Znam da se i vama garant dešavaju situacije kad naprosto ne znate što biste napisali.
Sjednete za kompjuter, otvorite editor a riječi nikako da dođu.
Da vam pričam što sa danas jela, koliko puta bila na zahodu i što sam radila kad nisam jela ili bila na zahodu...mislim da je bez veze.
Vi znate da ja ne pišem takvu vrstu poezije i proze. :)
Ulovilo me nekakv proljetni mooving, po cijele dane samo čistim, brišem, premještam, smišljam, kombiniram, pa opet ispočetka i tako dalje...
Prava Flylady, nema šta :D
Fali mi more...ali ne samo u toj dimenziji sjedenja i gledanja u njega, nego općenito otok, onaj način života...buđenje, spremanje, kavica na rivi dok dijete trči oko tebe, ručak, odmor, kavica u gradu, večera,spremanje, šetnja rivom...i tako dalje...
Osjećam se ko ptica u krletki jer jednostavno ne mogu objasniti ljudima da nisam navikla na izlazak, odnosno dolazak do "tog nekog mjesta" potrošiti i po dva sata...
Dok spremim sebe i dijete, dođem do busa, pa do tramvaja, pa do "tog nekog mjesta" treba mi sat-dva..
A ja se u tih sat dva umorim ko beštija i nije mi ni do čega.
Možda bi bilo najbolje da organiziram nekakvu akciju naziva: "dajmo joj da se vozi autom" jer ovim tempom ja nikad neću imat ljubimca sa 4 kotača :(
I zato se među ostalim, tako žarko želim preseliti u Split, ne ovisiti o voznom redu autobusa ili muževom radnom vremenu.
Dugo sam razmišljala dal da javno "operem" svoju najdražu "mother in law"...no rekoh sama sebi...ko ih jebe.
Žena me spizdila skroz na skroz.
Oduševljena kad sam našla posao rekla je: "nemaš beda, ja ću ćuvat Tijia"
Pa je onda rekla da joj je teško.
Pa smo našli vrtić.
Pa je rekla da joj je koma da ide u vrtić kad je ona doma, pa je Tiji ostao bez mjesta u vrtiću (a i meni je ta solucija draža, da se razumijemo).
Pa je opet rekla da joj je teško i da sam ja neodgovorna jer nisam doma točno u 16, 17. (neki ljudi ne razumiju da danas sve češće nemaš fiksno radno vrijeme)
Pa smo probali naći tetu čuvalicu.
Pa su sve 3 otkazale jer smo im "van ruke".
Pa je sveki rekla da će ona.
Pa smo išli na Hvar.
Pa smo se vratili.
Pa smo bili s jednim blogerm na večeri i ostali sat vremena dulje.
Pa je ona popizdila i rekla nam da smo neodgovorni jer ostavljamo dijete svugdje (da me jebeš, ovu konstrukciju nikad neć skužit!)
Pa je muž popizdio i reko da joj više nikad neće dat dijete.
Pa sam sutradan nazvala šefa i izlagala mu da mi je dijete bolesno jer fakat nisam znala di bi sa sobom (nisam ga mogla odvesti sa sobom na posao, jer posao zahtjeva potpunu koncentraciju)
Pa sam mu nakon par dana rekla u čemu je problem na što mi je rekao da nema frke i da se vratim kad budem mogla (blažen bio, blažen...najozbiljnije!)
Pa mi se frendica ponudila čuvat Tijia, ali to jednostavno, vidim, nije izvedivo jer se ne možemo nikako uskladit.
Pa sam ja eto, doma.
Nakon ljeta ćemo možda "upast" u vrtić (ako bude sreće) no i onda će mi trebat neka teta koja će Tijia pokupit u 15.30 jer nakon toga dijete ne može ostat u vrtiću.
No...pitam se...isplati li mi se sav taj trud za par dana tjedno i plaću koju ću potrošit samo na vrtić, tetu i prijevoz?
Moram napomenuti da ja ni u jednom trenutku nisam očekivala da mi moja "mil" čuva dijete...sama činjenica što mu je baka ju ne obavezuje na cjelodnevno čuvanje.
No eto...ipak sam razočarana...malo...malo više...jerbo sam imala nekakvu rutinu, svoju lovu, svoje dane za pokoju kavu s frendicom...svoj posao.
Ali eto...cest la vie (jel se to tako piše?)