Čitajući blogove palo mi je na pamet par tema o kojma bi pisala.
A kad sam se vratila tu, sve mi je nestalo iz glave.
Nešto nevjerojatno, stvarno...
Opet sam otišla dalje...nije mi se dalo pisat u tom trenu.
Čitala sam svoje stare postove.
Ne mogu vjerovat al ja sam naprosto oduševljena nekim svojim postovima.
Očito je da treba proći određeno vrijeme da bi mogli stati a strane, pročitati bez prevelikih emocija i presuditi.
Pitam se zašto više ne pišem takve postove?
Jesam li se ja to promijenila, jesam li iscrpila sve "kvalitetne" teme, je li to utjecaj vlage na književnost ili nešto treće, četvrto?
Večeras ću pamtiti dugo, ovu večer, hoću reći.
Posve je nevažno kako sam bila obučena i na što sam mislila prije tog trenutka, bitan je feeling koji me puknuo po glavi, koji me preplavio odjednom, odnekud.
Ljudi: ja sam mama.
Gledala sam tog malenog dječaka kako zaklanja televizor svojim malenim tijelom, glavom neproporcionalnom tijelu, ručicama koje su se skrivale ispod velikih rukava široke majice s Miki Mausom iz koje se ne skida, a moći će je nositi i kad krene u školu.
Taj maleni dječak gledao je u televiziju ni ne sluteći što se odvija u mojoj glavi.
Saznanje i otkriće...evolucija.
Primila sam muža za ruku, natjerala ga da se okrene prema meni i kroz suze prozborila:
"jube, ovo je naše dijete, alo, N-A-Š-E D-I-J-E-T-E!!!"
Kao da je znao, kao da je slutio da u tom trenu treba biti nježan, okrenuo se i lagano potrčao prema meni.
Popeo mi se u krilo, zaglio ručicama, prislonio vrh svog nosa uz moj i rekao: "mama, ja tebe puno, puno vojim, najviše na svjetu, ti si moja najdaža mama."
Dok sam ga milovala po kosi i nježno ljubila upravo u vrh nosa, glavom su mi strujale slike testa, trbuha, hladnih zidova bolnice i kupatila bez tople vode, riječi: "vi morate pobaciti, za vaše dobro", kirurških instrumenata, tiskanja, strogog pogleda medicinskog osoblja, malenog bića nakostriješene kose, topline na svojim grudima, tvrdih grudi, ispucanog trbuha, malenih usta koja su se hranila mojim mlijekom, grčeva, plača, suza, tišine dok je spavao, prve riječi, prvog koraka, prvog kupanja, prvog leta avionom, prvog susreta s mojim roditeljima, vike, dernjave, moje strogoće, muževe popustljivosti...
Nevjerojatno je kako ti u trenu pola života prođe pred očima, prikazanog u slikama, u malenim sekvencama događaja, osjećanja i godina.
Činilo se da me oduvijek grli, da nikad nisam živjela bez njega...i nikako više nisam mogla zamisliti kako bi bilo živjeti bez njega.
Čini mi se da sam rođena zbog njega, da ga upravo ja rodim.
Ja ovakva i muž onakav.
Da stvorimo to malecko biće, toliko ovisno o nama da me ponekad strah da će me jednom ipak ostaviti samu...
I tada ću ga voljeti upravo ovako, jer ću ovaj komad svoje duše spremiti u "mojim dokumentima" na kompjuteru.
Pokazati ću i njemu ovo da vidi, da usporedi s osjećajima koje će imati prema svom sinu, ili kćeri, svejedno.
Gledam ga kako spava...tako sam započinjala svako pismo koje sam dosad napisala svom sinu a napisala sam ih ukupno 5.
I večeras sam ga gledala kako spava...kako je malen pod velikim prsima svoga oca, kako mu se bez imalo straha savio u krilu...jer mu vjeruje i jer ga voli.
Sentimentana sam večeras samo tako.
Otkrila sam da sam mama.
Ne mogu vjerovati da me tek sad puko ovaj osjećaj, ovakvim intenziteom!