U ovoj malehnoj sehari moje rahmetli majke nanizao sam tespih od riječi i fotografija negdašnjeg vakta. Seharu (sada moju), često otvaram, a sazdane riječi i slike postavljam na ovu stranicu. Svako otvaranje sehare vraća me našim adetima. Našoj Bosni. Mome zavičaju. Bosanskoj Kostajnici. Mojoj (baš)čaršiji, Uni, Djedu, Balju, Aziziji-džamiji, Meraji, koje više nema, Bubnjarici, Skakavcu.. Zato će tekstovi i slike "govoriti" o mom Gradiću Pejtonu". Mojoj (baš)čaršiji. Događajima. Običajima. Ljudima. Tradiciji...
Oni su mi vječno u riznici srca.
<><><><><><><> MOJ ZMAJ OD BOSNE
On je moj svijet;
savršeno jednostavan i
prosto komplikovan,
On je moja tanahna duša,
Lice koje zrači svjetlošću,
Zašekereni napitak,
Sva ljepota bosanska,
Moj amanet i svetinja,
Moj đulistan,
Hamajlija i mehlem,
Život koji grije i sniva,
Jednostavno - on je moj
ZMAJ OD BOSNE
<><><><><><><>
KRAJU DRAGI MOJ
Sluša vrbak sjetan
Vjetra zvižduk svoj...
Kraju preko svijeta,
Kraju dragi moj!...
MUSAFIRANA
-.-.-.-.-
-.-.-.-.-
-.-.-.-.-.-
Ne gledaj na sahat - ovdje Ti vijeme nije ograničeno!
................................
MAGLA POKRAJ UNE
Što se ono gusta magla
Pokraj Une spustila?
Kostajnicu, milo mjesto
I nas dvoje prekrila.
A na Djedu, u Boriku
Dvoje mladih tuguju
I tužeći, jedno drugom
B'jele ruke pružaju.
Mislio sam da će prije
Ovaj svijet nestati
Neg' ćemo se, mila dušo,
I nas dvoje rastati.
-.-.-.-.-.-.-
BK - SEHARA
28.01.2010., četvrtak
AZRA - SULTANIJA KOSTAJNIČKA
Imala je tek 17 godina. I volje za 17 života. No, otišla je na put bez povratka. Otišla je tamo gdje nema boli, zla i belaja. A bila je naša princeza, sultanija, naš džul, neuvehla ruža, naša mezimica. Riječi su malo da bilo šta kažem. Nakon što je sanjah napisah pjesmu. Da malo bol razblažim s Vama:
AZRA - SULTANIJA KOSTAJNIČKA
Svemoćna slabost sinoć Te sniva,
Čekajući sabah sunčeve mehkote,
Đugum u ruci, na cvjetove voda se sliva,
U plamenu plavom kristalne ljepote.
Biserne suze prosule se s vrh munare Azizije,
Sultanija naša ljepša nego prije.
Nježno raširila ruke, Kostajnicu da zagrli cijelu,
Kostajničane sve da vidi zajedno na sijelu.
Nadahnuća čudna i nadljudske moći,
U krilo materino Džennetska ljepotica će doći,
Osmana svoga beskrajno da ljubi zanesenim okom,
Rasplamsale zvijezde s Djeda ugasi samo jednim skokom.
Čiste oči Une da razmakne modrinom,
Zavjese da spusti nad Volinjskom planinom.
Svjetlost da joj blista Bubnjarica-sokakom,
Kad obilazi kuću i danju i mrakom.
Iz sna se trgoh k´o limun žut, obraza sivih,
Nevidljivi drhtaj, al´ Sultanija naša i dalje živi!
Kostajnički stari zanati (obućar-postolar-šuster): ŠIMIKE ZA ŠTRAFU PO NAŠOJ (BAŠ)ČARŠIJI
Mnoge moje životne epizode pretočene su u uspomene. S uzdahom se sjećam vakta kada sam čekao da odrastem. Da u lijepom odijelu i cipelama zakoračim na (baš)čaršijski asfalt. Nisam nikad bio, ali sam znao, da se kostajnički mangupi prepoznavaju upravo i po modernom oblačenju i obuvanju. Naš kraj, za vrijeme tog zemana, bio je nadaleko poznat po izradi evropskih cipela. Jedno vrijeme takozvane špičoke ili šimike bile su u modi. Među kostajničkim zavodnicima, koji su i tada vodili računa o oblačenju i obuvanju, često se vodila polemika čije su cipele najbolje. Nije u pitanju bilo kakva je koža, prirodna ili umjetna, nego kako su dizajnirane i ušminkane, naglancane... Jedni su tvrdili da je najbolji obućar Safet Golić, drugi Muste Bećirspahić, treći Ibrahim-Šiljo Ometlić, četvrti Milovan Svrabić, peti da je među njima najmlađi, a najbolji, Remzija Tihić... I tako u nedogled.
Jedno je samo sigurno, osim metalaca, Kostajnica je najviše imala obućara. „Krivnja“ je u tome što je u vremenu od 1945. do 1959. godine postojala Obućarsko-opančarska zadruga. Mnogi su tamo radili ili zanat završili. U našem „Gradiću Pejtonu“ opančarski zanat su imali Milovan Svrabić, Drago Cvjetojević, Milan Arbutina, Marko Ikšić i Ivan Alapić, a majstorske obućarske diplome: Ibrahim-Šiljo Ometlić, Safet Golić, Muste Bećirspahić, Mujo Golić, Rifat (Rifkov otac) Golić, Ferid Golić, Sejfo Novljaković, Jandro Franović, Štefo Krovinović, Pajo Krovinović, Dušan Memčanin, Fadil Arnautović, Joso Nožinić, Franjo Franović, Ibrahim-Bjelac Dugonjić, Mehmed Bešlagić, Zvone Kovačević, Mursija Sofilić, Remzija Tihić, Meša Golić, Medo Bečirspahić, Halid Suljanović, Sulejman Agarević, Muharem Valjevac, Mehmed Agarević-Kibo, Tome Antonić, Mihajlo Marin, Mesud Biogradlija, Adem Bešlagić – Zibin, Nezir Šarić, Meho Midžić – Nain, Ismet tihić, Omer Ikanović, Fadil Ometlić, Hamdo Ometlić, Hamdija Kartal iz Petrovca, Ivo Grublješić...
S raspadom Zadruge mnogi su potražili druga zaposlenja, prekvalificirali se ili otišli u pečalbu. Naravno, neki su otvorili obućarske radionice. Jedno vrijeme u centru grada bilo ih čak petorica. Prijatni miris kože, čim biste kročili u našu (baš)čaršiju, osjetio bi se. Obuća se izrađivala po narudžbi, bilo dječja, ženska ili muška, od tekstila, prirodne i umjetne kože. No, da li će ovaj zanat preživjeti – teško je odgovoriti. Tek dvojica, Munib Novljaković i Edib Tihić, sa šilom u ruci, pokušavaju u Kostajnici održati posao nekada priznat i uvažavan ne samo na ovim prostorima.
Nije život ni basna,
ali razgovaramo sa zvijerima...
Nije ni bajka,
a princ se obavezno pojavi.
Život nije ni dan,
a zna da bude jako vedar.
Nije ni noć,
a obasjan je najsjajnijim zvjezdicama.
Ali, isto tako nije ni oblak,
a prosipa kišu suza.
Život je rijetko htijenje,
a često moranje.
Život je naš,
ali mi nismo njegovi!
TEBI - KRAJU MOJ
---------------- PROCVALA VIŠNJA
Procvala višnja rana
Čim maj se oglasi,
Zlato svojih grana
Uvojcima krasi.
----------------- KOSTAJNICA -
DALEKA I BLISKA
Za tebe samo vijenac
pletem,
Posipam cvijeće putom
golim,
Kostajnice, najljepši kraju
svijeta,
Tebi dolazim,
tebe volim.
--------------