U prašnjavom uglu mračnog podruma, prekrivena paučinom živi moja škrinja uspomena, riznica sjećanja.
Zadnji put sam je otvorila prije ravno 2 godine, 5 mjeseci i 10 dana.
U nju sam stavila pupčanu vrpcu, dvije narukvice, jedan šav i pramen kose.
Nakon svakog velikog pothvata u životu, otvorim svoju škrinju i u nju spremim podsjetnik na dotični pothvat.
Neću reći da je krcata, toliko umišljena nisam, no ono što je u njoj...ah...to se ne da riečima opisati.
Pogled u nju izaziva mirise, okuse, osjećanja...
Vraća me godinama unazad, izvlači mi osmijeh na lice.
Čarobna škrinja, uistinu.
Danas ću u nju pospremiti jedan isprintani papir, formata A4.
Na jednoj strani nalazit će se moj prvi post, a na drugoj strani njegovi komentari.
Bilo ih je malo onomad, no i tada mi je svaki značio podjednako puno kao i ovi sad.
Dakle, dragi moji i oni malo manje dragi, vrijeme je da se krene, da se (ponovno ću bit patetična) okrene novi list.
Da, puno sam listova okrenula u zadnjih par godina, a škrinju otvorila samo jednom.
Šteta.
Ovo je zadnji post na ovom blogu, piskaranja, razmišljanja i patetiku ostavljam mlađima, ili starijima, svejedno ... onima koji dolaze.
Mjesec i par dana djelilo me od prvog rođendana ovog bloga, no ja ću ga proslaviti sada.
Sretan ti rođendan blože i ujedno adio.
Čini mi se da sam sve već rekla ... presušila sam i trebam tražiti inspiraciju drugdje...širiti horizonte i otkrivati nova mjesta, ljude i događaje.
Adio lipi moji...falit ćete mi ponekad, uvjerena sam.
Post je objavljen 01.04.2005. u 20:20 sati.