Nije moj đir stalno se žalit i kukat nad svojom sudbinom, ali ponekad mi dođe, ono, baš neka potreba, da se ispušem i izbacim iz sebe svu negativnu energiju i negativne emocije iz sebe.
Svašta mi se izdogađalo zadnjih dana, od otkrivanja pravih lica nekih ljudi, razočaranja, olakšanja, stresa, pokušaja rušenja foruma (a to mi nikad neće bit jasno zašto) kojeg sam otvorila u najboljoj mogućoj namjeri znajući da nikad svi neće bit zadovoljni al eto, neprospavanih noći, iščašenog koljena, izvađenog zuba mog muža, neke nove živčane faze mog djeteta i kuliminacije svih događaja upravo večeras kad je na Shpitzi bila reportaža o Hvaru.
Slomila sam se ko od kockica, suze su samo klizile niz lice, u istom momentu sam se sjećala svih dragih ljudi i lijepih događaja koji me vežu za Hvar, svoh boja, mirisa, okusa...
I eto...ne morate shvatit, od nikoga ja to ni ne tražim, možete mi reć da sam blesava, da sam preemotivna, da sam ne-znam-kakva...ali ne mogu si pomoć...jednostavno ne mogu.
Svakim odlaskom sa Hvara, na njemu ostaje dio mene...iponekad mi se čini da se ta slagalica slaže sama od sebe i jednom kad se složi i samo jedan dio koji fali ostane u Zagrebu...ja ću se jednostavno ugasit.
I ma koliko god pokušavala, ma koliko god se uvjeravala...nikad neću moći reći da je Zagreb moj dom...
Jer, kad zastanem i pogledam, dom je tamo gdje je srce, a srce je, iako dobrim dijelom tu u ovoj kući, uz ova dva anđela tu kraj mene, ipak većinom u Hvaru...doma.
Jebi ga.
Tako je to.
|
