Tužna sam.
Stvarno sam tužna.
Ali to uopće nije bitno, mislim...ti moji osjećaji nisu bitni. Niti trebaju biti bitni.
Ja jednostavno ne mogu vjerovati da svi zatvaraju oči...ne mogu i gotovo...
Ja ne mogu vjerovati da je moj blog jučer pročitalo 200 ljudi a samo ih se desetak javilo s izrazima tuge i sućuti.
I nitko nema ideje, nitko ne zna rješenje...nitko od nas svih tu ne zna kako pomoći toj jadnoj djeci.
Sramite se, sramimo se svi skupa...
Imamo priliku pomoći, a nećemo.
Jer smo apatični, ravnodušni...jer nam na jedno uho uđe a na drugo izađe.
Ma sramimo se svi skupa!!!!!
I kad jednom dođemo pred sud, sami pred sobom, kad se pogledamo u oči i u dubinu duše, nadam se da ćemo žaliti što smo jednom zažmirili i prešli preko svega a mogli smo pomoći.
Sramota.
Zar smo se rodili da bi samo sebe gledali, da bi se borili samo za kruh i posao.
Zamislite na čas da se radi o vašoj djeci.
Što biste onda poduzeli?
Biste li kopali oči, tukli se i vikali ili biste sjedili prekriženih ruku govoreći: "ah, pa ja i tako ne mogu pomoći"?
Je li moguće da samo mene ovo muči, da je samo meni toliko žao te djece da bi napravila nešto korisno, nešto konkretno?
Ponavljam, ja ne znam i ne mogu sama, ali uz pomoć svih vas, mi možemo puno!
Ako se na blogu može organizirati hodanje lijepom našom i to biti popraćeno brojnim medijima kao nešto pozitivno i dobro, zar ne bi mogli svi mi skupa na neki način, pomoći toj djeci?
Makar ovoj djeci jer sam ja uvjerena da ih ima još puno, puno takvih.
Tužna sam i tako me sram.
Što živim u ovoj prokletoj zemlji gdje i vlada i crkva i svi ljudi oko mene jednostavno žmire i sjede prekriženih ruku računajući: "to se mene ne tiče".
Bljak!
Post je objavljen 27.04.2005. u 12:35 sati.