeš
Dok tužne poglede ulicom skrećeš
Podigni glavu u pogledaj me
Osmijeh je tu
Naša ljubav kao u snu
A život poput bajke
Možemo bolje od naših očeva i majke.
Tiho veće
Tvoje oči, duša, miris
Tvoje usne, opip, okus
Tvoje riječi, moja sjećanja
Kao od boga dar u moj život dan.
Tvoje misli, tvoji snovi
Moje misije, moje boli
Tvoj dodir, osmijeh moj
Tvoja ljubav, mrtva je bol.
Ti si došla tu
U ruke moje pala
Kao da život si mi na dar dala
Da živim ga, da umirem na dnu
Da naučio bi kada izvučeš me, zauvijek te voljeti, biti tu.
Tvoje oči, moj portal
Tvoje ruke, moja vjera, moja nada
Tvoje suze, moja bol i smrt, ubija me kada
Ubija me kada vidim te
Tužnu, tužnu kraj mene.
Tvoj osmijeh
Nova je nada
Kao prije, tako i sada
Tvoje riječi
Snaga u meni
Okrećem se prema tebi
Skrivam lice si
Nisam dostojan, da vidiš me
Uplakan od života bez tebe.
Ruke su oslabile kao nekada
Ruke su zacijelile, rane više nisu tu
No sjećanja na tebe
I onda kada sam bio na samome dnu
Bol je otupila, sjećanja izblijediti neće
Klonuti u tugu, ostati bez sreće
Oglušimo noć, ugasi svijeće
Zatvori oči i vjeruj
Jutro će doprinos dati ka put do naše sreće
Samo tiho me zagrli, bez riječi draga, ovo veće.
Ovaj post je napisan bio odmah nakon što je prethodnog bio postan ali eto, moja dodavanja i lijenost objavljivanja sve je veća pa tek sad objavljujem. Sad sam se vratio s popravka iz praktične nastave. Prošao sam to sad mi ostaje srediti mapu za maturu, odraditi svu praksu što mi onemogućava izlazak na prvi rok mature ali dobro…
Toliko posla oko škole da bi na kraju bio samo stolar, netko tko će raditi teško da bi došao do novca, kao da i nisam išao u tu prokletu školu.
Najradije bi slijedio srce i zaposlio se odmah na nekom gradilištu samo da mogu biti pored nje, ovo sve je tako sporo, ne mogu do nje, vidjeti je, zagrliti, poljubiti. Nedostaje mi a ne mogu ništa zbog škole.
Još ako ne napravim dobro maturalni rad, bit će veselo..
Ali što sad, neću razmišljati o tome ne želim si krvariti raspoloženje. Uzmem sliku svoje drage i opustim se, zaboravim na sve.
Pomaže mi puno čak i dok ne zna da radi to :) anđel moj.
Kažu ljudi da sam opet onaj stari a i sam vidim da se ponašam bolje prema svima, vidim da je oko mene ljepša i bolja atmosfera nego prije.
Bolji sam opet prema ljudima nekako, postao sam opet emotivniji, življi.
Vratila me je opet u ono što jesam, ona osoba koja jesam. Njena ljubav tvori osobu u meni, tvoji moju osobnost, duhovnost. Sretan sam jer postoji, sretan sam jer je imam i jer je moja.
Da, sretan sam, ne mogu i dalje vjerovati samome sebi kada to govorim.
Sreća, nešto predivno što mi samo ti možeš pružiti ljubavi.
Zbogom voljena
Razbila si tamu… svijetlo…
Po postelji od svile… šaptala si moje ime…
Po tvojoj koži kapljice znoji…lijep je osjećaj kada te netko voli…
Miris tuge si ostavila u sobi… boli…
Kalež vina crvenoga…. Prolio se je…
Tužna usamljena noć… oduzela mi je dušu…
A ja sam tu… čekam da naiđeš…
Uzmi natrag me… tvoje naručje…
Vrati se, vrati se… došao bi po tebe no dan…
Svijetlo… ljudi se bojim, ne volim, mrzim…
Kada prolaze oni, našim putovima… gdje su sjećanja…
Mrtve ih spuštam na tlo… mrtvi su lijepi…
Tražim u njima miris tebe… dar leša…
Hlade se u mojim rukama… kraj mukama….
Moje ruke… krvave muke…
Crna je šuma… noć ju kiti…
Tužne su oči… bol neće umrijeti….
Teško je živjeti… još teže vjerovati….
Zapalio sam ovaj spomenik… ljubavi…
Gledaj kako gori… u njegovoj crnoj vatri, život se bori…
Dižu križ protiv njega… no on gospodar je svega…
Padam pred njim na koljena… pokorno…
Obećao mi je zauvijek te dati… životu na kraj moram stati…
Dao mi je tamu da me prati… dolazim…
Držim ruke ti voljena… snijeg tiho pada, bijeli snijeg…
Molim te da ne napuštaš me, ne ovaj puta… ostani tu zbog mene…
Gospodar obećao je da imati ću te… zašto odlaziš od mene…
Bijeli je snijeg… no kapljice su crvene…
Lijepa su joj prsa… u njima nož, ona umire…
Što sam učinio to, obuzela me tama i ovo zlo…
Na rukama drhti mi… od zime, što smrt je odnosi…
Krvave ruke, moji dlanovi… suze padaju pored nje…
Smrznute, napuštene…
Kao i ja, bez svojega gospodara…
Slomio si me… znam ja…
Ovo je kraj, svih sjećanja…
Zapalio sam spomenik da vidiš draga… pentagram.
Ono što dalo je u tvoja mrtva prsa… život za mene….
Natočio sam si kalež vina… tebi kalež svoje krvi…
Kao da život u ruci drži… ona ga mrvi…
Ponekad pomislim bolje da su je pojeli… groblja crvi…
Rumeni obrazi… na usnama krv…
Blijedo lice… na rukama ožiljci…
Poput slavina života… otvoreni samo za nju…
Svilena postelja… ne osjećam njenu toplinu…
Suze na mojem licu… pogled izgubljen u tužnu i tihu mračnu ulicu…
Krvavi dodir s leđa… život polako odlazi…
Hvala ti ljubavi… nisam mogao dočekati…
Krvavi snijeg… dodir poda dlanom punim suza…
Gledam je mrtvo-živu kako ubija me… svojeg muža…
Osmijeh na licu njenom… nasmijem se i ja…
Zbogom… voljena.
Malo sam puko pa sam napisao ovakvu pjesmu, sad je čitam, čudno mi je kao da nisam ja pisao…
Idemo dalje… pošto je opet dan prošao, danas ću stvarno postati ovaj post.
Volio bi prestati pisati no to je moja velika strast protiv koje ne mogu, ne mogu prestati pisati.
Post postaje predug a moja inspiracija sve više raste. Loša kombinacija…
Život je tako… Prkosit. Ako živimo po nekim pravilima to je tako dosadno, to je tako jadno i ne zadovoljavajuće. A kada prkosimo zakonima, godi nam no posljedice su velike.
Biramo li uvijek pravilno?
Ja osobno znam da rijetko biram pravilno iako dok prigusti malo popustim tek toliko da ne izletim skroz s te putanje života koja je previše monotona. Možda me zapravo tjera da to radim ljubav prema hoti…
Bez možda, znam da je, ne želim propasti iako se teško borim s životom, s svim obavezama i to, ja jednostavno nisam stvoren da budem toliko realan koliko je potrebno za normalan život.
Moja glava je uvijek negdje u oblacima, moje tijelo je uvijek izloženo udarcima.
Čini se kao da nisam dovoljno jak da se borim s svakidašnjim životom odrasle osobe iako to silno želim.
Sada kada opet imam nju trebalo bi biti sve lakše no ona ne može promijeniti moje tjelesne mane, ono što me koči u radu..
Nisam sposoban da radim ono što bi trebao, nisam sposoban da odradim svoj posao a da poslije tog ne moram bolovati, kao i danas.
Bolovi u leđima, nogu malo po malo pa ne osjetim, klone mi noga. Toliko o mladom tijelu, dečku od 19 godina. No dok god u ovim prsima udara srce hrabro da ga svi čuju, ono kuca za tebe.
Makar puzao i radio. Makar gutao suze od bolova raditi ću sve što će mi pomoči da dođem do tebe.
Da te nema vjerojatno se ne bi trudio, spavao bi doma, odlazio van i opijao se, ne bi radio na tome da završim ovu prokletu školu, da odradim ovu prokletu praksu.
Sad idem privesti post kraju vidim da i koliko god želio nemam snage napisati dovoljno dobro.
Moj svijet ( si ti)
ja sam propao na dno
gledao u svijetlo i bojao se
bojao sam se tame oko sebe
dok nisam ugledao tebe
u svoj toj tami bila si i ti
dno smo ostavili…
ja sam plakao ime tvoje dok bi vrištao
sve bi tada za smrt dao
da odvede me
da nikada više, nikada ne plačem zbog tebe.
Kada ugledao sam te
Pokušao sam trčati
No noge smrznule su se
Znao sam samo da volim te.
Pokušati zaboraviti te, sve što učinila si za mene
Bilo je najgore što mogao sam ikada ja
Učiniti nama voljena.
Ja ću trčati u zagrljaj ti
Čekaš me. Čekaš zar ne ljubavi
Ja ću zagrliti te
Neka svijeta tada nestane
Jer svijet moj u rukama mi je
Moj svijet si ti
Nedostaješ mi.
Ne osvrći se, taj svijet nije dio tebe
Ne osvrći se
Vatra i mržnja gore iza leđa nam
Ne osvrći se ta vatra neće doći do tebe
Oko nas ljudi su uplakani
Oko nas tuga vlada, cvijeće umire bez zraka sunca
No ne osvrći se
Ne pripadamo tu zar ne?
Do svakoga tvojeg dodira mislio sam da vječnost prolazi
Iako bi oni bili toliko uzastopni
Dok gledao sam te, gledao sam samo u tebe
Oko nas mržnja svijeta rasla je
Gledaj njih kako krv se po ulici prolije
Gledaj ih kako mrze se
No ja ne želim gledati ih
Samo želim tebe.
Zgažena su sjećanja mirne božićne noći
Otac ove godine neće djetetu i majci doma doći
Tuga vlada ovim Božićem, ove noći.
Ne osvrći se
Svijet oko nas umire
Ljubav kao da nestaje
Ne osvrći se
Jer to nije dio nas
U nama je ljubav i spas
Ne osvrći se
Ljubav je dana kako bi zacijelila rana
Ljubav je dana nama.
Nakon svih godina što trajao je rat mržnje i ljubavi
Ti i ja smo opet svoje ruke spojili
Gledao sam svijet bez tebe dušo
Vidio sam grozne stvari
Ne želim više nikada otići
Ne želim te samu u noći ostaviti
Gledao sam djecu kako plaču u samoći
Uvijek sam volio do njih nježno doći
Volio sam pomoći
No nikada ja
Nisam bio ono što trebala su ona.
Shvatio sam ljubavi koliko nepotpuno je moje ime
Ako se tvoj dodir na meni ne krije
Shvatio sam dušo koliko volim to što imam te
Shvatio sam da ne mogu bez tebe.
Ova pjesma je o ljubavi
No o svijetu bolne ljubavi
Jer kada nešto nemaš boli te
Realan je svijet i sve što vidiš umire
Sve je mrtvo samo smo ostali ti i ja
Samo ti i ja da borimo se, do kraja.
Slomiti
Možda se zemlja otvori opet
I proguta me
Tada ću nestati u zemlji crnoj
No ne i napustiti te
Ja ću reći ti
Moje srce ne mora kucati, moje tijelo ne mora disati
No ja ću i dalje biti tu
Voljeti te
Čitaj, čitaj me.
Ako se nasmijem opet
Želim da vidiš to
Ako zaplačem opet želim skriti suze
Duboko u srce
Nikada nemoj sumnjati da volim te
Ove riječi od srca što dolaze
Kažem ti
Nikada te neću prestati voljeti
Što god se dogodilo
Gore može biti gore je i bilo.
Isprepleti prste oko mojih i stvorimo šaku ljubavi
Drži me čvrsto za ruku nemoj popustiti
Poljubi me, nježnije
Ne želim da samo tako nestane..
Polegni me na tlo uza se
Želim s tobom gledati predivne oblake
Stavi glavu na mene
Želim u očima izgubiti ti se
I kada nitko ne kaže mi
No znam i sam ja
Sreća je opet na licu mi
Je, jer uživam u tvojoj ljubavi.
Ako se nasmijem i kažem ti
Molim te
Uskoro ćeš shvatiti što pitao sam te
Znam da ćeš poljubiti me
Ako ikada kažem, kažem ti da slomljen nisam
Slomio se nisam ja
Slomiti me možeš sam ti
Zato nikada se više neću slomiti.
Razmišljam sada o tebi opet i razmišljam o ovoj pjesmi gore. Da istina je, ne mogu se slomiti sam, ne mogu se slomiti jer nemam razloga slomiti se no ti me možeš slomiti, lako jako lako.
Vjerujem ti jer si moja ljubav i vjerujem ti jer osjetim da me doista voliš ako ikad posumnjam u tebe biti će to samo zato jer i dalje si draga moja ljudsko biće.
Pa da, shvaćam smisao života sada kada sam uz tebe. Ti si ipak više od ljubavi, ti si ipak najviše meni, značiš mi sve, osjetim svaki dio tebe. Ovo će biti zadnja pjesma, pisat ću je svim svojim bićem i potruditi ću se koliko mi je energije još ostalo da je usmjerim na tebe.
Volim te
Opet gledam tvoje divne oči
Nisam više sam u svojoj samoći
Opet gledam te, i sretan sam svim bićem zbog tebe
Osmijeh na licu od sreće što daješ mi ti
Nikada neće nestati
Volim te i zauvijek ću .
Istina je bila nekada bolno iskustvo
Znao sam živjeti u lažima kako bi zaštitio se
No tu laži nema
Od tebe osjetim sve
Volim te!
Volim te i voliš me
Osjetim ljubav dok struji kroz mene
Volim te i voliš me
Da padnem ustao bi se i pogledao te
Osmijeh ne bi pustio
Tvoje usne bi poljubio
Nikada slomiti se neću više
Jer moje srce upravo ti o tome piše.
Volim te, volim život uz tebe
Volim vrijeme koje mi daješ
Volim kada me ljubiš i ne prestaješ
Volim te, volim svaki dio sebe
Zavolio sam i samoga sebe
Kada na licu vidim ti osmijeh
Osmijeh zbog moje ljubavi.
Hoti & Blacken
Gospodari života
Tvoje riječi još ostale su u mislima
Kada sam sklopio oči od umora
I utonuo u duboki san
Iako se je tek budio dan
Gledao sam tračnice kako nestaju u daljini
S njima i ti
Opet no ne zauvijek odlaziš.
Oči ponekad su iskrenije i od srca
Ono ne vidiš, samo osjetiš da kuca
Oči moje odale su me
Koliko volim te.
Svaki puta kada vidio bi lice tvoje
Suza skliznula bi
Kada bi odlazila i znao sam da to ne mogu promijeniti
No ja ću izdržati baš sve
Kako bi bio uz tebe trenutak više
Dok ne ispustim zadnji dah.
Volim te, volim te ljubavi
Toliko ću puta još u tračnice gledati
Kako gube se, ne vidim više te
No znaj, vratiti ću uvijek se
Uvijek iznova
Tamo gdje uvijek čekati ćeš me ti
Ne želim sakriti da volim te
Emocije same izlaze iz mene
Moja ljubav rodila se je
Da nikada ne umre, zbog tebe.
Dani će proći ljubavi
Jedan biti će i naš
Samo vremena da mu daš
I ljubavi neće biti kraja
Gospodari smo ovog života, uz tebe raja.
Naša priča je već stvarno stara ljubavna priča. Za sve koji ne znaju, ukratko ću je napisati.
Kada bi govorio da ne znam što mi je i što mi nedostaje i da ne znam što me baca u depru, većina nije povjerovala, ljudi koji su znali. Da, nedostajala mi je samo ona.
Naša priča počinje tako da je jedan mladi sjebani dečko ( ja ) napravio blog, predstavio se internetu, svoju sklonost pisanju priča tada više nego pjesama i svoje razmišljanje..
Bio sam suicidalan, bio sam jako samodestruktivan i nisam pronalazio izlaze, uvijek bi ostajao tamo gdje bi i pao.
Dobio sam komentare od divne cure, od hoti. Bili su to divni komentari i divni, predivni postovi koji su odisali nečim posebnim, kao da je poznati miris u atmosferi koju osjetiš prvi put.
Upoznala me je kada sam bio pred kraj dugogodišnje veze. I tako, polako smo bili sve bliži, na kraju smo bili odlični prijatelji. Moja tadašnja cura tjerala me da je blockam, svađao sam se s njom i tada sam već polako shvaćao da osjećam više od prijateljstva prema toj ljepotici.
Vrijeme je tada bilo na našoj strani, spojilo nas je na koncertu cradle of filth. Nedugo zatim odlučio sam i sam da odem natrag, samo zbog nje.
Veza koju smo imali bila je najljepša veza u mojem životu. Mnogi se sjećaju zar ne?
Savršen par? Savršena ljubav, da…
Ah, toliko toga sam prošao uz nju, kada bi pisao post o njoj, bilo bi za knjigu cijelu a kada bi htio iznijeti sve emocije koje osjećam prema njoj, morao bi živjeti zauvijek.
Ako me i okrivite da sam lagao, da sam lažljivac, eto post, iskren.
Svaki je bio iskren s njom, moji najbliži znaju da je tako. Jer način na koji volim tu curu, to nije ljubav koju će te osjetiti u srednjoj školi dok vas pogleda netko s lijepom kosom i očima, to nije ljubav koju će te naći na obično izlasku vani to je jednostavno ljubav koja se mora izgraditi. Ljubav koja ima temelj koji nitko i ništa ne može srušiti.
I to smo nas dvoje, bili, ostali.
Popustili smo jednom, shvatili smo oboje, znamo sada oboje.
Jedno bez drugog ne funkcioniramo. Naučio sam živjeti uz nju, naučio sam živjeti za nju i uz njenu podršku, njenu ljubav. Ja sam volio svaku sekundu s njom, kada bi se slomio, ona bi bila tu. Kao prijateljica, sestra, anđel. ONA JE MOJA BOGINJA!
Pisao sam joj prije postove, ljudi su se divili. Pišem joj i dalje, no ljudi nisu shvatili.
Svaka moja pjesma napisana je s toliko suza, koliko sam ih ispustio bez nje.
I sada, suze se slijevaju niz lice, no ovo su radosnice.
Volim je, možda vi to stvarno ne razumijete. Volite li me? Onda volite i nju.
Voljeli ste me? Voljeli ste i nju…
Jer da je nije bilo, bi li ikada saznali da sam i postojao, možda bi baš s mojeg groba iz šale šutnuli lampaš, možda bi baš na moj grob pljunuli.
Pa shvaćate li onda poantu? Ona me je držala. Tada nisam bio kao i sada, imao sam je bio sretan no i dalje pisao depresivno, i dalje se znao osjećati depresivno. Jer sam zaboravio kako je zapravo teško, kada nema nje.
Depresija je jako dugo u meni i to znate svi koji me čitate, no svaki puta kada bi se iskreno nasmijao to bi bilo zbog nje. Kada bi bio sretan i grlio svoje prijatelje, to bi bilo zbog nje.
Ona me održava i što god rekao, koliko god sam sebe uvjeravao i prije, vidio sam da je to upravo to. Ona je jedina koja to može iako sam mislio kako nije tako, ponadao se.
Imam curu koju volim više nego itko ikoga voli, imam curu koja me cijeni i poštuje, koja radi za mene stvari koje nitko ne bi jer snosi posljedice za stvari koje radi samo zbog mene.
Grčili su mi se prsti dok bi ležao na podu, ogreben od udarca o tlo, u svojoj razmaljanoj krvi.
I držao sam mobitel u ruci, nisam znao pisati, no napisao sam poruku.
Pokušao sam joj poslati poruku, no nisam imao novaca na mobitelu. Prijatelji su me već došlo podići, a ja sam samo spustio glavu, rekao da mogu sam…
Čitao sam svoju poruku, plakao jer je nikada nećeš pročitati.
Bili su to dani kada sam patio za tobom, i kada neovisno što god imao, trebao sam samo dvije tvoje riječi, samo sam trebao znati da me voliš.
Toliko sam prokleto pretrpio, toliko sam te prokleto želio. Sjedio na rubu kreveta, pisao poruke, pjesme.. nikada ti ih nisam poslao, suze su kapale po mobitelu. Iscrpio bi se, zaspao bi.
I to je ono što ne želim ponoviti, zato ljubavi, zato ćemo spojiti rukice, želim ih nježno primiti. Zavrtjeti ćemo se toliko brzo da ne vidimo svijet, nikoga samo nas, kako smo sretni, ništa nije bitno dušo.
Neka ljudi govore što žele, neka pokušavaju što god hoće, ne može nas rastaviti.
Uvijek ću imati ruku da ti pružim, da ti obrišem suze s lica. Uvijek ću imat usnice da poljubim tvoje meko lice, tvoje divne ruke ljubavi.
Uvijek ću imati srce, da živim kako bi tebe činio sretnom.
Nitko me neće dušo nikada maknuti od tebe, ovaj puta ću se boriti ovaj sam put naučio, ne želim gubiti. Ti si sve i želim samo tebe imati.
Nije bitno koliko će ih reći mi volim te, nije bitno koliko će ih pokušati maknuti me od tebe, ja ću se vezati za tebe, svezan sam srcem i tijelom ću se vezati za tebe.
Nadam se da nikad nećeš ispustiti suzu dušo, nadam se da ću moći spriječiti to, da ću ti moći dati osmijeh na lice svaki puta kada ga ne bude.
Idem napisati pjesmu..
Nešto je nedostajalo
Molim te oprosti mi što nisam bio tu
Kada sam trebao biti tu, dok si bila na dnu
Uvijek sam pitao se
Ne dostaje li
Dodir njen i poljupci
Uvijek sam pitao se
Mogu li opet vidjeti je
Oprosti mi što nisam bio tu
Dok si bila na dnu.
Ja ću žrtvovati sve
Da ispunim snove tvoje
Jer svaka žrtva isplatiti će se
Ako nasmije te.
U ovoj noći punoj moje ljubavi
Nešto mi nedostaje
A to možeš biti samo ti.
Molim te oprosti mi što sam te vukao na dno
Oprosti mi što sam ostavio te tamo samu
Znam da ja sam kriv za tvoje suze i ožiljke
Što ljubav ostavi kada netko odlazi
No obećavam da zarasti će sve
Od ljubavi koju imam za tebe
Obećavam ljubavi zauvijek ću te voljeti.
Primi žrtvu moju ljubavi
Žrtva ne boli me ne brini se
Primi ruke moje, ne boji se
Izvesti ću te
Nedostajalo nešto je u pjesmi toj
Dok opisivao sam tugu i slom
A to si bila samo ti
Jer u bajci moraju postojati i oni koji nisu zli
Ljubavi, kao iz bajke smo mi
Toliko dugo ćemo se i voljeti
Svakoj boli odoljeti
Jer bol gorka navika je
Ono nešto što kao da okupira te
Ne neće boljeti više ljubavi
Mi ćemo svijetom svojim vladati
A oni koji nas ne vole ne moraju nas gledati
Mi ćemo vladati, mi ćemo vladati
Dugo u životu živjeti, tome ću se nadati.
Suze mi se slijevaju niz lice, no osmijeh je tu i dalje. Sreća..
Ali tako mi nedostaje, veseli me što znam kako nas malo vremena dijeli da budemo stalno skupa…
Veseli me što znam da ću je moči vidjeti puno više nego nekada prije..
Ti znaš kako ovo moje srce održati da kuca, i zato ću ti reći uvijek u lice…
'' i love you and i'm not afraid''.
Život je dobio boje, život je opet tako nekako..
Mmm, osjetim hladan vjetrić na prsima, no zima mi je na njima, tu nedostaješ ti.
Legao bi sada u krevet, legao bi kada bi mogao osjetiti tvoje divno lice na prsima kada bi se moga igrati tvojom kosom dok ne bi utonuo u san, kao i nekada.
Volio bi opet zaspati pokraj tebe kao nekada, s tvojim tijelom u rukama, s mirisom tvoje kose.
Volio bi se opet buditi ljubavi uz tebe, vidjeti divne oči tvoje kada se probudim.
Tako mi nedostaješ, tako mi trebaš no ovaj put neću kao onda, neću dopustiti da to što mi nedostaješ ubije sreću jer radije ću se potruditi vidjeti te.
Na greškama se uči pa i učim. Sretan sam, pišem ti post i to me čini još sretnijim.
Volim te, voliš me…
Volim živjeti ovako, moglo bi bolje da smo skupa ali i ovako, i ovaj život volim.
Divno je imati te opet uz sebe, znati da kada kažeš volim te ne moraš zastati pri izgovaranju imena jer srce samo želi reći hoti.
Hoti..
Kada jednog dana legneš pokraj mene i kada budemo znali da je to zauvijek, da nećeš nikuda morati ni ujutro ni za par dana, nikada. A to je tako blizu, od tog dana.
OBEČAVAM TI DUŠO SVE ĆU UČINITI!
Smijati ćeš se, nećeš nikada plakati nećeš ništa raditi uživati ćeš želim jednostavno da uživaš, da zavoliš život koliko sam ga sada zavolio i ja pa da zajedno dijelimo ljepotu njega i naše besmrtne ljubavi.
Kako mi nedostaje miris tvoje kože. Isti onaj miris koji sam osjetio kada bi tobom hodao ulicom, kada bi me onako slatko pogledala s lizalicom u ustima, te divne okice i kečke, moja curica…
Nedostaje mi dodir tvoje nježne, tako meke svilenkaste kože. Nedostaju mi usnice, koje volim ljubiti više od svega na svijetu. Nedostaješ mi ti, cura koju volim više od svih ljubavi na svijetu što postoje i koliko god se voljeli.
Volim pisati pjesme, ponekad zamislim neku melodiju u kojoj je pišem, onda mi je tako lijepo dok je pišem ne bih ni htio prestati pisati ponekad..
Samo za tebe ljubavi, još jedna pjesma.
Na dnu
Sada kada sam ustao s koljena
Gledaš me, bojiš se
Ne znaš otkud mi snaga zar ne
Bacili ste me na dno da bi zgazili me
Bojite se, osjetim da bojite se
Zgaziti će vas vaša mržnja
Dok mene ljubav uzdignuti će
Padajte i gledajte je
Boginja je, oživjela me!
Ja padao sam, na dnu čekala me je
Čvrsto zagrlila i ne puštala me
Ja padao sam no niste ni slutili
U anđelovo naručje ste me spustili.
Ona dala mi je život u dušu
U tijelo, ispunila svaku rupu unutar mene
Dala mi je novi život, dala mi je sebe
I nas dvoje, vladamo
Nas dvoje, više se ne nadamo
Jer znamo da ljubav naša spasiti će nas
Mržnja vaša koštati će vas
Ona je anđel, u oblacima drži me
Dok ispod nas ponizno ruke dižete
Na dnu ste, tamo i ostanite.
Ovo sam napisao s inspiracijom tako da sam se usredotočio na sve one koju su znali da nas oboje bacaju na dno, i sada mi smo u svojem punom sjaju i pogriješio sam kada sam rekao da nisam finix da se ne vračam iz pepela.
Vraćam se i to u puno ljepšem i moćnijem obliku. Oblik nevine i iskrene ljubavi.
Gledam u nebo i tražim najljepšu zvijezdu na njemu, neku kojoj ću dati tvoje ime.
Da je svaku noć gledam i pokažem je tebi. Pa da zajedno gledamo u istu zvijezdu prije sna.
Neku lijepu, dostojnu da je pogledaš i ti. Neku da predstavlja našu ljubav na nebu.
Naručje mi je tako hladno bez tebe no uskoro će, strpljivo ću čekati.
Svaki trenutak kada te vidim, svaka sekunda svaka stotinka.
Jedva čekam da te vidim malena, da te poljubim i da te ne puštam iz ruku nikada više,
Ljudi čudno gledaju u muškarca kada plače no mene nije sram. Volim te i tome ne postoji kraj…
Dan poslije…
Eto vratio sam se s prakse, radio sam i umorio se. No radio sam samo s mislima o tebi, mislio sam samo na tebe. Želim se naviknuti raditi, želim se naviknuti žrtvovati tako, da bi ti bila sretna. Nije teško doista, nije kada voliš nekoga i želim da uspije sve što sanjaš, sanjam…
Stalno sam izgubljen u mislima, govore mi kako nikada nisam tu, i kada sam tijelom uz njih, govore mi nikada nisi tu, izgubljen si.
No ja nisam izgubljen, ja samo maštam o tebi.
Nedostaješ mi, ne volim taj osjećaj no sretan sam jer osjetim, jer opet osjetim život i ljubav, tebe.
Brojim dane, sate, minute…
Još jedan dan poslije…
Ne znam zašto se ovako odužio post no nije ni bitno, bitno je da bude napisan.
Danas radim ja na praksi, na traci. Dakle traka na kojoj putuje kutija koju netko jako brzo stavlja na traku, kutija putuje po traci i na svakom radnom mjestu radnik radi jedan dio posla. Svodi se na pakovanje. No kako god, stajao sam i ja. Stavljao kartone, metalne šipke i upute za montiranje. Kasnio sam cijelo vrijeme…
Ja sam samo maštao o njoj, cijelo vrijeme. Zamišljao sam kako će ljeto lijepo biti kada će ona biti uz mene, razmišljao sam o tome što da učinim da osiguram čvrstoću veze, razmišljao sam o tome kako da je zauvijek zadržim…
Razmišljao sam i o prošlosti, onda su mi navrle suze na oči pa sam prestao, ne želim plakati kada sam sretan. Znoj se slijevao niz moje lice, tijelo je boljelo, no kao i sada, ništa ne može ubiti sreću u meni.
Volim je, volim više od svega na svijetu. I nije teško raditi kada znaš da je to za nju.
Mogu tako cijeli život samo za nju, želim tako cijeli život samo za nju.
Samo za tebe hoti.
Vračao sam se doma i izgubljen u mislima, opet sam mislio na nju. Prisjećao sam se kako smo stajali pod punim velikim srebrnim mjesecom tamo gdje sam sada hodao.
Čini se tako pusto bez tebe ljubavi, tako je pusto…
I hodam tako, odjednom osjetim udarac u tijelo.. bilo je to dijete na biciklu koje nisam vidio jer koliko god držao oči otvorene vidio bi samo nju, mašta..
Srušio sam dijete s bicikla, bilo mi je smiješno no nisam se smijao (jako).
I sada me eto doma, i pišem nastavak ovog posta o mojoj voljenoj.
Još malo
izdrži još malo za mene
kako preživjeti još malo duže naučio sam od tebe
ti znaš kako se boriti
znaš da ću ja biti mač kojim ćeš se braniti
volio bi da čuješ me
dok u prazno govorim volim te.
Suze tvoje želim spriječiti
Svaku ranu polako liječiti
Za tebe sve želim ja
Samo ostani jaka moja voljena.
Ne boj se ljubavi ovaj puta nećemo klonuti
Srcima udruženima ćemo se boriti
Nitko ljubavi neće nas razdvojiti
Poput anđela dva
Zauvijek sretna i besmrtna
Zajedno dovijeka.
Ne bi te pustio ni za anđele
Ne sjećam se kako je smijati se
Moj život propada
Umirem bez nje
I što, što ostalo je
Da borim se za to
Kada pao sam na dno!
Ja volim tebe jedinu
Ja volim samo nju svoju voljenu
I dok gledam u nebo vidim te
Dok zvijezde ukrašuju oči moje
Ja u njim tražim tvoje
No na nebu ništa lijepo nije
Poput moje vile.
Ja vjeruje u tebe
Vjerujem da ćeš me jednom opet pronaći
U smeću, na zemlji gdje propali su svi kao ja
Vjerujem da ćeš se vratiti po mene do dna.
Ja vjerujem ti
Obećanja koja dala si mi ti
Za njih ću živjeti
Lagao svima ili ne
Tebe volim i iskreno kažem ti
Nisu ti dorasli ni anđeli
Volim te ljubavi.
Tako sam umoran.. Prespavao sam 2 sata, sada sam se opet vratio tu pisati o njoj, svojoj najdražoj, tako mi nedostaje. Svaka njena poruka, svaka riječ koju mi kaže…
Uz tebe zaboravim da imam tijelo, da pripadam nekom spolu, da imam išta osim duše.
Uz tebe je sve tako emotivno, neovisno, osjećam se tako čvrsto vezano za tebe a opet tako slobodno, najljepše.
Doći ću do tebe, makar proveli skupa i samo sat vremena, vratiti ću se doma i opet će sve biti u redu, jer ja shvaćam tvoje mogućnosti kao što i shvaćam da mi neće biti žao ako to napravim jer tih sat vremena što ću biti s tobom bilo bi mi ljepše nego cijeli život s nekime drugim. Najposlije, s tobom želim provesti cijeli život…
Čudno mi je to znaš, nisam se navikao. Nisam navikao govoriti curi kako s njom želim imati tako daleku budućnost, nisam navikao voljeti s saznanjem da ću voljeti tako dugo, tako daleko… i nedogled je premalo za reći, preteško za osjetiti kada posumnjaš u to, zato neću sumnjati.
Ja vjerujem u tebe, ja vjerujem tebi. Znam da ti to mnogo znači jer su se dogodile stvari koje nismo željeli, no kako da ne vjerujem onim divnim očima, pogledu koji me topi.
Srećo, hoti..
Držao bi te u rukama, čvrsto uz sebe i plakao, treba mi to. Trebam se isplakati, nisam tužan ali nisam dugo osjetio ovoliko emocija, tako te volim, obožavam tvoje postojanje to što si ti dio ovog svijeta kojeg sam i ja.
Dio si mojeg života, želim taj život zapisati na 10000 papira, da živi i kada tijela umru.
Kada sam te držao za ruku, svaki put bi se zamislio, pomisliš jednostavno, zašto sam to izgubio? Imam opet no nisam nikada trebao izgubiti. Druge cure ne mogu zamijeniti tvoje mjesto a ja sam uporno forsirao da se to dogodi.
Tvoje lijepo lice, tvoje meke dodire i nježne poljupce nitko ne može zamijeniti. Ni ljubav prema tebi, to mi nitko ne može oduzeti.
Dugo nisam pisao ovolike postove, a znaš i sama, nisam od onda kada smo bili razdvojeni.
Kao što vidite, ovo sam doista ja, bez laži, bez maski. To sam ja…
Vjerujem u ljubav, u jednu curu, u strast u vjernost, vjerujem u beskraj ljubavi…
Pitam se ponekad, jesam li doista zaslužio da me voliš zauvijek, jesam li doista zaslužio da samo mene voliš, zauvijek…
Nikada ni jednoj curi nisam rekao da ću se ubiti ako me ostavi, nisam ni tebi jer znam da to nije nimalo moralno i veza nakon tog je nepopravljiva. No zato, ne mogu reći da bez tebe mogu. Alkohol.. svejedno pijem no onda svaki dan pijem…
To deprimira, nećemo o tome, ljubavi..
Volio bi ti pisati o nebu, slobodi kada ga gledam. O svijetu bez boli koji stvaram polako za tebe, u sljedećih godinu dana do tvoje punoljetnosti uspjeti ću ga stvoriti, uvesti ću te u ono što ću samo za tebe raditi.
Nemoj mi nikada reći da radim nešto za sebe, jer ja živim samo zbog tebe.
Moja ljubavi, moj anđele…
Tako sam sretan, osmijeh mi se razvukao licem gotovo nježno koliko bi ti dirala moje lice.
Bol je nekada bila tu gdje si sada ti anđele predivni
Bol je nekada bila tu
Gdje sada stojiš ti
S svjetiljkom u ruci, gustoj magli
Dan je opet rodio se
Noć je bila divna no ubijala me je
Ti si anđel predivni
Leti, leti ljubavi
Ovom tamom gdje smo nekada bili mi
Na dnu slomljeni, usamljeni.
Nećemo mi pasti kako su htjeli svi
Mi se nećemo predati
Vječno ćemo se voljeti
Moja ljubavi, nikada ti neću odoljeti.
Ne mogu gledati suze tvoje
Radije bi izvadio oči svoje
I plakao ranama što ih stvorim
Krvlju kojom srce pojim
Nego i jednu suzu vidjeti kako klizi po licu ti
Tako lijepo lice, usne, želim ti poljubiti.
Uzmi me
U ruke i odleti od tame
Pobjegni od sebe same
Samoća nije veo tvoj
Ona je suparnik moj
I ja ću biti uz tebe
Dati ti cijeloga sebe
I mi ćemo dušo letjeti svijetom
Vladati ovim planetom
Dati ću ti sve za sreću
No razlog za tugu nikada neću
Kuda god otišla ti
Ja ću te slijediti
Ovaj puta ljubavi tvoju ruku neću pustiti…
Možeš li zamisliti kako je živjeti bez tebe
Kada oblaci sakriju sunce mi
Sve vene kao i ja
Umirem i umire priroda
Sve bez tebe je pustinja
Hvala ti na ljubavi, hvala ti na životu
Koji su mi u srce uspjela unijeti
Sjeme ljubavi koje raslo je, raslo je i raste
Prestati neće
Moje srce biti će sve veće
Uvijek voljeti ću tvoje riječi i tvoj glas
Uvijek voljeti ću te
Jednom možda uspijem dokazati ti
Koliko u meni ima ljubavi
No sljedeći dan opet kao da i nisam
Jer volim te više, svakim danom sve više
Ime ovoj emociji nikako se ne piše
Jer ona ime nema, ona je nešto novo
Samo znam da volim ovo
Duboko u meni
Predano samo tebi.
Stvarno se je sve tako promijenilo. Nestalo je boli i depresije, ostale su sitne posljedice s kojima se znam nositi i znam da će i one nestati.
Dok sam uz nju nema ih, a uz nju ću uskoro biti tako puno, tako često…
A sjećam te se kako si mlada bila kada sam te upoznao, malena curica. Netko koga sam fascinirao preko bloga, msna….
Netko tko me fascinirao svojim zrelim razmišljanjem u tako mladim godinama…
Bila si tako posebna, kao i danas. Posebna si, zato i radim ovo sve, samo zbog tebe.
Nikada mi nije bilo žao ni zbog jedne stvari koju bih učinio za tebe. To bi uvijek bilo vraćeno s poštovanjem, s ljubavlju. To bi uvijek bilo tako lijepo, volim se truditi oko tebe i dok me je umaralo u drugim vezama, s tobom me samo ojačava. Daje mi razlog biti sretan i nasmijan.
Najdraža moja, nitko nam nije ravan!
Sveo sam cijeli dan na praksu i pisanje posta tebi i bi li mi trebalo biti žao? Pa ja sam sretan, pišem ovo s srcem, ljubavlju. Bi li mi trebalo biti žao? Možda da, možda netko misli da, da.
No ja kažem ne, jer znam da ćeš se barem nasmiješiti na sve ovo, a to je već dovoljno da budem sretan jer to pišem.
A i uostalom, ljudi su mi govorili kako se trebam trgnuti i kako mogu napisati nekada i sretan post. Mnogi su mislili kako o depresiji pišem jer poziram no propadao sam, svi znaju da jesam pa čak i oni prijatelji kojima to nisam govorio i moja stara s kojom nemam nikakve odnose.
Eto ljudi pa moj post je sada sretan, i ja sam sada sretan. Svest ću ga kraju, ovo je inače 10 stranica u wordu. No dobro, meni će biti veoma drago ako pročitate, vrlo mi je drago kada vidim komentare na ono što pišem. Dajete mi podršku niste ni svjesni koliku.
I za kraj, ovo će ti pobuditi stara sjećanja, nekadašnji način pisanja mojih postova, ovaj put, o tebi najdraža.
Ne možeš imati ono što ne zaslužuješ
No kada dobiješ i ono što zaslužuješ
Moraš znati kako ne izgubiti to
Jer ako izgubiš..
Ne zaslužuješ više.
Zato ja ljubavi svoju ljubav
Dajem svu
Samo tebi
Jer želim zauvijek biti dostojan
Da te volim
Samo da dišeš kraj mene…
Ožiljci na rukama
Tijelu
Srcu
Ma sve je to tako prolazno, sve je to tako slabo
Jer ljubav koju mi daješ ti
Oživjela je svu snagu opet
I opet sam čovjek
Opet sam onaj mladi gotičar zaljubljen u ljepoticu
Curu svojeg života
Cvijeće bi ti bacao u kosu
Smijao se i tračao po rijeci
Dok bi hladno ispirala moju ljudsku prljavštinu
Kako bi za tebe bio čist
Bez nje
Samo duša
Kojom te obožavam
Vrištao bi kada bi te oduzeli
Tražio bi te
Izgubljen
Zauvijek
Dok se život ne bi smilovao
Ubio me ili te vratio
Meni
Jer samo meni pripadaš
Volim te.
Ja ću biti anđel tvoj a ti moj
Ti si svima bitna ljubavi
Svi te trebaju jer ti imaš nešto
Što rane izlijeći
I kuda god otišla ti
Ja ću uvijek čekati
Ja znam da nećeš moći pobjeći
Da nećeš željeti pobjeći….
Svaki dan potiskujem koliko nedostaješ mi
Tražim način da čujem te ljubavi
Samo riječi par da čujem koje kažeš ti
Kako bi se mogao vječno sretan smijati
Svaki pomak usne tvoje
Čini mi se kao da su stvorene da poljube ih moje
I kuda god odeš ljubavi
Ja neću plakati
Moje usne će se smrznuti
I samo tvoj dah čekati
Samo tebe ću uvijek voljeti
Uz tebe ću, uz tebe ću sve preboljeti.
Tvoje oči kada gledaju me
Osjetim kako u meni srce nemirno kuca
Kako duša luduje na tvoje poglede
Dok ne skidaš ih sa mene
I uvijek osjetim ih
Kao lijek na duši
Srce kada patilo je
Pogled tvoj izliječio me je..
Čarobne su ti ruke od svile
I predivne usne kada izgovaraju moje ime
Savršeno obrazi su ti ljubavi
Kada su nasmijani, kada vidim da sretna si
I ja biti kao ti
Ja ću pomagati
Kako bi se zauvijek nastavila smijati
Ja ću biti anđel tvoj
Ti budi anđel moj
Ja ću noću čuvati te
Grliti i ljubiti za ljepše snove
Samo u snove dopustiti ću ti pobjeći
I kada budeš budila se
Kada loše budeš sanjala ja biti ću uz tebe
Ostavi znak da bila si tu
Ostavi ga, na koži mojoj
Zari nokte u mene
Stisni me, poljubi me
Znaš da ne boli me
Znaš da želim, želim te
Zari nokte u mene, zagrli me
Reci da voliš me, i ja učiniti ću sve
S ljubavlju koju osjetim praznine ispuniti te
Što u srcu tjeraju te
Da sanjaš snove odurne
I tada ljubavi
Život i snovi poput bajke biti će
Zauvijek ću ostati anđel tvoj
Uz tebe.
Koliko si mi puta srećo rekla da me voliš, kao i ja tebe.
I onda u biti i nismo znali koliko se volimo, saznao sam kada sam probao bez tebe…
Svaki dan bez tebe je pakao, molim te da nikada više se ne dogodi. Mrzim biti bez tebe.
Ne volim preživljavati kada mogu uživati u životu.
Brojim dane kada ću opet brojati kilometre koliko sam ti blizu, pretvarati ih u minute.
Nemirno udarati nogom u pod od uzbuđenja, pojesti si nokte..
Ne mogu dočekati, ne mogu čekati trebam te odmah, šalješ mi poruke ja se topim, zavlačim se gotovo pod stol od sreće i ne znaaaaaaam!!! Želim sada u ZG odma. Jebem ti sve..
Eto puko sam sranje, bolje da prestanem pisati sada..
Pa to bi bilo to, za ovaj put.
Ako netko želi pomoči htio bi novi dizajn no isto tako da ga imam samo ja ako se radi nekome eto moj msn je u boxu pa se možemo dogovoriti..
Hvala na čitanju ovo ako ste pročitali sve stvarno ste divni.
Do čitanja, papa.
Zagreb metal fest
30.6.2008 – Zagreb Metal fest
Želite čuti nešto novo na mojem blogu, nešto što dugo niste pročitali.
Ako vas zanima, SRETAN SAM!!!! Svim srcem, biče, svim prokletim duhom…
Kao nekada kada bi je vidio pa bi pisao očiju punih suza i licem natopljenim suzama post o tome kako nam je bilo skupa…
Jučer, bio je dan koji ću pamtiti cijeli život.
Ustali smo se ujutro svi, našli se i krenuli u Zagreb. Kao i obično, već u vlaku smo bili polupijani, nimalo bitno. Zanimalo me je kako ću reagirati kada vidim hoti, nakon što je nisam vidio od prekida, 9 mjeseci nakon svega…
Ispao sam iz vlaka, sunce mi je udaralo u mamurnu glavu no to je ionako normalno za mene pa nije bilo ništa posebno bitno to. Vidio sam je onda tamo, gdje je bila i nekad, dok bi dolazio. Sjećanja su odmah proradila, srce je počelo kucati ubrzano, jako sve brže. Bojao sam se koraka moram priznati, bojao sam se kada sam je opet vidio. Zagrljaj…
Zagrljaj u kojemu bi proveo život, zagrljaj u kojemu sam uvijek bio sretan, iskreno nasmijan.
Oči, oči u kojima sam uvijek gledao najljepšu dušu jedne divne, mlade lijepe djevojke.
Zagrljaj je tako dugo trajao, pokušavao sam suzdržati suze, uspio sam. Tresla se je, nije me puštala… osjetio sam opet njenu ljubav oko vrata, oko svojeg tijela, bila je tako savršena kao i svaki puta kada bi je vidio prije. To je… to je moja hoti..
Problem je jer mia nema mobitel a znao sam, prevario bi je s hoti, prevario bi svaku curu s njom ali nju s nijednom.
Morao sam to učiniti odmah pa sam eto, ostavio curu na glup način ali bolje i to nego prevariti je. Poslao sam njenoj prijateljici poruku da joj kaže da je gotovo, pogledao sam hoti.
Te usne, moje usne. To tijelo, moje tijelo. Te oči, oči koje sanjam toliko često.
Draga moja, voljena, najdraža hoti.
Opet su moje usne podrhtavajući poljubile njene, opet su se spojila naša tijela, zagrljeni…
Sreća, ona iskrena, prava…
Pogledao sam u nebo, zahvalio bi bogu, i zahvalan sam mu ako postoji. Zahvalan sam samome sebi jer sam vjerovao u tu ljubav, jer sam vjerovao da što god nas je razdvojilo, nije nas moglo razdvojiti zauvijek.
Pružila mi je još jedan dan pun ljubavi, jedan tako predivan dan. Uživao sam ga, gledajući nju, tako lijepu, sretnu opet uz mene..
Nisam je mogao ispuštati iz ruku nisam je mogao ne grliti ne ljubiti nisam mogao ništa osim jednostavno kao i uvijek visjeti stalno na njoj, oko nje. Biti uvijek tamo gdje i ona, toliko je volim, toliko toga bi volio napisati, ali nema riječi kojima bi mogao opisati ljubav prema njoj.
Toliko sam joj puta rekao volim te i uvijek sam i dalje mislio kako nije dovoljno, toliko sam je puta poljubio i nisam i dalje mogao stati. Tvoje meke usne ljubavi, koliko sam ti puta rekao i eto opet ću, kažem ti ljubio bi ih zauvijek.
Tvoje lice, toliko ga volim maziti.. obožavam ga maziti.. obožavam tebe tvoju divnu pojavu u mojem životu, to što od prokletog života kojeg sam mrzio si stvorila divan život koji obožavam.
Sve ću učiniti za tebe, tvoja sreća i osmijeh sve su za mene, tvoja ljubav i tvoj dodir.
Ne mogu druge cure biti ono što si ti ne mogu te zamijeniti. Nitko nikada nije mogao i ne želim ti dopustiti da ikad više odeš od mene.
Bili smo na koncertu, dobio sam na prvom bandu odmah u polgu po glavi pa me boljela glava ali nije bitno, volim polgo i bilo je odlično.
Proveo sam najviše vremena za stolom jer većinu bandova nisam slušao pa smo pili i sjedili za stolom, ona mi je bila stalno u krilu. I moje ruke nisu se mogle maknuti s njene kože, s njene divne, glatke nježne kože.
Noć koju sam proveo tako divno, mislim da bi volio živjeti zauvijek kada bi ona bila uz mene.
Vratila si opet život u mene, u moja pluća u mene. Opet si ovladala mojim životom, uvijek je samo tebi i pripadao. Tvoja ljubav, moj pokretač i sreća. Volim te, volim te svim srcem hoti.
Imao sam mnogo cura, gotovo svakoj sam rekao volim te, no to je bila zaljubljenost.
Ovo prema tebi, više je od svih ljubavi, svega to je.. to smo ti i ja.
Obožavam svaki tvoj dodir, pogled na meni. Dah na koži, nokte u leđima i obožavam svaki tvoj osmijeh, najljepši dar koji mi je ikada bio pokoljen.
Obožavam te. Uz tebe se osjećam tako voljeno osjećam se toliko sretno i jednostavno hoti ljubavi, uz tebe osjetim da želim živjeti jer život je uz tebe mnogo ljepši od sna, kao i ti sama.
Ovaj puta smo sklopili ruke i nećemo dopustiti više nikada da nas itko rastavi, ako netko pokuša zgazit ću ga, znaš da hoću. Volim samo tebe, imam samo tebe i na kraju krajeva, pa i trebam samo tebe.
Ljubav prema tebi bila je inspiracija za sve emotivno u meni, lako je napisati nešto emotivno kada mislim na tebe. Bez tebe umirem no s tobom ću vječno živjeti.
Tako te volim, ne mogu prestati izgovarati to. Drago mi je da postojiš, da postoji način da budemo opet zajedno kao nekada. Život mi je dobio smisao opet, dok sam govorio svojoj dragoj prijateljici nedavno kako ne želim više živjeti, nisam lagao no sada.
Obje vam mogu reći da volim ovaj život, volim ga jer si on ti. Hvala ti ljubavi.
Blacken the angel nikada nije bio potpun bez svoje hoti, svi su nas uvijek povezivali, povezao nas je život, srce i duša zar ne ljubavi?
Da me bar možeš čuti…
Plačem za tobom, možda bi mogao i bolje no ovo je najlakše, plačem jer mi nedostaješ i od sreće jer si opet moja cura, moja curica koju nikada ne želim ispustiti. Svijet je veliko mjesto dušo, no moje srce je za tebe veće, za tebe najveće.
Od tebe sam nauči poštovanje i ljubav na nekoj višoj razini, uz tebe sam naučio voljeti a ne biti opsjednut iako su svi govorili da moram misliti na još nešto osim tebe u životu, ne to nije ispravno. Mislim samo na tebe, na ono što tebe čini sretnom, ono čime te mogu uveseliti, jedina moja.
Vratiti ću boje na blog, vratiti ću ljubav i sreću, smrt je samo ono što imam ako nemam tebe.
Tako te volim hoti, anđele, tako te volim ljubavi, jedina. Kako da se izrazim, kako da ti opišem koliko te volim, koliko te obožavam svim srce jedina, dušom i tijelom. Pripadam samo tebi najdraža, druge su imale moje tijelo da, no kako i ona neka pjesma kaže, dušu ne, samo tijelo.
Ti si predivna, jako lijepa cura i stvarno eto kao muško teško je na lijepu curu gledati bez da misliš na seks i slično, pa čak i ja sam često bio takav.
Znaš, dok gledam tebe sve što želim je samo da me stisneš ljubavi, čvrsto zagrliš uz mene da osjetim tvoje srca na grudima, da osjetim kako me grliš u svoj divan zagrljaj. Znam da ćeš mi ti ljubavi maknuti uvijek tužnu sliku lica, da ću uvijek biti sretan s tobom.
Za tebe ću učiniti sve, za tebe ću raditi ono što ljudi nisu nikada ni u knjigama opisali, ni u filmovima prikazali jer nikada nisu naučili voljeti ovoliko koliko ja tebe volim.
Prepušten svim biće, srcem, dušom samo tebi, samo ti si bitna samo nas dvoje i nitko drugi, nitko više.
Sada mogu slobodno reći, još jedna pjesma u nizu, pisana samo za tebe:
O tebi moja ljubavi
Vjerujem u tebe ljubavi
I sanjam te, ponekad poželim da se ne probudim
No i u životu moja si
Prate me tvoji osmijesi
I osjećaji nestati nikada neće
Miriši život ljepše od kada u njemu ima sreće
Miris topline i ljubavi
To si uvijek u meni bila ti
Zauvijek ću te voljeti..
Znam da sjećaš se
Noći prve
Nakon što ti slome srce i mrve
Misliš kako nikada više osjetiti nećeš
Kako umrijeti ćeš.
No ja našao sam tebe
Ti spasila si me
Kao da bog poslao te je
Moj anđele.
Ne mogu zaboraviti ni jedan dan uz tebe proveden
Svaki dodir tvoje lijepe kože
Svaka lijepa riječ koju si uputila mi ti
Malena, predivni su tvoji osmijesi
Podari mi još jednom osmijeh da nikada ne slomim se
Uvijek ustati ću uz tebe.
Vjerujem u tebe ljubavi
Znam da ćemo uspjeti
Ja dati ću sve
Samo da te zauvijek imam kraj sebe.
Vjerujem ti ljubavi
Znam da tvoji nisu lažni osmijesi
Vjerujem ti dušo
Kako god da sam ti u srce ušao
Ne želim više van
Neka zauvijek traje kao taj dan
Vječna ljepota u naručju tvome
Oduvijek sam sanjao o ovome.
Jedna pjesma o nama…
O nama
Jednom davno kao da zvijezde zvale su me
Da svijetlimo jedna do druge
Nekada davno nebo kao da služilo mi je
Da pokažem se
Pao sam no vidjela si samo ti
Na nebo me pokušala vratiti
Svi su me znali no nitko nije pokušao podizati
Našla si me samo ti
Anđele predivni.
Lovio sam te ljubavi
Vidio sam te u suzama u tuzi kada nisam bio tvoj
Kada nisam bio ni svoj
Lovio sam te u snovima najmilija
Plakao u njima ponekada.
Uzela si moje tijelo i učinila vrijednom ga
Uzela si moju dušu ispunila je
Kako bi bio uvijek uz tebe
Dala si mi snage da se na nebo vratim
Da ga i dalje krasim
No znaš da sjati ne moram
Niti na nebu biti
Volim te, i ne idem nikuda, ljubav neću kriti.
A ovo.. ovo nije pjesma ovo je kraj posta..
Ja se ne mogu sjetiti svoje ljudskosti, ne mogu se sjetiti kada su mi govorili kako sam dobar, ne mogu se sjetiti dok su mi govorili sve pozitivno prije nego sam upoznao tebe.
Ti si mi dala snage da pomognem svima, ti si mi dala srce koje čuvam moja jedina.
Kasno je.. idem spavati a ovo ću postati dok se probudim.
Volim hoti, obožavam hoti i najsretniji sam dečko na svijetu.
Volim te
Nitko nas neće razdvojiti
Ja ću uzeti osmijehe s drugih lica
Biti ću čudovište njima
Kako bi nasmijao uvijek tebe
Kako voljela bi me ti
Bila sretna u mojem zagrljaju i ljubavi.
Ja ću skidati zvijezde i stavljati ti oko vrata ih
Dijamante ne mogu kupiti
No mogu ti stvoriti pogled sretan i lijep
Kakav nije vidio svijet
Kako ni jedni dijamanti sjati neće
Tvoje oči, oče.
Sada kada više nisam sam i ti si tu
Ne može mi nitko stati na kraj
Ovo je moj život, moj san i raj
Ovo si ti, čekaš me
Čekao sam uvijek te
Da poljubiš, zagrliš me
Čekao sam da dođeš mi
Dođeš me poljubiti
Moja ljubavi.
Sada kada opet si uz mene ti
Dižem ruke, uvijek ću se boriti
Sada kada tu si ti
Nitko nas neće razdvojiti.
Dušu bi prodao za tu curu, bio sam uz nju jednom najsretniji i opet sam. Bez nje sam bio tako mrtav, sad gledam svoje postove, sjećam se svega toga i mislim i sam, ovo je sve bilo pogrešno. Prekid, druge veze, pokušaj da zaboravim ono što volim najviše..
NIKAD VIŠE!
Ja sam sretan, nedostaje mi i to me jedino malo rastuži, no već sam si nabavio novce za put da je mogu vidjeti opet, možda i ovaj vikend.
Za kraj, ljubavi, moj omiljeni stih.
'' love is a word, you give it name''
