Marketing
Kostajnički stari zanati (obućar-postolar-šuster): ŠIMIKE ZA ŠTRAFU PO NAŠOJ (BAŠ)ČARŠIJI
Mnoge moje životne epizode pretočene su u uspomene. S uzdahom se sjećam vakta kada sam čekao da odrastem. Da u lijepom odijelu i cipelama zakoračim na (baš)čaršijski asfalt. Nisam nikad bio, ali sam znao, da se kostajnički mangupi prepoznavaju upravo i po modernom oblačenju i obuvanju. Naš kraj, za vrijeme tog zemana, bio je nadaleko poznat po izradi evropskih cipela. Jedno vrijeme takozvane špičoke ili šimike bile su u modi. Među kostajničkim zavodnicima, koji su i tada vodili računa o oblačenju i obuvanju, često se vodila polemika čije su cipele najbolje. Nije u pitanju bilo kakva je koža, prirodna ili umjetna, nego kako su dizajnirane i ušminkane, naglancane... Jedni su tvrdili da je najbolji obućar Safet Golić, drugi Muste Bećirspahić, treći Ibrahim-Šiljo Ometlić, četvrti Milovan Svrabić, peti da je među njima najmlađi, a najbolji, Remzija Tihić... I tako u nedogled.
Jedno je samo sigurno, osim metalaca, Kostajnica je najviše imala obućara. „Krivnja“ je u tome što je u vremenu od 1945. do 1959. godine postojala Obućarsko-opančarska zadruga. Mnogi su tamo radili ili zanat završili. U našem „Gradiću Pejtonu“ opančarski zanat su imali Milovan Svrabić, Drago Cvjetojević, Milan Arbutina, Marko Ikšić i Ivan Alapić, a majstorske obućarske diplome: Ibrahim-Šiljo Ometlić, Safet Golić, Muste Bećirspahić, Mujo Golić, Rifat (Rifkov otac) Golić, Ferid Golić, Sejfo Novljaković, Jandro Franović, Štefo Krovinović, Pajo Krovinović, Dušan Memčanin, Fadil Arnautović, Joso Nožinić, Franjo Franović, Ibrahim-Bjelac Dugonjić, Mehmed Bešlagić, Zvone Kovačević, Mursija Sofilić, Remzija Tihić, Meša Golić, Medo Bečirspahić, Halid Suljanović, Sulejman Agarević, Muharem Valjevac, Mehmed Agarević-Kibo, Tome Antonić, Mihajlo Marin, Mesud Biogradlija, Adem Bešlagić – Zibin, Nezir Šarić, Meho Midžić – Nain, Ismet tihić, Omer Ikanović, Fadil Ometlić, Hamdo Ometlić, Hamdija Kartal iz Petrovca, Ivo Grublješić...
S raspadom Zadruge mnogi su potražili druga zaposlenja, prekvalificirali se ili otišli u pečalbu. Naravno, neki su otvorili obućarske radionice. Jedno vrijeme u centru grada bilo ih čak petorica. Prijatni miris kože, čim biste kročili u našu (baš)čaršiju, osjetio bi se. Obuća se izrađivala po narudžbi, bilo dječja, ženska ili muška, od tekstila, prirodne i umjetne kože. No, da li će ovaj zanat preživjeti – teško je odgovoriti. Tek dvojica, Munib Novljaković i Edib Tihić, sa šilom u ruci, pokušavaju u Kostajnici održati posao nekada priznat i uvažavan ne samo na ovim prostorima.
Post je objavljen 18.01.2010. u 07:08 sati.