Imala je tek 17 godina. I volje za 17 života. No, otišla je na put bez povratka. Otišla je tamo gdje nema boli, zla i belaja. A bila je naša princeza, sultanija, naš džul, neuvehla ruža, naša mezimica. Riječi su malo da bilo šta kažem. Nakon što je sanjah napisah pjesmu. Da malo bol razblažim s Vama:
AZRA - SULTANIJA KOSTAJNIČKA
Svemoćna slabost sinoć Te sniva,
Čekajući sabah sunčeve mehkote,
Đugum u ruci, na cvjetove voda se sliva,
U plamenu plavom kristalne ljepote.
Biserne suze prosule se s vrh munare Azizije,
Sultanija naša ljepša nego prije.
Nježno raširila ruke, Kostajnicu da zagrli cijelu,
Kostajničane sve da vidi zajedno na sijelu.
Nadahnuća čudna i nadljudske moći,
U krilo materino Džennetska ljepotica će doći,
Osmana svoga beskrajno da ljubi zanesenim okom,
Rasplamsale zvijezde s Djeda ugasi samo jednim skokom.
Čiste oči Une da razmakne modrinom,
Zavjese da spusti nad Volinjskom planinom.
Svjetlost da joj blista Bubnjarica-sokakom,
Kad obilazi kuću i danju i mrakom.
Iz sna se trgoh k´o limun žut, obraza sivih,
Nevidljivi drhtaj, al´ Sultanija naša i dalje živi!
Ferhat F. Korajac
Post je objavljen 28.01.2010. u 01:04 sati.