Raspad sistema

28.04.2005., četvrtak

- 10:20 - Prokomentiraj (47) - Zagrebi - #

Ovaj tekst ne zaslužuje naslov

27.04.2005., srijeda

- 12:35 - Prokomentiraj (46) - Zagrebi - #

Djeca su naše najveće blago, čak i ona koja nisu naša

26.04.2005., utorak

- 15:16 - Prokomentiraj (26) - Zagrebi - #

One of those days

25.04.2005., ponedjeljak

- 11:28 - Prokomentiraj (21) - Zagrebi - #

Ja sam mama!

22.04.2005., petak

Čitajući blogove palo mi je na pamet par tema o kojma bi pisala. A kad sam se vratila tu, sve mi je nestalo iz glave. Nešto nevjerojatno, stvarno... Opet sam otišla dalje...nije mi se dalo pisat u tom trenu. Čitala sam svoje stare postove. Ne mogu vjerovat al ja sam naprosto oduševljena nekim svojim postovima. Očito je da treba proći određeno vrijeme da bi mogli stati a strane, pročitati bez prevelikih emocija i presuditi. Pitam se zašto više ne pišem takve postove? Jesam li se ja to promijenila, jesam li iscrpila sve "kvalitetne" teme, je li to utjecaj vlage na književnost ili nešto treće, četvrto? Večeras ću pamtiti dugo, ovu večer, hoću reći. Posve je nevažno kako sam bila obučena i na što sam mislila prije tog trenutka, bitan je feeling koji me puknuo po glavi, koji me preplavio odjednom, odnekud. Ljudi: ja sam mama. Gledala sam tog malenog dječaka kako zaklanja televizor svojim malenim tijelom, glavom neproporcionalnom tijelu, ručicama koje su se skrivale ispod velikih rukava široke majice s Miki Mausom iz koje se ne skida, a moći će je nositi i kad krene u školu. Taj maleni dječak gledao je u televiziju ni ne sluteći što se odvija u mojoj glavi. Saznanje i otkriće...evolucija. Primila sam muža za ruku, natjerala ga da se okrene prema meni i kroz suze prozborila: "jube, ovo je naše dijete, alo, N-A-Š-E D-I-J-E-T-E!!!" Kao da je znao, kao da je slutio da u tom trenu treba biti nježan, okrenuo se i lagano potrčao prema meni. Popeo mi se u krilo, zaglio ručicama, prislonio vrh svog nosa uz moj i rekao: "mama, ja tebe puno, puno vojim, najviše na svjetu, ti si moja najdaža mama." Dok sam ga milovala po kosi i nježno ljubila upravo u vrh nosa, glavom su mi strujale slike testa, trbuha, hladnih zidova bolnice i kupatila bez tople vode, riječi: "vi morate pobaciti, za vaše dobro", kirurških instrumenata, tiskanja, strogog pogleda medicinskog osoblja, malenog bića nakostriješene kose, topline na svojim grudima, tvrdih grudi, ispucanog trbuha, malenih usta koja su se hranila mojim mlijekom, grčeva, plača, suza, tišine dok je spavao, prve riječi, prvog koraka, prvog kupanja, prvog leta avionom, prvog susreta s mojim roditeljima, vike, dernjave, moje strogoće, muževe popustljivosti... Nevjerojatno je kako ti u trenu pola života prođe pred očima, prikazanog u slikama, u malenim sekvencama događaja, osjećanja i godina. Činilo se da me oduvijek grli, da nikad nisam živjela bez njega...i nikako više nisam mogla zamisliti kako bi bilo živjeti bez njega. Čini mi se da sam rođena zbog njega, da ga upravo ja rodim. Ja ovakva i muž onakav. Da stvorimo to malecko biće, toliko ovisno o nama da me ponekad strah da će me jednom ipak ostaviti samu... I tada ću ga voljeti upravo ovako, jer ću ovaj komad svoje duše spremiti u "mojim dokumentima" na kompjuteru. Pokazati ću i njemu ovo da vidi, da usporedi s osjećajima koje će imati prema svom sinu, ili kćeri, svejedno. Gledam ga kako spava...tako sam započinjala svako pismo koje sam dosad napisala svom sinu a napisala sam ih ukupno 5. I večeras sam ga gledala kako spava...kako je malen pod velikim prsima svoga oca, kako mu se bez imalo straha savio u krilu...jer mu vjeruje i jer ga voli. Sentimentana sam večeras samo tako. Otkrila sam da sam mama. Ne mogu vjerovati da me tek sad puko ovaj osjećaj, ovakvim intenziteom!

- 12:52 - Prokomentiraj (31) - Zagrebi - #

Blogerska kava

21.04.2005., četvrtak

- 14:18 - Prokomentiraj (19) - Zagrebi - #

Marmelada

- 10:11 - Prokomentiraj (26) - Zagrebi - #

Restoran

18.04.2005., ponedjeljak

- 12:27 - Prokomentiraj (39) - Zagrebi - #

I opet

Nije moj đir stalno se žalit i kukat nad svojom sudbinom, ali ponekad mi dođe, ono, baš neka potreba, da se ispušem i izbacim iz sebe svu negativnu energiju i negativne emocije iz sebe. Svašta mi se izdogađalo zadnjih dana, od otkrivanja pravih lica nekih ljudi, razočaranja, olakšanja, stresa, pokušaja rušenja foruma (a to mi nikad neće bit jasno zašto) kojeg sam otvorila u najboljoj mogućoj namjeri znajući da nikad svi neće bit zadovoljni al eto, neprospavanih noći, iščašenog koljena, izvađenog zuba mog muža, neke nove živčane faze mog djeteta i kuliminacije svih događaja upravo večeras kad je na Shpitzi bila reportaža o Hvaru. Slomila sam se ko od kockica, suze su samo klizile niz lice, u istom momentu sam se sjećala svih dragih ljudi i lijepih događaja koji me vežu za Hvar, svoh boja, mirisa, okusa... I eto...ne morate shvatit, od nikoga ja to ni ne tražim, možete mi reć da sam blesava, da sam preemotivna, da sam ne-znam-kakva...ali ne mogu si pomoć...jednostavno ne mogu. Svakim odlaskom sa Hvara, na njemu ostaje dio mene...iponekad mi se čini da se ta slagalica slaže sama od sebe i jednom kad se složi i samo jedan dio koji fali ostane u Zagrebu...ja ću se jednostavno ugasit. I ma koliko god pokušavala, ma koliko god se uvjeravala...nikad neću moći reći da je Zagreb moj dom... Jer, kad zastanem i pogledam, dom je tamo gdje je srce, a srce je, iako dobrim dijelom tu u ovoj kući, uz ova dva anđela tu kraj mene, ipak većinom u Hvaru...doma. Jebi ga. Tako je to.

- 02:27 - Prokomentiraj (20) - Zagrebi - #

Opstanak

15.04.2005., petak

Nikad nisam pobjegla od kuće. Niti sam se skinula gola nasred trga i svima pokazala guzicu. Nisam ni skočila s velike terase gradskog kupališta kada su to svi učinili na kraju osnovne škole, jer sam se bojala da ne razbijem glavu. Vrhunac izazova je bio prijava na Turbo limach show, no hvala bogu, izabrala sam krivu pjesmu pa nisam prošla daljnje natjecanje. Znači li ovo da nisam hrabra, da sam kukavica, luzer? Danas sam ispunila prijavnicu za Survivor, u novinama 24 sata. Ali sam zaključila da ju ipak neću poslati jer mi je rukopis očajan, kako odavno niam rukom napisala ništa. Onda sam "slučajno" naletjela na online prijavnicu. Pa sam se dvoumila oko životnih uzora i zaključila sam da ja takvih nemam. Pa sam se sedmoumila oko stvari koje bi ponijela na udaljeno mjesto. Ajde sad vi meni recite...između cigareta, obiteljskih fotografija, laptopa, digitalca, gela za kosu, deke, britvice za noge, kreme protiv celulita i velike Milka čokolade, što bi vi ponijeli... Teškom mukom sam prešla na slijedeće pitanje: "zašto mislite da bi vi bili dobar kandidat za Survivor?" Ma mislim ono...pa nemam pojma, ne znam, ili možda znam...nisam sigurna, što da kažem, je li ovo trik pitanje, je li ovo ključno pitanje, da odustanem?... Onda..."koje kvalitete i osobine vi donosite u show?" Umph.... Kreativnost? Intuiciju? Smisao za humor? Fizičku snagu, posebice jezika? Sposobnost brzog tipkanja? Jezik brži od pameti? Sentimente? Nostalgiju? Višak kila? Da, da...to je pravi odgovor, ja u show donosim višak kila i poklanjam ih svima, jer ja sam darežljiva. Razlozi natjecanja? Lova? Skidanje kila? Mazohizam? I da ne nabrajam.... Umjesto pošalji, kliknula sam na blog. Ne znam da li da ovo pripišem urođenom kukavičluku, određenoj dozi srama i "regule" ili jednostavno... Ma....reći ću si: još nisam spremna i previše je stvari na strani "kontra". A i jučer sam si, vježbajući uz Cindy, iščašila koljeno pa se "tješim" (!?!) da mi to neće proći do showa, pa onda tamo neću moći trčati. Jer inače, ja to radim redovito....yeah right :D A i ono najbitnije...što da me ne izvuku?!? :)

- 20:55 - Prokomentiraj (21) - Zagrebi - #

Iznimna obavijest

12.04.2005., utorak

- 19:17 - Prokomentiraj (20) - Zagrebi - #

Moć

11.04.2005., ponedjeljak

- 00:01 - Prokomentiraj (17) - Zagrebi - #

Kakav naslov da dam ovom tekstu?

09.04.2005., subota

- 22:25 - Prokomentiraj (14) - Zagrebi - #

Amebe

08.04.2005., petak

Ovo bi mogao biti jedan tužnjikavo ogorčeni post o dosadnim, bezličnim ljudima željnim pažnje pod svaku cijenu, no ipak mislim da neću baš o njima. Oduvijek me prate zavidni, malograđanski priljepci. Prije su bili ljubomorni na lijepu odjeću koju mi je mama oblačila, pa na odnos s mojim roditeljima koji je prije svega prijateljski i neoptrećen, pa su mi zavidjeli na kreativnosti, na brzom i odriješenom jeziku, obrijanom, bez dlaka, pa sam onda doživljavala salve ljubomore jerbo sam se ja udala a netko drugi nije, pa su mi zavidjeli na mjestu stanovanja, na nekakvim malenim postignućima u životu, na ovome, na onome... I dalje ne shvaćam zašto me prate i okružuju upravo takvi ljudi, crvi koji crpe iz mene svu pozitivnu energiju, zašto me opće gledaju, zašto me diraju, zašto žele uću pod moju kožu i makar na trenutak biti ja? O ne, nije ovo hvalospjev ako ste tako mislili....ja o sbei nemam nikakvo posebno visoko mišljejne., U velikoj većini stvari sam prosječna ako ne i niže. Ne izgledam onako kako bih željela, nisam ni slavna onoliko koliko bih možda željela, nemam ni love onoliko koliko bi me zadovljavalo...i da ne nabrajam... Sve što želim je živjeti svoj život u miru, neopterećeno, bez grčeva, brinuti se o svojoj obitelji i našem gnijezdu, raditi ono što želim i volim, smijati se kao što se i danas smijem i to je sve. Zašto me onda i talje prate te amebe?!? Zašto si ne nađu neku amebu koja više liči na njih nego na mene? Oh, gordog li osjećaja...

- 17:34 - Prokomentiraj (13) - Zagrebi - #

Ubila me Cindy

- 00:40 - Prokomentiraj (18) - Zagrebi - #

Nedostatak inspiracije ili kako sam "popušila" posao...

06.04.2005., srijeda

- 00:39 - Prokomentiraj (31) - Zagrebi - #

Roditelj

05.04.2005., utorak

Posljednjih nekoliko tjedana intenzivo razmišljam o roditeljstvu i odgoju. Konstantno si postavljam pitanje: jesam li ja dobar roditelj? Da li ga dobro odgajam, volim li ga dovoljno, pokazujem li mu dovoljno pažnje, bavim li se njime dovoljno? Hoće li mu ovo što mu sada dajem biti dostatno da jednog dana krene ispravnim putem? Hoće li imati traume iz djetinjstva? Da li me se boji? Vičem li previše? Jesam li stroga? Jesam li doslijedna? 24 sata dnevno sam sa njim. Često me nervira, provocira, dosađuje... Ponekad ga ignoriram, često urlam, nastojim ga puno maziti i zaista mi ponekad treba odmor od njega. Trenutno smo sami...bez ikakve mogućnosti da klisnemo iz kuće na par sati...da nasamo popričamo, popijemu kavu ili barem čitamo svatko svoje novine. Moj muž je izrazito dobar otac...strpljiv, miran, uporan, pametan, nježan i brižljiv. Ponekad toliko da me izbaci iz takta. Jer sam ljubomorna. Ne vidi ga cijeli dan pa mu predveče skače u krilo i mazi ga, ljubi, priča mu... Stisne mu se kraj srca i gleda ga ravno u oči. Meni to rijetko radi...pokazuje interes ali mi nakon par sekundi iskače iz krila jer ima velike, neodgodive obaveze. Ja sam sretna žena jer imam predivnu obitelj... No ipak se ponekad pitam...jesam li im dobra i dovoljna? Trebam li i moguli biti bolja. Kako?

- 00:50 - Prokomentiraj (5) - Zagrebi - #

:(

03.04.2005., nedjelja

- 02:49 - Prokomentiraj (4) - Zagrebi - #

Aprililililili

02.04.2005., subota

- 01:02 - Prokomentiraj (5) - Zagrebi - #

...u sutonu nepoznatog predvečerja ne zaboravi da sam postojala i zvala se...

01.04.2005., petak

U prašnjavom uglu mračnog podruma, prekrivena paučinom živi moja škrinja uspomena, riznica sjećanja. Zadnji put sam je otvorila prije ravno 2 godine, 5 mjeseci i 10 dana. U nju sam stavila pupčanu vrpcu, dvije narukvice, jedan šav i pramen kose. Nakon svakog velikog pothvata u životu, otvorim svoju škrinju i u nju spremim podsjetnik na dotični pothvat. Neću reći da je krcata, toliko umišljena nisam, no ono što je u njoj...ah...to se ne da riečima opisati. Pogled u nju izaziva mirise, okuse, osjećanja... Vraća me godinama unazad, izvlači mi osmijeh na lice. Čarobna škrinja, uistinu. Danas ću u nju pospremiti jedan isprintani papir, formata A4. Na jednoj strani nalazit će se moj prvi post, a na drugoj strani njegovi komentari. Bilo ih je malo onomad, no i tada mi je svaki značio podjednako puno kao i ovi sad. Dakle, dragi moji i oni malo manje dragi, vrijeme je da se krene, da se (ponovno ću bit patetična) okrene novi list. Da, puno sam listova okrenula u zadnjih par godina, a škrinju otvorila samo jednom. Šteta. Ovo je zadnji post na ovom blogu, piskaranja, razmišljanja i patetiku ostavljam mlađima, ili starijima, svejedno ... onima koji dolaze. Mjesec i par dana djelilo me od prvog rođendana ovog bloga, no ja ću ga proslaviti sada. Sretan ti rođendan blože i ujedno adio. Čini mi se da sam sve već rekla ... presušila sam i trebam tražiti inspiraciju drugdje...širiti horizonte i otkrivati nova mjesta, ljude i događaje. Adio lipi moji...falit ćete mi ponekad, uvjerena sam.

- 20:20 - Prokomentiraj (24) - Zagrebi - #