template by cromma.com

U slici i stihovima


§§§

§§§

§§§

§§§



Posjetite:
Online izložbu

Pisma za dušu:
"Vilo moja"-klapa Crikvenica

Skoro saki put
kad se mi pogjedamo
ti i ne odzdraviš
ko da se ne poznamo
A da mi te k sebi zvat
kad ćeš zaspat
prvo sna da ti rečen
da volin te još.

Vilo moja
ti si moj san, ti si moj san,
al lagje bilo bi
da si tuja mi
da te ne poznan
da te ne znan.



DOSAD "OBJAVLJENO" u Bračnim vezama:

O braku:
Kakav naslov da dam ovom tekstu?
Roditelj
Zavjet
Crtica iz dnevnika
Dar
Kako se rješiti sexa?
I sama pomisao je grijeh?
Dušo poševi me, odmah sad!
Fundamenti bračnog suživota
Mnogo zajebana radijacija
Mama, kako se prave djeca?
Bračne veze I.
Bračne veze II.
Bračne veze III.
Bračne veze IV. (Moje ja)
Bračne veze V. (potomstvo)
Druga strana bračnih odnosa
Suživot sa ženom ili gdje žive predmeti
Kako se rješavaju bračni problemi
To cheat or not to cheat
Samo jednom se ljubi
Neke stvari o partneru ipak je potrebno znati prije braka
Madr in lou
Kako sam ga skužila
Kaj ne kužiš?
§§§

Međuljudski odonosi
Gay meets pedofile
Zašto više ne pišeš, BigMamma?
Što svaka žena treba posjedovati...
HOT! Stara cura
Restoran
Što je previše, previše je
Tata
Teoretska pitanja
Kućna pravila
Quo vadis dr. Buković?
Snjeguljica viđena u Hvaru
Mentalno silovanje
Kakvima nas oni vide?
Sve smo mi Bridget?
Izaberi mene
La vita e bella
U raljama velegrada I.
Quo vadis, Croatia?
Two down, how many to go?
Zašto me niste naučili?
Ingordeca
Ne možeš bit' prorok u svom' selu
Za bloga miloga...slavimo sexualnost
Sudaranje ličnosti ili - o čitanju
Strahovi
Bajka
Svaka žena može imati svakog muškarca
PTS ili jednostavno: ZLOSTAVLJAČ
Umeđumrežite se!
Ljubav je naga
And the answer to the big question is: 42!
La vita e bella


§§§

Up close and personal...
Sine moj
Goodbye 40
Razbijeno čelo ili kako sam se ponovo razočarala u ljudski rod
Uputstva za smrt
Ave Trpimire! Kosa je spašena.
Odluka je pala: Prelazim u kritičare. Za početak same sebe
Ja sam mama!
Prva polovica krize
Sjećanje
Narkoman
Volim te
Moj maji muškajac
Dan kad sam skunula ružičaste naočale
Obale moje sunčane
Kako sam se podvojila
Ti nisi samo jedan u nizu, ti si onaj koji ostaje
Savršenstvo s manom
A rekla je ne!
Fališ mi mama
Pape moj
Oda meni
Riznice sjećanja
Ustaj radni narode Crne gore, podne je
Obitelj (sa prekidima iz Portugala)
15 godina života manje
Ja sam naivna...
Mom voljenom
Dan kad je pala nevinost
Snaga je u meni
Onom kojeg volim najviše
Vikend na selu
Kameni osmijeh
Svima onima kojih više nema
Nostalgija ili povratak u budućnost
Dio mene
Zapravo ono što želim može se formulirati i ovako
Na što trebate obratiti pažnju kad ste kod mene u gostima
§§§


Raspad sistema

28.04.2005., četvrtak

Nisam stigla niti napisati niti napraviti išta sinoć.
Dijete mi je palo niz stepenice i iako je samo usnicu razbio, to je bila velika bol koja je prošla tek oko 5 jutros:(
Hvala na razumijevanju.

- 10:20 - Prokomentiraj (47) - Zagrebi - #

Ovaj tekst ne zaslužuje naslov

27.04.2005., srijeda

Tužna sam.
Stvarno sam tužna.
Ali to uopće nije bitno, mislim...ti moji osjećaji nisu bitni. Niti trebaju biti bitni.

Ja jednostavno ne mogu vjerovati da svi zatvaraju oči...ne mogu i gotovo...
Ja ne mogu vjerovati da je moj blog jučer pročitalo 200 ljudi a samo ih se desetak javilo s izrazima tuge i sućuti.
I nitko nema ideje, nitko ne zna rješenje...nitko od nas svih tu ne zna kako pomoći toj jadnoj djeci.
Sramite se, sramimo se svi skupa...
Imamo priliku pomoći, a nećemo.
Jer smo apatični, ravnodušni...jer nam na jedno uho uđe a na drugo izađe.
Ma sramimo se svi skupa!!!!!

I kad jednom dođemo pred sud, sami pred sobom, kad se pogledamo u oči i u dubinu duše, nadam se da ćemo žaliti što smo jednom zažmirili i prešli preko svega a mogli smo pomoći.
Sramota.
Zar smo se rodili da bi samo sebe gledali, da bi se borili samo za kruh i posao.

Zamislite na čas da se radi o vašoj djeci.
Što biste onda poduzeli?
Biste li kopali oči, tukli se i vikali ili biste sjedili prekriženih ruku govoreći: "ah, pa ja i tako ne mogu pomoći"?

Je li moguće da samo mene ovo muči, da je samo meni toliko žao te djece da bi napravila nešto korisno, nešto konkretno?


Ponavljam, ja ne znam i ne mogu sama, ali uz pomoć svih vas, mi možemo puno!

Ako se na blogu može organizirati hodanje lijepom našom i to biti popraćeno brojnim medijima kao nešto pozitivno i dobro, zar ne bi mogli svi mi skupa na neki način, pomoći toj djeci?
Makar ovoj djeci jer sam ja uvjerena da ih ima još puno, puno takvih.

Tužna sam i tako me sram.
Što živim u ovoj prokletoj zemlji gdje i vlada i crkva i svi ljudi oko mene jednostavno žmire i sjede prekriženih ruku računajući: "to se mene ne tiče".

Bljak!


- 12:35 - Prokomentiraj (46) - Zagrebi - #

Djeca su naše najveće blago, čak i ona koja nisu naša

26.04.2005., utorak

Dok mi sjedimo u svojim domovima, tipkamo za kompjuterima, brinemo se oko malenih prizemnih sitnica koje nam ne daju mira, u jednom Caritasovom dječjem domu u Brezovici, ta malena i malo veća stvorenja proživljavaju takve horore koje mi nismo u prilici vidjeti niti na tv-u.

Sexualno iskorištavanje, mentalno iskorištavanje, batinanje, uskraćivanje hrane, pažnje, ljubavi i drugih osnovnih preduvjeta za kako-tako normalan život samo su dio onoga što ta jadna djeca s posebnim potrebama doživljavaju i proživljavaju.

Voditeljica doma, Jelena Brajša u više je navrata poušala ublažiti i demantirati optužbe laganim iskrivljivanjem istine.
Tako da smo od nje mogli čuti da je posve normalno malo "življu" djecu udariti i tresnuti, jer bože moj, kako bi inače mogli s njima izaći na kraj.
Također smo od nje mogli čuti da dječaci u dobi od 11 godina, koji ako su RETARDIRANI U GLAVU nisu u tijelo, razgovaraju i ispituju svoju sexualnost i to na taj način da neki od njih tjeraju mlađe da im "diraju i ližu" spolovila i anus.

Ovo je samo dio strahota, no po meni je ipak najnajnajstrašnije od svega da je čak i Kaptol zažmirio na oba oka kad se o ovom slučaju radi.
I opet se pitam, kako to da gospođa dječja pravobraniteljica (ne sjećam joj se punog imena) prilično burno reagira kad Marina iz BB-a javno pokaže sise, (jer naravno, to KVARI našu djecu), a kad se o ovom, nehumanom, neljudskom, pokvarenom i poremećenom činu radi, onda od nje ni traga ni glasa.

Dragi roditelji i vi koji to niste, ja ne znam kako pomoći toj djeci osim na ovaj način, ne znam kako im pokazati da je život ipak lijep i da za njih ima nade.
Reagirajte zajedno sa mnom, složimo peticiju da se taj izrod makne iz tog doma, da se na mjesto te užasne, nehumane žene stavi neka normalna, kvalificirana osoba, da djecu umjesto domara čuvaju kompetente osobe.

Ljudi, oni nas trebaju.
Mi ne živimo zbog sebe.
Pomozimo im.
Molim vas!

- 15:16 - Prokomentiraj (26) - Zagrebi - #

One of those days

25.04.2005., ponedjeljak

Danas je jedan od onih dana.
Jedan od onih pozitivnih dana.
Kada te probudi osmijeh djeteta, kada ti šogorica donese komad pečenog mesa jer joj je ostalo viška, tako da danas ne moraš kuhat, kada vaga pokaže kilo manje, kada u mailu pročitaš fenomenalan tekst koji ti ide u prilog;), kada ti na račun sjedne parstotina kuna, totalno nenadano, kada ti poštar donese paket od mame u kojem osim naručenog uvijek bude par čokolada, par limuna i rukom pisano pismo, kada te prijateljica nazove i kaže da je sve u redu, kada bez problema nazoveš muža jer ste se jučer nakon svađe pomirili i dogovorili neke stvari koje ti pružaju nadu i čine te sretnim, kada te nazove školska prijateljica nakon pola godine i kaže ti da dolazi u Zagreb, kad skužiš da je prošlo 5 godina od mature i da ćeš ovo ljeto opet vidjeti svoj razred na okupu...i kada ti neki nepoznati ljudi pruže podršku u onom što namjeravaš radit.

Ma nek mi se još samo neko usudi reć da je život u kurcu...

- 11:28 - Prokomentiraj (21) - Zagrebi - #

Ja sam mama!

22.04.2005., petak

Čitajući blogove palo mi je na pamet par tema o kojma bi pisala.
A kad sam se vratila tu, sve mi je nestalo iz glave.
Nešto nevjerojatno, stvarno...
Opet sam otišla dalje...nije mi se dalo pisat u tom trenu.
Čitala sam svoje stare postove.
Ne mogu vjerovat al ja sam naprosto oduševljena nekim svojim postovima.
Očito je da treba proći određeno vrijeme da bi mogli stati a strane, pročitati bez prevelikih emocija i presuditi.

Pitam se zašto više ne pišem takve postove?
Jesam li se ja to promijenila, jesam li iscrpila sve "kvalitetne" teme, je li to utjecaj vlage na književnost ili nešto treće, četvrto?

Večeras ću pamtiti dugo, ovu večer, hoću reći.
Posve je nevažno kako sam bila obučena i na što sam mislila prije tog trenutka, bitan je feeling koji me puknuo po glavi, koji me preplavio odjednom, odnekud.
Ljudi: ja sam mama.


Gledala sam tog malenog dječaka kako zaklanja televizor svojim malenim tijelom, glavom neproporcionalnom tijelu, ručicama koje su se skrivale ispod velikih rukava široke majice s Miki Mausom iz koje se ne skida, a moći će je nositi i kad krene u školu.
Taj maleni dječak gledao je u televiziju ni ne sluteći što se odvija u mojoj glavi.
Saznanje i otkriće...evolucija.

Primila sam muža za ruku, natjerala ga da se okrene prema meni i kroz suze prozborila:
"jube, ovo je naše dijete, alo, N-A-Š-E D-I-J-E-T-E!!!"
Kao da je znao, kao da je slutio da u tom trenu treba biti nježan, okrenuo se i lagano potrčao prema meni.
Popeo mi se u krilo, zaglio ručicama, prislonio vrh svog nosa uz moj i rekao: "mama, ja tebe puno, puno vojim, najviše na svjetu, ti si moja najdaža mama."

Dok sam ga milovala po kosi i nježno ljubila upravo u vrh nosa, glavom su mi strujale slike testa, trbuha, hladnih zidova bolnice i kupatila bez tople vode, riječi: "vi morate pobaciti, za vaše dobro", kirurških instrumenata, tiskanja, strogog pogleda medicinskog osoblja, malenog bića nakostriješene kose, topline na svojim grudima, tvrdih grudi, ispucanog trbuha, malenih usta koja su se hranila mojim mlijekom, grčeva, plača, suza, tišine dok je spavao, prve riječi, prvog koraka, prvog kupanja, prvog leta avionom, prvog susreta s mojim roditeljima, vike, dernjave, moje strogoće, muževe popustljivosti...
Nevjerojatno je kako ti u trenu pola života prođe pred očima, prikazanog u slikama, u malenim sekvencama događaja, osjećanja i godina.

Činilo se da me oduvijek grli, da nikad nisam živjela bez njega...i nikako više nisam mogla zamisliti kako bi bilo živjeti bez njega.
Čini mi se da sam rođena zbog njega, da ga upravo ja rodim.
Ja ovakva i muž onakav.
Da stvorimo to malecko biće, toliko ovisno o nama da me ponekad strah da će me jednom ipak ostaviti samu...
I tada ću ga voljeti upravo ovako, jer ću ovaj komad svoje duše spremiti u "mojim dokumentima" na kompjuteru.
Pokazati ću i njemu ovo da vidi, da usporedi s osjećajima koje će imati prema svom sinu, ili kćeri, svejedno.

Gledam ga kako spava...tako sam započinjala svako pismo koje sam dosad napisala svom sinu a napisala sam ih ukupno 5.
I večeras sam ga gledala kako spava...kako je malen pod velikim prsima svoga oca, kako mu se bez imalo straha savio u krilu...jer mu vjeruje i jer ga voli.

Sentimentana sam večeras samo tako.
Otkrila sam da sam mama.
Ne mogu vjerovati da me tek sad puko ovaj osjećaj, ovakvim intenziteom!

- 12:52 - Prokomentiraj (31) - Zagrebi - #

Blogerska kava

21.04.2005., četvrtak

Mjesto radnje: Maksimir, VIdikovac
Vrijeme radnje: subota, oko podne
Akteri: svi blogeri dobre volje, po mogućnosti s klincima
Znak raspoznavanja: tange i transparenti

Dođite :hik:

- 14:18 - Prokomentiraj (19) - Zagrebi - #

Marmelada

Od britkih, oštrih i jednostavnih postova, pretorila sam se u marmeladu.
Baš me to živcira...
Znam da me čitaju neki ljudi koji u meni izazivaju strahopoštovanje i onda podsvjesno sve riječi prolagođavam njima.
Tako da u zadnje vrijeme izbjegavam psovke, izbjegavam provokacije i nastojim bit jedna pristojna, uljudna i nadasve mila mama.
Ali kvragu, ja to nisam...
Pušim, psujem, ponekad sam baš greza, ali to sam ja.

Tek sad ponekad poželim da sam od početka anonimna, da me nitko ne može skužit niti prepoznat, kako bih mogla napisati ponešto intimnije, dublje...misaonije...

No tu dolazi do kontradikcije...kad sam anonimna nitko ne ne poznaje...a ja sam ipak očito preveliki egzibicionist.
Ovo je samo jedna žuta minutica očito...i nedostatak inspiracije, i malena doza zasićenosti svime ovime...
Proć će;)

- 10:11 - Prokomentiraj (26) - Zagrebi - #

Restoran

18.04.2005., ponedjeljak

Obožavam restorane, obožavam ići u restorane.
Dijelom vjerojatno zbog toga što ne volim kuhati (osim blagdanima kad me ulovi neka euforija), ali dijelom i zbog toga što stari oduvijek ima restoran i to mi nekako dođe kao drugi dom.
No moram priznati da sam nezadovoljna zagrebačkim restoranima.
Ma naravno, nisam još ni bila u svima, ali u ovima koje sam posjetila vlada takav neprofesionalizam, amaterstvo, loša improvizacija i da ne nabrajam...
Svjesna sam da su moji kriteriji visoko iznad prosjeka no još nijednom nisam bila ni u jednom restoranu u kojem sam bila makar približno zadovoljna cijelokupnom uslugom.
Ili ne valja hrana, ili ne valja posluga ili ne valja ambijent.

Jučer smo opet bili u restoranu na Pionircu, ovo nam je bio valjda šesti put u zadnjih mjesec dana.
Inače nisam imala prevelikih zamjerki: ogromna osučnana terasa, puno prostora za igranje (što je najvažnije, pregledno je pa vidiš kud ti se dijete muva), pristupače (da ne kažem bagatelne) cijene, blizu nam je kuće i tako dalje.
No...ako kažem da sam jučer popizdila, lagat ću sama sebi.
Bolje je reći da sam bila van sebe od "užitka".
Cijelo jutro kopanja po Hreliću dovelo je do takve gladi da sam u autu skoro odgrizla mamlazu uho:)
Dolazimo dakle na Pionirac, sjedamo u restoran, "gužva" kao i inače samo što je uz to u sali bila nekakva ekipa u odijelima, pretpostavili smo da je riječ o krštenju.

Prolazi "naš" konobar kraj nas, mašemo mu...
Igorira.
Konobarica isto tako.
I druga.
I opet ovaj "naš"
I tako dalje...
Kad sam već iznervirana spremila stvari u torbu i ustala se da ću krenuti doma, dolazi jedna od njih do nas..."dobar dan izvolte"
"Dobar dan, molim vas recite nam što imate na menu-u?"
"Joj, znate, imamo obiteljski menu na menu-u, ali ne zam baš, ma poslat ću ja vama kolegicu."
Ajme meni...
Nakon 15 minuta dolazi ona:
ženska od nekih 30-ak godina, masna kosa, crvena košulja, preko nje nekakv jalek (điletin, prsluk, ne znam kako se to književno kaže) crne boje sa zlatnim vezom (mislim ono....lol), crne hlače mrkva kroja i bijele klompe (bonk)...
"Dobar dan, izvolte"
"Dobar dan, što imate na menu-u?"
"Joj, znate, nisam sigurna, moram provjerit, budem vam poslala kolegu, samo da vidim, znate gužva je..."
"Gospođo, mi smo tu već pola sata, gladni, dijete mi je počelo grist sve oko sebe, možete li se ikako požuriti?"
"Je, i svi drugi čekaju, jel vi ne vidite koja je gužva, niste vi na prvom mjestu, ima i onih koji su došli prije vas...."
"U redu gospodična, nije važno, vidim da smo na zadnjem stolu pa vam je valjda teško u tim klompama dolepršati do nas, ovi što su došli nakon nas već jedu noto je valjda zato što su vam bliži, a sad izvolite otić u kuhinju i raspitati se o hrani, i usput nam donesite mineralnu i colu, ako je ikako moguće još danas".
Pa da ne duljim, nakon još pola sata dobili smo juhu koja bila slanija od mora, 15 minuta kasnije obiteljski meni od kojeg bi i vrabac ostao gladan (a inače fakat imaju oooooooogromne porcije, kad naručuješ a'la cart"), a kad smo na kraju ručka zatražilikavu rekla nam je:" može ali ćete čekati 20 minuta jer je gužva na šanku"
Ma mislim, WTF, kavu čekat 20 minuta, pa ne bi da je ideš ubrat časkom u Brazil i prepržit, samljet pa skuhat...
Ma ono jebo te...

Nisam zahtjevna, zaista nisam....moja lijenost je tolika da ću rađe trpiti nadrkane babe u restoranima nego kuhati doma, ali ovo je bio vrhunac...
Ne samo da osoblje gazi jedno po drugom, da su toliko neorganizirani da je to strava, nego je i hrana bla očajna, usluga dizaster....i ona se još usudi reć: "niste vi nama na prvom mjestu, tko vam je kriv, pa i svi drugi čekaju."

Danas zaista svatko može raditi što hoće..ponekad je ta demokracija fakat trula.
To je kao da ja sutra nekome operiram slijepo crijevo jer sam odgledala sve sezone "hitne službe".

Mislim da ću otvoriti restoran, most definetly...samo mi treba financijski partner ;)

- 12:27 - Prokomentiraj (39) - Zagrebi - #

I opet

Nije moj đir stalno se žalit i kukat nad svojom sudbinom, ali ponekad mi dođe, ono, baš neka potreba, da se ispušem i izbacim iz sebe svu negativnu energiju i negativne emocije iz sebe.
Svašta mi se izdogađalo zadnjih dana, od otkrivanja pravih lica nekih ljudi, razočaranja, olakšanja, stresa, pokušaja rušenja foruma (a to mi nikad neće bit jasno zašto) kojeg sam otvorila u najboljoj mogućoj namjeri znajući da nikad svi neće bit zadovoljni al eto, neprospavanih noći, iščašenog koljena, izvađenog zuba mog muža, neke nove živčane faze mog djeteta i kuliminacije svih događaja upravo večeras kad je na Shpitzi bila reportaža o Hvaru.

Slomila sam se ko od kockica, suze su samo klizile niz lice, u istom momentu sam se sjećala svih dragih ljudi i lijepih događaja koji me vežu za Hvar, svoh boja, mirisa, okusa...
I eto...ne morate shvatit, od nikoga ja to ni ne tražim, možete mi reć da sam blesava, da sam preemotivna, da sam ne-znam-kakva...ali ne mogu si pomoć...jednostavno ne mogu.
Svakim odlaskom sa Hvara, na njemu ostaje dio mene...iponekad mi se čini da se ta slagalica slaže sama od sebe i jednom kad se složi i samo jedan dio koji fali ostane u Zagrebu...ja ću se jednostavno ugasit.
I ma koliko god pokušavala, ma koliko god se uvjeravala...nikad neću moći reći da je Zagreb moj dom...
Jer, kad zastanem i pogledam, dom je tamo gdje je srce, a srce je, iako dobrim dijelom tu u ovoj kući, uz ova dva anđela tu kraj mene, ipak većinom u Hvaru...doma.
Jebi ga.
Tako je to.

- 02:27 - Prokomentiraj (20) - Zagrebi - #

Opstanak

15.04.2005., petak

Nikad nisam pobjegla od kuće.
Niti sam se skinula gola nasred trga i svima pokazala guzicu.
Nisam ni skočila s velike terase gradskog kupališta kada su to svi učinili na kraju osnovne škole, jer sam se bojala da ne razbijem glavu.
Vrhunac izazova je bio prijava na Turbo limach show, no hvala bogu, izabrala sam krivu pjesmu pa nisam prošla daljnje natjecanje.

Znači li ovo da nisam hrabra, da sam kukavica, luzer?

Danas sam ispunila prijavnicu za Survivor, u novinama 24 sata.
Ali sam zaključila da ju ipak neću poslati jer mi je rukopis očajan, kako odavno niam rukom napisala ništa.
Onda sam "slučajno" naletjela na online prijavnicu.
Pa sam se dvoumila oko životnih uzora i zaključila sam da ja takvih nemam.
Pa sam se sedmoumila oko stvari koje bi ponijela na udaljeno mjesto.
Ajde sad vi meni recite...između cigareta, obiteljskih fotografija, laptopa, digitalca, gela za kosu, deke, britvice za noge, kreme protiv celulita i velike Milka čokolade, što bi vi ponijeli...
Teškom mukom sam prešla na slijedeće pitanje:
"zašto mislite da bi vi bili dobar kandidat za Survivor?"
Ma mislim ono...pa nemam pojma, ne znam, ili možda znam...nisam sigurna, što da kažem, je li ovo trik pitanje, je li ovo ključno pitanje, da odustanem?...
Onda..."koje kvalitete i osobine vi donosite u show?"
Umph....
Kreativnost?
Intuiciju?
Smisao za humor?
Fizičku snagu, posebice jezika?
Sposobnost brzog tipkanja?
Jezik brži od pameti?
Sentimente?
Nostalgiju?
Višak kila?
Da, da...to je pravi odgovor, ja u show donosim višak kila i poklanjam ih svima, jer ja sam darežljiva.
Razlozi natjecanja?
Lova?
Skidanje kila?
Mazohizam?

I da ne nabrajam....
Umjesto pošalji, kliknula sam na blog.
Ne znam da li da ovo pripišem urođenom kukavičluku, određenoj dozi srama i "regule" ili jednostavno...
Ma....reći ću si: još nisam spremna i previše je stvari na strani "kontra".
A i jučer sam si, vježbajući uz Cindy, iščašila koljeno pa se "tješim" (!?!) da mi to neće proći do showa, pa onda tamo neću moći trčati.
Jer inače, ja to radim redovito....yeah right :D
A i ono najbitnije...što da me ne izvuku?!? :)




- 20:55 - Prokomentiraj (21) - Zagrebi - #

Iznimna obavijest

12.04.2005., utorak

Ispričavam se svekolikom puku koji je možda pomislio da će ovo biti novi post, imam jednu obavijest za forumašice.
Dok ne dođemo doma (koristimo tuđi kompjuter trenutno) i ne rješimo "neke stvari" s našim dragim serverom u Floridi, portal i forum www.mama-mami.com, te forum www.cimahvar.org, biti će nedostupni.

Molimo vas za strpljenje i razumijevanje.

Thanx.

- 19:17 - Prokomentiraj (20) - Zagrebi - #

Moć

11.04.2005., ponedjeljak

Tišina!
Psssst!
Zatvori oči!
Spavaj!
Umukni!
Sad je stvarno dosta!
Tresnut ću te!
Ispravi se!
Jedi!
Pišaj u tutu, ne na pod!
Ne skidaj se!
Obuci se!
Budi mirna!
Pristojno se ponašaj!
Šuti kad ti kažem!
Reci mi, reci mi, jel me čuješ?!
Priznaj!
Zašto si to napravila?!
I nemoj da mi netko kaže da si bila nepristojna!
Ponašaj se!
Polako!
Mirno!
Ne sad!
Moraš napisat!
Moraš učit!
Moraš jest voće!
Tišina!
Nećeš ti meni...nisi ti mene rodila!
Nemoj odgovarat!
Budi pristojna!
Lijepo se ponašaj!
Da nisam čula ni riječi više!
Ne možeš to tako!
To moraš ovako!
Ignoriraj!
Ne odgovaraj!
Ne budi bezobrazna!
Imaj mjere!
I zlatna, meni najdraža:
Ne shvaćaj to tako osobno!


Dokad ćete mi govoriti što da radim, kako da se ponašam i što da osjećam?
Mislim da sam, postavši supruga i majka, zaslužila makar toliku "veličinu" da sama odlučim hoću li, kada i koga poslati u tri ***, hoću li šutjeti ili urlikati, te hoće li mi to nešto značiti ili će mi biti svejedno.

"Nije moć ubiti (židova), moć je biti toliko velik da doneseš odluku poštedjeti (mu) život"
Oscar Schindler


- 00:01 - Prokomentiraj (17) - Zagrebi - #

Kakav naslov da dam ovom tekstu?

09.04.2005., subota

Vremenom se sve stvari tako lijepo poslože na svoje mjesto da je ponekad teško za povjerovati.
U početku je sve idilično, osobu idelizirate do krajnjih granica, izmišljate joj osobine koje nemaju ni Batman, Spiderman, Conan i Sandokan zajedno, jedva čekate telefonski poziv, pogled u dubinu duše i ostale situacije za koje tek, kad pogledate s odmakom, vidite da su toliko patetične da vam odmah proradi probava.
Pa pusica u obraz, pa lagani zagrljaj, pa timarenje dlaka i slično, pa...da ne nabrajam, skužili ste.
Onda nakon nekog vremena na vidjelo polako počinju izlazit prave karakterne osobine, odnosno, one su tu oduvijek, vi tek sada polako otvarate oči.
No za povlačenje je kasno, i vi kao žrtva i vaša nova žrtva ste "skuhani", "zbareni", zaljubljeni i povratka nema.
Telefonski pozivi u svako doba dana jerbo ste si sada jako dobri i kao tako povezani, sve je dopušteno, bjesomučno pokušavanje prekidanja telefonske veze na sve načine jerbo vam se ne da slušat izljeve patetike...mjenjanje četkice za zube (ovo nikad nisam mogla shvatiti i uvijek mi se riga kad ovo čujem), češljanje obaju glava istim češljem, pod uvjetom da obje stranke imaju kosu, istraživanje tajni, otkrivanje tajni, povjeravanje tajni...i tako to.

I ne do vam bog da nešto krivo kažete...ima onih koji će sve to tako krivo shvatit da riskirate međunarodnu tjeralicu za vašim jezikom jerbo se onomad našao u krivo vrijeme na krivom mjestu.

A ima i onih koji su normalni.
Koji sve vaše mane prihvaćaju onakvima kakve jesu, koji njeguju i štuju vaše vrline i koji vam ostavljaju taman toliko prostora da svai put možete slobodno udahnuti punim plućima.
Koji vas ne tjeraju na analizu svakog jebenog postupka, koraka i riječi.

Moj muž spada u skupinu ovih normalnih.
Ne mogu reći da sam ga idealizirala, uopće...
Druga je stvar što je on puno stvari "napuhao" ne bi li me ulovio za stalno.
Blesan, kad nije shvatio iz prve da sam skuhana još od prvog trena kad sam ga vidila.

Vremenom sam otkrila mnoge njegove negativne osobine: ostavljajne prljavih čarapa pod krevetom, neumjerenost u pijenju kave sa šećerom, zaboravljivost, sklonost stresu i nerazumijevanje za mojih 293 komada make-up-a.
Da ne govorim o tome da je takav star-trek fan da sam i ja već počela, kao hipnotizirana ponavljati: "We are the Borg, resistance is futile, you will be asimilated". Ovo mi dođe kao molitvica prije spavanja...s tim da obavezno gori svijetlo pored uzglavalja jer je mene strah karikatura iz Zvjezdanih staza.
No, prihvatila sam ga takvog kakav je i čini mi se da mi bilo koja kopija njega bila nevjerna, kriva, neoriginalna.
Dobar je i ovakav.

Naše dijete mi je ukazalo na jednu novu dimenziju karaktera njegovog oca.
Svaki put misi da je u pravu, o čemu god da se radilo, a tiče se sina...i to me onak, blago rečeno, nervira.
No ja sam izrazito mirna i staložena žena i opće nemam raščupanu kosu niti mi para ide iz usta i ušiju.
U stanju sam skočiti kroz prozor i oblijetati oko kuće dok god ne popusti svojim principima i uvjerenjima.

Kupismo malenom jučer nove patike, plavo-modre...trendi, kako bi se reklo.
Ali, danas ih dijete ne voli, najednom ga žuljaju, ružne su mu, svi će mu se smijat (oh, zar i on mora odrasti prije vremena i biti tako ozbiljan :roll), i jednostavno ih neće nosit.
Nema problema, tu je tata koji će mu vrlo rado obući druge cipele, samo da izbjegne dreku i objašnjavanja.

Priprema, pozor, trening glasnica, SAD!
Stop!
Ponekad nema smisla oblijetati oko kuće...dovoljno je izbaciti van njih dvoje :) :) :)


- 22:25 - Prokomentiraj (14) - Zagrebi - #

Amebe

08.04.2005., petak

Ovo bi mogao biti jedan tužnjikavo ogorčeni post o dosadnim, bezličnim ljudima željnim pažnje pod svaku cijenu, no ipak mislim da neću baš o njima.

Oduvijek me prate zavidni, malograđanski priljepci.
Prije su bili ljubomorni na lijepu odjeću koju mi je mama oblačila, pa na odnos s mojim roditeljima koji je prije svega prijateljski i neoptrećen, pa su mi zavidjeli na kreativnosti, na brzom i odriješenom jeziku, obrijanom, bez dlaka, pa sam onda doživljavala salve ljubomore jerbo sam se ja udala a netko drugi nije, pa su mi zavidjeli na mjestu stanovanja, na nekakvim malenim postignućima u životu, na ovome, na onome...

I dalje ne shvaćam zašto me prate i okružuju upravo takvi ljudi, crvi koji crpe iz mene svu pozitivnu energiju, zašto me opće gledaju, zašto me diraju, zašto žele uću pod moju kožu i makar na trenutak biti ja?

O ne, nije ovo hvalospjev ako ste tako mislili....ja o sbei nemam nikakvo posebno visoko mišljejne.,
U velikoj većini stvari sam prosječna ako ne i niže.

Ne izgledam onako kako bih željela, nisam ni slavna onoliko koliko bih možda željela, nemam ni love onoliko koliko bi me zadovljavalo...i da ne nabrajam...

Sve što želim je živjeti svoj život u miru, neopterećeno, bez grčeva, brinuti se o svojoj obitelji i našem gnijezdu, raditi ono što želim i volim, smijati se kao što se i danas smijem i to je sve.

Zašto me onda i talje prate te amebe?!?
Zašto si ne nađu neku amebu koja više liči na njih nego na mene?


Oh, gordog li osjećaja... rolleyes

- 17:34 - Prokomentiraj (13) - Zagrebi - #

Ubila me Cindy

Je, majke mi...
Dva dana po sat vrema druženja s njom i ja se danas ne mogu ustat sa stolice.
Mislim, mogu, ali to mi predstavlja izniman napor za sve moje organe, stanice i ostalo...pogotovo noge.
Ajme meni kako to boli...
Uf.

Takva sam i inače...nemam regule, kako bi rekli mi dole...
Ko i sa spizom...ne mogu stat dok joj ne vidim kraj.
Ili u ovom slučaju s vježbanjem.
Ili u slučaju Flylady.

Zašto bi ja recimo svaki dan vježbala po 20 minuta kad mogu u jednom danu odradit dvije serije vježbi?
Zašto bi ja recimo svaki dan čistila kritična mjesta po 15 minuta kad u jednom danu mogu očistit sva kritična mjesta, za nekih 10-ak sati?
Zašto bi jela svaki dan po red čoklade kad ću je i tako jednom pojest cijelu? Onda je najbolje da to obavim dok je još friška.

I ono najbitnije...zašto bi se ja više uopće ikad sexala kad sat vremena sexa (moderate effort) troši 22 kalorije, a sat vremena vježbanja uz Cindy oko 400, ili sat vremena usisavanja oko 100 i nešto?

Isto je i s lovom...zašto bi čuvala lovu i trošila je umjereno kad ću je i tako jednom svu potrošit pa je onda bolje osjećat malo grižnje savjesti sad, nego puno g.s. kasnije...

Sva sam naopaka.

Jučer sam odlučila sredit jedan ormar...i ne samo da sam pobacala sve papire koje je zakoniti čuvao još iz doba komunizma, stare krpe koje sam gomilala (jerbo, sigurno će mi trebat za prašinu), prazne kutije koje stvarno nikad ničemu neće služit i onog mrtvog njemca koji se već odavno usmrdio, nego sam lijepo nagovorila mamlaza da rastavimo ormar i potegnemo ga u spavaću sobu.
A onda...nije svizac zamotao čokoladu u omot nego sam ja do 2 ujutro mela, prala i glancala.
Koji mi je k*?

Da sam trudna, ovaj nesting pripisala bi tome, a ovako mogu samo reć da idem na kvasinu.
I to službeno.
Ne samo da sam sve gluplja što sam starija i da mi memorija vidno opada (a to su valjda godine), nego se i preforsiravam toliko da se ne mogu ustat sa stolice.
Lastane pomozi!

Možda su se ipak zajebali na Fitdayu pa sat vremena sexa u biti troši 220 kalorija?


- 00:40 - Prokomentiraj (18) - Zagrebi - #

Nedostatak inspiracije ili kako sam "popušila" posao...

06.04.2005., srijeda

Znam da se i vama garant dešavaju situacije kad naprosto ne znate što biste napisali.
Sjednete za kompjuter, otvorite editor a riječi nikako da dođu.

Da vam pričam što sa danas jela, koliko puta bila na zahodu i što sam radila kad nisam jela ili bila na zahodu...mislim da je bez veze.
Vi znate da ja ne pišem takvu vrstu poezije i proze. :)

Ulovilo me nekakv proljetni mooving, po cijele dane samo čistim, brišem, premještam, smišljam, kombiniram, pa opet ispočetka i tako dalje...
Prava Flylady, nema šta :D

Fali mi more...ali ne samo u toj dimenziji sjedenja i gledanja u njega, nego općenito otok, onaj način života...buđenje, spremanje, kavica na rivi dok dijete trči oko tebe, ručak, odmor, kavica u gradu, večera,spremanje, šetnja rivom...i tako dalje...

Osjećam se ko ptica u krletki jer jednostavno ne mogu objasniti ljudima da nisam navikla na izlazak, odnosno dolazak do "tog nekog mjesta" potrošiti i po dva sata...
Dok spremim sebe i dijete, dođem do busa, pa do tramvaja, pa do "tog nekog mjesta" treba mi sat-dva..
A ja se u tih sat dva umorim ko beštija i nije mi ni do čega.

Možda bi bilo najbolje da organiziram nekakvu akciju naziva: "dajmo joj da se vozi autom" jer ovim tempom ja nikad neću imat ljubimca sa 4 kotača :(

I zato se među ostalim, tako žarko želim preseliti u Split, ne ovisiti o voznom redu autobusa ili muževom radnom vremenu.



Dugo sam razmišljala dal da javno "operem" svoju najdražu "mother in law"...no rekoh sama sebi...ko ih jebe.
Žena me spizdila skroz na skroz.
Oduševljena kad sam našla posao rekla je: "nemaš beda, ja ću ćuvat Tijia"
Pa je onda rekla da joj je teško.
Pa smo našli vrtić.
Pa je rekla da joj je koma da ide u vrtić kad je ona doma, pa je Tiji ostao bez mjesta u vrtiću (a i meni je ta solucija draža, da se razumijemo).
Pa je opet rekla da joj je teško i da sam ja neodgovorna jer nisam doma točno u 16, 17. (neki ljudi ne razumiju da danas sve češće nemaš fiksno radno vrijeme)
Pa smo probali naći tetu čuvalicu.
Pa su sve 3 otkazale jer smo im "van ruke".
Pa je sveki rekla da će ona.
Pa smo išli na Hvar.
Pa smo se vratili.
Pa smo bili s jednim blogerm na večeri i ostali sat vremena dulje.
Pa je ona popizdila i rekla nam da smo neodgovorni jer ostavljamo dijete svugdje (da me jebeš, ovu konstrukciju nikad neć skužit!)
Pa je muž popizdio i reko da joj više nikad neće dat dijete.
Pa sam sutradan nazvala šefa i izlagala mu da mi je dijete bolesno jer fakat nisam znala di bi sa sobom (nisam ga mogla odvesti sa sobom na posao, jer posao zahtjeva potpunu koncentraciju)
Pa sam mu nakon par dana rekla u čemu je problem na što mi je rekao da nema frke i da se vratim kad budem mogla (blažen bio, blažen...najozbiljnije!)
Pa mi se frendica ponudila čuvat Tijia, ali to jednostavno, vidim, nije izvedivo jer se ne možemo nikako uskladit.
Pa sam ja eto, doma.
Nakon ljeta ćemo možda "upast" u vrtić (ako bude sreće) no i onda će mi trebat neka teta koja će Tijia pokupit u 15.30 jer nakon toga dijete ne može ostat u vrtiću.
No...pitam se...isplati li mi se sav taj trud za par dana tjedno i plaću koju ću potrošit samo na vrtić, tetu i prijevoz?

Moram napomenuti da ja ni u jednom trenutku nisam očekivala da mi moja "mil" čuva dijete...sama činjenica što mu je baka ju ne obavezuje na cjelodnevno čuvanje.
No eto...ipak sam razočarana...malo...malo više...jerbo sam imala nekakvu rutinu, svoju lovu, svoje dane za pokoju kavu s frendicom...svoj posao.

Ali eto...cest la vie (jel se to tako piše?)

Vidi, ipak sam napisala post!?!



- 00:39 - Prokomentiraj (31) - Zagrebi - #

Roditelj

05.04.2005., utorak

Mamina uspavana Posljednjih nekoliko tjedana intenzivo razmišljam o roditeljstvu i odgoju.
Konstantno si postavljam pitanje: jesam li ja dobar roditelj?
Da li ga dobro odgajam, volim li ga dovoljno, pokazujem li mu dovoljno pažnje, bavim li se njime dovoljno?
Hoće li mu ovo što mu sada dajem biti dostatno da jednog dana krene ispravnim putem?
Hoće li imati traume iz djetinjstva?
Da li me se boji?
Vičem li previše?
Jesam li stroga?
Jesam li doslijedna?

24 sata dnevno sam sa njim.
Često me nervira, provocira, dosađuje...
Ponekad ga ignoriram, često urlam, nastojim ga puno maziti i zaista mi ponekad treba odmor od njega.
Trenutno smo sami...bez ikakve mogućnosti da klisnemo iz kuće na par sati...da nasamo popričamo, popijemu kavu ili barem čitamo svatko svoje novine.

Moj muž je izrazito dobar otac...strpljiv, miran, uporan, pametan, nježan i brižljiv.
Ponekad toliko da me izbaci iz takta.
Jer sam ljubomorna.
Ne vidi ga cijeli dan pa mu predveče skače u krilo i mazi ga, ljubi, priča mu...
Stisne mu se kraj srca i gleda ga ravno u oči.
Meni to rijetko radi...pokazuje interes ali mi nakon par sekundi iskače iz krila jer ima velike, neodgodive obaveze.

Ja sam sretna žena jer imam predivnu obitelj...

No ipak se ponekad pitam...jesam li im dobra i dovoljna?
Trebam li i moguli biti bolja.

Kako?


- 00:50 - Prokomentiraj (5) - Zagrebi - #

:(

03.04.2005., nedjelja

Ovih dana se intenzivno sjećam jeseni 1998...Žnjana, Splita, Solina...euforije, mirnoće...tišine kad je prošao kad nas.
Ježim se...trnci mi prolaze tijelom...tužna sam.
No to želim zadržati za sebe.
Upravo ovu dimenziju tuge koju ne znam objasniti rječima.

Posljednje zbogom, istinskom, pravom velikanu.
Ponosna sam što sam živjela u isto vrijeme kao i ON.
Neka mu je laka zemlja i neka moli za nas i ono što nas čeka.

- 02:49 - Prokomentiraj (4) - Zagrebi - #

Aprililililili

02.04.2005., subota

Vidim ja da ste zaista duboko potrešeni mojim odlaskom, pa rekoh sama sebi: "ženo, to ne smiješ dopustiti, kolektiva paranoja, čupanje kose i vrištanje "vrati seeeeeeeeee", neće nikome pomoći".
Zamoliti ću i brata po peru, Škorpiona, da odustane od svoje ideje o odlasku jer bi to ozbiljno narušilo zdravlje svih blogovaca u Hrvatskoj pa i šire.

Ajde dobro...zajebavala sam se...kao da ste mi povjerovali:)

Malo sam popustila ove godine...nisam uopće bila nešto turbo uvjerljiva...forumašice nisu popušile foru, vi niste popušili foru, mama nije popušila foru...jedino mi je muž povjerovao da su nas neki tužili za krađu nekih sanitarnih predmeta i stari kojeg je razgalila činjenica da se selimo u Split.
Uuuups...ubuduće ću biti pažljivija...ovo već graniči s kroničnim želučanim problemima.

Heh...a mene je danas preveslao upravo i jedino moj otac (geni, što ćete), viješću da je na izvanrednoj sjednici gradskog vijeća donešena odluka kako će se 50% gradskog proračuna preseliti na račun jedne nevladine udruge grada Hvara te da će ako se ta odluka prekrši, gradonačelnik dati neopozivu ostavku.
Eh...kad se sa politikom zajebaje...tko mu ne bi povjerovao :)

Uf...prvi je to uspio nakon ne-zam-koliko godina...
Poučena iskustvom, ja prvog travnja više nikome ne vjerujem...:)

Anyhow...naaaaaaaaaaaaaaajluđu provalu izvela je danas posada katamarana Mala Lara, koja je prepuna putnika iz Splita, pred samo hvarskom lukom, napravila krug oko otočića Galešnika, pretvarajući se da se vraća u Split.
Kad su histerija i panika dosegle vrhunac, okrenuli su se put Hvara te putnicima zaželjeli sretan 1. travanj.
Moram priznati da im ne bih bila u koži u to doba :) :) :)

Toliko od mene za sad...ostajem, dakako ;)

- 01:02 - Prokomentiraj (5) - Zagrebi - #

...u sutonu nepoznatog predvečerja ne zaboravi da sam postojala i zvala se...

01.04.2005., petak

U prašnjavom uglu mračnog podruma, prekrivena paučinom živi moja škrinja uspomena, riznica sjećanja.
Zadnji put sam je otvorila prije ravno 2 godine, 5 mjeseci i 10 dana.
U nju sam stavila pupčanu vrpcu, dvije narukvice, jedan šav i pramen kose.

Nakon svakog velikog pothvata u životu, otvorim svoju škrinju i u nju spremim podsjetnik na dotični pothvat.
Neću reći da je krcata, toliko umišljena nisam, no ono što je u njoj...ah...to se ne da riečima opisati.
Pogled u nju izaziva mirise, okuse, osjećanja...
Vraća me godinama unazad, izvlači mi osmijeh na lice.
Čarobna škrinja, uistinu.

Danas ću u nju pospremiti jedan isprintani papir, formata A4.
Na jednoj strani nalazit će se moj prvi post, a na drugoj strani njegovi komentari.
Bilo ih je malo onomad, no i tada mi je svaki značio podjednako puno kao i ovi sad.

Dakle, dragi moji i oni malo manje dragi, vrijeme je da se krene, da se (ponovno ću bit patetična) okrene novi list.
Da, puno sam listova okrenula u zadnjih par godina, a škrinju otvorila samo jednom.
Šteta.

Ovo je zadnji post na ovom blogu, piskaranja, razmišljanja i patetiku ostavljam mlađima, ili starijima, svejedno ... onima koji dolaze.
Mjesec i par dana djelilo me od prvog rođendana ovog bloga, no ja ću ga proslaviti sada.
Sretan ti rođendan blože i ujedno adio.

Čini mi se da sam sve već rekla ... presušila sam i trebam tražiti inspiraciju drugdje...širiti horizonte i otkrivati nova mjesta, ljude i događaje.

Adio lipi moji...falit ćete mi ponekad, uvjerena sam.


- 20:20 - Prokomentiraj (24) - Zagrebi - #

< travanj, 2005 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Moje rukotvorine
Prvu sam ogrlicu napravila još u školi, rastavivši noninu krunicu. Povezala sam je žicom od umjetnog cvijeća, a kopču sam napravila od stare naušnice. Tada se rodila ljubav između mene i žice, staklenih perli, umjetnog cvijeća, gline i plastelina. Nedavno je završena 100-ta ogrlica, a neke od meni najljepših su tu:
Fotografija: T.M. i M.M.















At Free games @ GameNest you will find tons of free online games thet you can play right in your browser: action games, arcade games, sports games, flash games, puzzles and more! No matter what kind of online games you like to play, we have them all! Disclaimer: Free games @ GameNest site was created for only one reason - to bring web surfers the best and newest free online games . By no means do we claim that any free online games on this web site to be our creation, or take credit for making that games. All the games on this web site are sole property of their creators and designers, we are only helping them sstrongad their excellent work. We also take no responsibility for any content published in any game made available on this web site. Thank you very much for playing free games on Free games @ GameNest!

2004, 2005, 2006 © BigMamma - sva prava pridržana
www.mama-mami.com | www.eglasnik.com | www.cromma.com