 |
Kronologija jednog Uskrsa
29.03.2005., utorak
Ponedjeljak: institut za trošenje i nabavljanje namirnica
Utorak: prvi pokušaj pečenja sirnica: 10 komada: ZA BACIT!
Srijeda:
-drugi pokušaj pečenja sirnica (očito je nešto pošlo po zlu prvi put): 10 komada: ZA BACIT!
-20 komada jaja, skuhano i obojano
Četvrtak:
-treći pokušaj pečenja sirnica (očito je i drugi put nešto pošlo po zlu): 5 komada: ZA BACIT!
-20 komada jaja, skuhano i obojano (od jučer ih je ostalo samo 10:D)
-generalka: prozori, podovi, roba, prašina, suđe...
Petak:
-gregada od oslića
-slane srdele
-riblja pašteta
-fini stoljnjak, košara s jajima i pilićima, svijećnjak
-zadnji pokušaj pečenja sirnica (bilo je i vrijeme da naučiš da se kvasac ne miksa zajedno s jajima i šećerom :bonk:) 8 komada: živih i zdravih, spremnih za jedenje
Subota:
-buđenje
-oblačenje
-vožnja autoputem
-selo, baka, domaća šunka, domaća veprovina, domaća jaja, domaća francuska, domaći kolači...
-15 km dalje
-šogor, žena, djeca
-krš po kući
-domaća šunka, domaća slanina, domaća jaja, domaća francuska
-doma boli trbuh...nema zraka...
-krevet
Nedjelja:
-Usksr
-150 sms-ova
-20 telefonskih poziva
-trbuh boli
-roštilj
-igre bez granica u vrtu
-kuhana jaja, hren, kruh s roštilja, fanta, cola, gusti, vino
-kava, sirnice, kolači
-pprepuni trbusi
-šire hlače
-neoprano suđe
Ponedjeljak:
-9 sati
-10 sati
-11 sati
-podne-buđenje
-molit ću lijepo, gdje su mi one široke hlače?
-kamilica i internet
-pranje auta
-generalka: soba, boravak, kuhinja, kupatilo
-pranje auta
-ručak: pileća juhica
-popodne ćemo na Jarun
-popodne: spavanje: ja na fotelji, T. na kauču, Tiji na podu
-crtić: Ljepotica i zvijer
-crtić: Mačak u čizmama
-crtić: Petar pan
-crtić: Artur iz Camelota
-Villa Marija
-Internet
-Kakva večera?!?!!?!
-kauč
-fotelja
-kauč
-fotelja
-zahod
-kauč
-fotelja
-krevet
Utorak:
-koji je dan danas?
Blagdani?
Ubuduće samo lagana juhica, "riži na ulje", obavezan rekvizit trenerka i široke mudante.
Ili šetnja kraj mora...da, ovo zadnje...definitivno;)
|
Zavjet
24.03.2005., četvrtak
Odavno me uče da je Uskrs najveći katolički blagdan, objasnili su mi njegovo značenje, čak su mi objasnili i odakle dolazi tradicija bojanja jaja.
No ja nikad nisam Uskrs doživljala ni približno toliko svečano kao Božić.
Više mi je značila "velika šetemana" (velika sedmica) jerbo moj otok njeguje jedan predivan običaj, a zove se "Križni put" .
Prije više od 400 godina, kolera je harala tim prostorima stoga su Hvarani dali zavjet da će svake godine, ukoliko ih kolera zaobiđe, na veliki četvrtak othodati križni put.
Kako ih je kolera zaista preskočila, križni put se pretvorio u običaj i do dana današnjeg taj zavjet, odnosno običaj nikad nije prekršen.
Križ nose "odabrani", točnije rečeno ljudi koji na nošenje križa čekaju desetljećima. Zanimljivo je da se za nošenje križa predbilježuju djeca dok su još u trbuhu...ili neposredno nakon što se rode.
Križni put obuhvaća 6 sela: Jelsu, Pitve, Vrisnik, Svirče, Vrbanj, Vrboska a svi kreću u isto vrijeme prema onom drugom, pazeći da se ne sretnu međusobno.
U svakoj crkvi zadržavaju se po 10-ak minuta a putem se pjevaju tradicionalni napjevi.
Križonoša (svako selo ima svoga, dakako) je uglavnom bos, a to simbolizira pokoru čitave obitelji koju križonoša preuzima na sebe.
Dakako, u modernije doba križonoša ima po 10-ak pari čarapa na nogama, ranije su zaista hodali bosi.
Većina ljudi koji sudjeluju u križnom putu doživljavaju ovaj običaj ozbiljnim, tako da nije čudo ako vidite više bosih ljudi, ja sam jednom čak vidjela ženu koja je puzala na koljenima čitavo vrijeme.
Cilj je dakle, krenuti iz svog mjesta, proći sva usputna mjesta i u zoru se vratiti u matičnu crkvu.
Križonoša sa svojim križem, ujutro utrčava u svoju crkvu (iskreno, ne znam što ovo znači)
Ako se ne varam, ovo je jedini ovakav običaj u Hrvatskoj i ukoliko se na veliki četvrtak nađete u Hvaru, zaista bi bila šteta da ovo propustite.
Korizmeni napjevi i iskustvo ovog doživljaja, makar vi bili ateist, je neopisivo, veličanstveno i svečano.
(Žao mi je da još uvijek nisam bila u prilici sa svojom malom obitelji (muž i sin, dakako) sudjelovati u ovom, no hoću, zasigurno.)
Dan nakon toga, dakle na veliki petak, u gradu Hvaru se održava večernja misa, nakon čega slijedi procesija duž čitavog trga.
Svi kafići i trgovine gase svijetla, nema muzike i buke. Nešto uistinu fascinantno, dakle, pravi doživljaj.
Iako je moja vjera poljuljana i odavno ne idem u crkvu, ovih dana ipak se osjećam nekako...ne znam...vjernički(?).
Svečano.
Žao mi je što se opet dešava sukob običaja i tradicije, a obzirom da sam ja zaista tradicionalist, pronašla sam kompromis.
Ja i sin jučer smo obojali hrpetinu jaja, ispekli sirnice, kupili šunku koju ćemo skuhati i usput napraviti "francusku".
Muž mi je diskretno napomenuo kako smo sada MI obitelj i kako nam ne treba nitko drugi.
No ja se ovih dana osjećam ko ranjena zvijerčica, izbačena iz obiteljskog gnijezda kojoj kronično fale mama i tata, brat, nona i dide...jednom rječju: obitelj-dom-toplina.
I dok god sam živa, nastojat ću ostatke velike (plemenite:) obitelji B., makar ovakvim danima držati na okupu.
Ne zvala se ja...xyz...
Ovo je moj zavjet, kojeg dajem pred svjedocima.
Neka vam je svima sretan, ispunjen, topao i zadovoljan Uskrs.
Šaren, vesel i mirisan.
Vaša, BigMamma
|
Što je previše, previše je!
23.03.2005., srijeda
O da, da...
Kad se o djeci radi prilično sam osjetljiva.
Tako da me svaka pizdarija i nova izmišljotina može poprilično iznervirat.
A ja sam jedna izrazito mirna, staložena i samozatajna osoba, genetski, po prirodi kako bi se reklo ;)
Kaže mi danas Kulerica kako je u jednom od poznatih H&M-ova vidjela nešto što ju je prilično šokiralo.
Dječje majice, crne boje s otisnutim, bijelim lubanjama, ili kosturima (još gore).
I sad se ja pitam, WTF?
Tko će to nositi, bolje rečeno, koji će to NORMALAN roditelj obući svom djetetu?
Onda kaže druga frendica kako to "nije ništa"...jerbo, ono još čudnije, postoje dječje cipelice s povišenom petom već od broja 25 (broj 25 odgovara dobi od recimo 2 godine).
Pa se opet pitam, WTF?
Koja će to mama dopustiti da joj malecka koja jedva hoda, obuće cipele s petom?
Neki dan u KC-u tražimo Tiji-u mudante (zagrebački=gaće) i slučajno prije "muškog" odjela prođemo kraj "ženskog".
Dječnji donji veš, već od broja 2 (broj 2, faking broj 2 nose curice od godine, godine i pol), komplet koji se sastoji od grudnjaka (neki su bili s žicom!!!!!!!!!!!!!!) i SLIP gaćica, zašto slip jebo te, da im se ne bi ocrtavao ispod (čega) hulahopki?
Pa se opet pitam, koji NORMALAN roditelj može svom djetetu, svojo malenoj princezi od godine dana, obući grudnjak i slip gaćice?
Gdje je tu odgovornost?
Znaju li ti ljudi da djeca trebaju ljubav, toplinu, gaće koje će im grijat bubrege, cipele koje će imat uložak da NE KRIVE nogice, majice koje će ih grijati i na sebi imati leptire, mace i zvijezdice?
Zar smo dotle došli da nas je komercijala toliko pojela da si za turbo-povoljnu cijenu kupujemo zaista bilo što?
Što nam to poručuju?
Maleckoj obucite grudnjak, na noge joj opićite štikle, a za ukupan dojam namažite joj usta ovim crvenim ružem, jer on je napravljen BAŠ za djecu?!?
Možda sam ja jedna najobičnija, konzervativna mama vulgaris, no zapamtite, moje dijete nikad, ali NIKAD neće nositi majice s kosturima ni sa marihuanom...ako budem imala curu, dok je pod mojim krovom hodat će pokrivenih bubrega (makar do puberteta), na plaži će se kupati GOLA jer joj ja ne želim uništiti jajnike i izazvat kasniji sterilitet (a onda će ju crkva optužit da je promiskuitetna), a svako dijete koje vidim obučeno na ovakav način, pogledat ću sa sjetom, a roditelje izrazito prijekim pogledom.
Jerbo, neke stvari si jednostavno ne bi smjeli dopustiti...zdravlje i pristojnost naše djece ipak nam trebaju biti ispred svega!
|
Tata
Ja se svog djetinjstva sjećam kroz maglu.
Kristalno jasno se sjećam samo nekih momenata i događaja, okusa u usima, mirisa, feelinga u tijelu.
Sjećam se da je mama jednom trčala za mnom oko kuće pokušavajući me natjerat da pojedem malo pomidore i sjećam se da je u to došo dide i rekao mojoj mami da šta me kog vraga tjera da to jedem kad neću.
Sjećam se jednog kupanja na stijenama, uvijek bi prvo tata skočio u more, ja bi mu se spustila na ramena i tako smo plivali daleko od obale.
Sjećam se da sam jednom otišla s nonom na misu i nakon toga sam pala i "slomila" nogu.
Često sam padala i "lomila" noge i ruke.
Nikad ništa ZAPRAVO nisam slomila, ali sam uvijek nosila gips.
Sjećam se da smo u jednoj učionici imali strunjaču i po njoj smo skakali kad je bio odmor.
Kad već govorim o strunjačama, sjećam se da nikad nisam mogla preskočit kozlića.
I dalje mislim da je to pravo mučenje.
Raširit noge toliko da ti popucaju svi ligamenti...to je horor, ja sam i dalje izričito protiv takvih aktivnosti.
Ne sjećam se toga ali mi mama uvijek priča kako sam od rođenja telepatski povezana s ocem.
Došao bi s posla kasno navečer, lagano bi otključao vrata a ja bi u tom trenu, kao robot sjela na krevetić i ponavljala: "tata, tata, tata, tata".
Čini mi se da su se okolnosti bitno promijenile.
Danas se očevi puno više bave djecom nego prije.
Imate li i vi taj feeling da su muškarci prije bili puno zatvoreniji, hladniji, da su se manje bavili djecom?
Jeste li i vi u zagrljaj uvijek trčali mami?
Ne kažem da je moj otac bio hladan niti da nas nije volio...ali čini mi se da je nekako, preskočio sve one lijepe dječje faze.
I zubiće, i prve riječi, i korake i uspone i padove...
Uvijek je imao posla i uvijek je nešto bilo ispred, prije nas.
Danas uživa, uvjerena sam.
Prema svom unuku odnosi se kao prema božanstvu i ima beskrajno puno strpljenja.
A čini mi se da mu je žao, da shvaća što je propustio i da si to ne može oprostiti.
Ili možda može?
Moj muž...ah taj čovjek.
Ne želim sad pričati o tome koliko ga volim jer je to irelevantno za ovo što želim reći.
Od sekunde kad smo vidjeli plus na testu on je otac.
U pravom smislu te riječi.
Ponekad pretjeruje, no razumijem ga.
Radi po cijele dane i svoje dijete vidi samo navečer.
Naravno da mu i popušta i naravno da nije strog u onolikoj mjeri koliko sam ja, koja sam svaki dan konstantno s djetetom.
Zanima me samo, da li je to utjecaj evolucije, napretka civilizacije i sl. ili je on jednostavno takav?
No svejedno, danas ćete češće vidjeti muškarce koji guraju kolica, nose djecu u maramama, hrane ih u parkovima i sl.
Zar ne?
Žao mi je naših očeva...uvjerena sam da im j, kao i mom, danas krivo kad shvate što su propustili.
Trčanje za karijerom, novcem i govedima ipak je manje važno od sudjelovanja u žviotu svoje djece, zar ne?
|
Prioriteti
22.03.2005., utorak
Kako donosite odluke u životu?
Tko vam pomaže u njima?
Jeste li sposobni sami odlučiti ili vam treba još stopedeset drugih mišljenja?
Kad nešto odlučite, promišljate li još par puta ili idete naprijed, bez okretanja i gledanja unazad?
U svim ovim pitanjima se prepoznajem, bolje rečeno, prepoznavala sam se.
Danas sam okrenula novi list.
Potaknuta jednim postom, jednog blogera, posložila sam si prioritete u životu.
I po prvi puta u životu mogu reći da sam zadovoljna i da me zaista nije briga što će reći prijatelji i rodbina.
Dosta mi je nagovaranja, dosta mi je da mi drugi donose odluke i kroje budućnost.
Došlo je vrijeme da preuzmem uzde života u svoje ruke i kažem što želim, kako želim i kada želim.
Posve jasno vidim svoju budućnost, vidim ljude u njoj, vidim posao u njoj, vidim sebe u njoj.
I znate što?
Lijep je ovaj osjećaj. Odluka koja je samo moja, koja se tiče samo mene i moje obitelji.
Izabrala sam osjećaj zadovoljstva i onog što me ispunjava, a ono što se pretpostavlja da se mora, bacila sam iza sebe, kao novčić u fontanu.
Nekim ljudima ću nažalost, postaviti neke ultimatume, no samo zato što je moja obitelj ipak ispred svega.
Poboljšat ću kvalitetu svojeg života i dodati si jednu malenu titulu ispred imena.
Možda mi se neće isplatiti u perspektivi no učinit će me sretnom i omogućiti mi da radim ono što volim, odnosno želim.
Ovakve odluke najlakše je donijeti kad imaš podršu i zaleđe, a ja ih hvala bogu imam.
Poželite mi sreću i ako imate hrabrosti i mogućnosti, povedite se za mojim primjerom.
Sreća prije svega;)
|
U šta ja to gledam?
19.03.2005., subota
Jebe mi se.
Opće vam neću ništa objašnjavat.
ako vam slika ne govori dovoljno i ako ne kužite u šta ja to opijeno buljim, ko vam je kriv.
Propalo nam je jednodnevno putovanje za godišnjicu pa smo to kompenzorali obiteljskim izletom.
To mjesto je 2003. dobilo plavu zastavu i nagradu za najljepše uređen otok.
Prelijepo je, uredno, čisto, estestski efektno, al je klopa di smo bili, blago rečeno bljak.
Izlazit će mi na nos još tjednima.
Fuj.
Esej o turizmu drugom prilikom.
Ej ljudi, danas sam vidila MOREEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE!!!!!!!!!!!!
|
Prva polovica krize
16.03.2005., srijeda
Za 181.5 dana, bit ćemo na pola puta od one najkritičnije, popularne, sedme godine braka.
Kako u par riječi sažeti ove tri godine koliko je proteklo od potpisivanja onog slavnog papira?
Kad se sjetim tog istog dana, maltene umrem od smijeha, koliko smo bili bezbrižni, ludi, veseli, neopterećeni.
Ne kažem da nismo ni sada, možda smo samo malo više ozbiljni, rutinirani, ispraksirani...
Lajem bez veze.
Znaš da te volim, još uvijek, samo malo više, drukčije možda?
Čini mi se da smo mi već prošli našu kriznu godinu, da nas je život stavio na najgoru moguću kušnju koju smo srećom, prebolili.
Uspješno.
Želim ti reći, ima još detalja koje ću sigurno ispravljati kod tebe, neke stvari ću te načiti, no i ti ćeš to isto raditi i meni, zar ne?
Jer to je ljubav...
A ljubav si ti.
Upravo takav kakav jesi.
Sa danom zakašnjenja, želim ti čestitati našu treću godinu braka.
Nikad nisam požalila tu odluku, nikad;)
Volim te i opće nije bitno što mi je propalo iznenađenje i što su nam otkazali put u Gardaland...bit će još takvih dana i aranžmana...
Zauzvrat ću te vodit na more, makar do Rijeke, na ručak :)
Volim te, jebo te, volim te za popizdit...ne znam se drukčije izrazit nego ovako.
I tvoje klempave uši, i tvoju ćelavu kosu, i prišteve ti volim stiskat kad si u pms-u, i volim kad se kasno navečer skvrčiš na kauču u snu...i volim te kad ti smrdi ispod ruke, i volim kad mirišeš, i volim, volim...ma eto, volim te.
Onako...blesavo...znaš i sam.
Baš sam munjeno sentimentalna ovih dana.
|
Teoretska pitanja
14.03.2005., ponedjeljak
U pravilu nisam osoba živčana osoba, ne živciraju me brojne situacije i događaji, hoću reći, pristupam im otvoreno i staloženo.
Svakome se može dogoditi da ispali glupost, svakome se može dogoditi da pogriješi.
Neki bi rekli da ih strahovito nerviraju razni savjeti, komentari i pitanja.
Mene ne, neki me nasmiju, neki me rastuže, ali živce čuvam za muža i sina :)
Uglavnom, postoje neka pitanja koja me bune, koja me potiču na neprekidnu moždanu aktivnost a to mi recimo nije drago.
Neka od tih pitanja, koje ja volim nazvati teoretska, proročka, su:
1.što bi učinila da te muž prevari?
Jebo ga patak, nemam pojma.
Zaista nemam pojma. Možda bi se ljutila, možda bi mu iskopala oči, možda bi pokupila dijete i utekla roditeljima, možda bi bila toliko tužna da ne bi znala što i kako, a možda bi jednostavno prešla preko toga kao da se ništa nije desilo.
U tom slučaju, vrlo su bitni detalji.
Je li on to napravio svjesno, je li to bio samo "one night stand" ili je to avantura koja traje, je li to bio moment slabosti kad ga je neka ženska zaskočila...
Ovako razmišljajući iz svoje fotelje, mogla bi reći: ja mu vjerujem bezrezervno, no ženskama ne vjerujem, jer i dalje smatram kako svaka žena može imati svakog muškarca, pa tako i moga.
Zato mogu jedino molit boga da se on nikad ni ne nađe u takvoj situaciji.
A ako se i desi, možda ću ovako ljubomorna napravit scenu stoljeća, a možda ću bit patnica do kraja života. No svakako, ako mu to oprostim, mora se pomirit s tim da će cijeli život slušat onu: " aha, a kad si ti mene prevario, a ja ti oprostila..."
2.Da se nađeš u situaciji da moraš birati između života muža i djeteta, koga bi odabrala?
Da se nađem u takvoj situaciji, vjerojatno bi se raspadala od tuge, plača i nedoumica, no odabrala bi sina. Jer znam da mi muž, da učinim suprotno, ne bi nikad oprostio.
3.Da ostaneš trudna a znaš da ćeš na porodu umrijeti kako bi tvoja beba preživila, što bi učinila?
Najvjerojatnije bih abortirala. Ne zato što ne želim još jedno dijete nego zato što jedno već imam a ne želim mu ubiti majku.
4.Nalaziš se u moru, toneš skupa sa svoje dvoje djece, možeš spasiti samo jedno i sebe. Koje ćeš spasiti?
Ako ne mogu spasiti svoju djecu, a zauzvrat utopiti sebe, zagrlit ću obadvoje i potonuti zajedno s njima jer si nikakvu drugu opciju ne bih nikad mogla oprostiti.
5.Da se možeš vratiti u prošlost, bi li mjenjala sudbinu kad se o tvojoj sadašnjoj obitelji radi?
Ne. Nikad. Ni pod kojim uvjetima, ni pod koju cijenu. Petljanje u sudbinu je nešto što ne volim.
6.Što bi učinila da saznaš da ti se muž bavi mutnim poslovima, ili da vodi dvostruki život?
Isuse, nemam pojma...
Kastrirala bi ga? Jel to točan odgovor ili sam opet popušila, jockera naime, više nemam.
7.Što bi savjetovala djetetu da ti "sutra" kaže da je trudno ili da mu je cura trudna?
Rekla bih mu:, ako ti želiš to dijete, ja ću učiniti sve da ti budem podrška, pomoći ću ti kako god mogu.
Ako ne želi dijete, na sve načine ću mu objasniti da sam ja tu za njega(nju) i da zajedno možemo prebroditi taj "problem". Jedino što nikad svome djetetu neću savjetovati je da da bebu na usvojenje jer, ma koliko god ovom rečenicom izazvala osude i kritike, po meni je abortus manje zlo. Sorry.
I tako dalje...
Ne volim ovakva pitanja na koja ne znam odgovor, radi kojih se moram zamišljati u takvim groznim situacijama, radi kojih mi se i sad plače kad se sjetim da bi takvo nešto actually mogla iskusiti.
Sva ova pitanja sam čula, da ne mislite da sam ih izmislila (mada je svejedno), i na sva sam dala ovakve odgovore.
Dajte ljudi, pitate me nešto "normalno", nešto što sam prošla, nešto na što bi dala konkretan odgovor, tipa: "što bi učinila da osvojiš milijun?"
Aaaaaa...čovječe, jel da krenem od početka ili od kraja liste? :D
|
Pješčani sat
13.03.2005., nedjelja
Novo ruho, nova ja?
Ma ne, novo ruho, ja još bolja.
Moram priznati da su me neke situacije prilično iscrpile zadnje vrijeme, a odmor od posla, koji se silom prilika (zaista ne želim ulaziti u detalje) produljio na evo već puna dva mjeseca, polako se pretvara u umor.
Za ilustraciju zamislite pješčani sat koji curi na način da prvo odlazi zelena boja a potom crvena (nikad mi nije bilo jasno zašto je zelena boja "dobra", a crvena "loša", ja oduvijek više volim crvenu od zelene).
Trenutno sam u zagasito narančastom području.
Ovo što ću sad reći, ne bih voljela da se protumači krivo.
Moje dijete mi zadnjih dana debelo kopa po živcima, očito je da mi fali malo odmora, predah, "brake"...nešto?
Vama roditeljima možda će biti jasno očemu govorim.
24 sata uz njega, svako malo: "TIji, nemoj ovo, nemoj ono, daj molim te stani, razbit ćeš, past ćeš, zašto si to napravio, kako to sad, ma joj, nemoj..." itd...
I umjesto da sjednem s njim i objasnim mu neke stvari (ah, kao da to kod njega pali:), meni se tlak popne do plafona, pa povisim ton, pa se naljutim, pa se rastužim, pa se podsjetim na BigMammu koja curi i ovulira a sve to kulminira stanjem koje je identično onom u PMS-u.
A i meni je samoj već puna kapa PMS-a, MS-a, PMS-a, i ovulacije.
Dosta mi je...pothitno mi treba jedan šut, doza mora...bure, juga, balkona u kući u Hvaru, matere, oca, brata, rive, Ateliera...i da ne nabrajam.
Gadi mi se stanje u kojem mi moje dijete ide na živce...a ponekad kao da me namjerno iritira.
No znam da griješim, pogledajte kod Kokola o čemu govorim.
Jučer sam mu htjela malo skratiti šiške, al to dijete je kosato na ne znam koga (muž od šale voli spomenuti poštara, no ne znam otkud mu to kad je dijete pljunuti on: ima i veliku glavu i klempave uši i pišu), tako da je moj pokušaj rezultirao cik-cak šiškama, sa velikim naopakim, šijastim trokutom po sredini (tko ovo uspije izvizualizirat, dobije šišanje od mene;).
Nema druge, aparat u ruke i deri...moj mali je sad pravi marinac a ja tužna ko Sahara.
Prije je ličio na mamu a sad je ćelav na tatu.
Kme.
Na forumu.hr se vodila zanimljiva rasprava o ženama koje ne žele djecu, a ja sam večeras opet shvatila kako ih je divno imati i kako ama baš nikad nisam, niti ću požaliti što sam ga rodila.
On je smisao mog života, pogotovo sad kad ga imam.
Večeras je otkrio "kolut naprijed" i rolao se po krevetu ko neka bačva nepravilnog oblika (opet ja i moji detaljni, precizni opisi:D)...ovo napisano ni približno ne zvuči toliko simpatično i smiješno kao uživo.
Žao mi je da ga nisam snimala.
Onda smo mu za vodu koja je šuškala u radijatoru rekli da su to svemirci i da odmah mora u krpe inače će ga oni tjerat da radi kolutove do ujutro.
Majstor je nabacio ozbiljnu pozu, složio strogu facu i reko: "svemijci, da ste odma išji ća u svoj avion, odma sad"...i pritom im pošalje i otpuhne pusu...
Iskidali smo se od smijeha.
Ma ** mi sve ako ja to dijete ne volim najviše na svijetu :D :D :D
** ( ne volim u istom postu upotrijebiti jednu od svojih najdražih riječi i najdraže biće, jednom su već u Google upisivali takve strahote)
|
Ladies and gentleman
12.03.2005., subota
Predstavljam vam svoje novo ruho.
Zahvaljujem Halu na trudu kojeg je uložio da mi moje prvo, plavo ruho ugledalo svijetlo dana, no kako u životu i inače obožavam promjene, ovaj put sam, umjesto nove boje kose, obojala blog.
Preciznije, za sve je zaslužan moj muž koji se evo tek sad, nakon 2 dana rada s povremenim prekidima, ustao sa stolice.
Nisam mogla ni zamisliti da ću se prepoznati u ovih bež-smeđim bojama, no ugodno sam se iznenadila.
Mislim da je ovo ono što sam oduvijek sanjala, moj otok u banneru, moj otok sa strane u slikama, a u sadržaju ja, moja razmišljanja i moja obitelj.
Dobrodošli, virtualni prijatelji i dabogda vam bilo samo ugodno tu kod mene:)
BM.
|
.
Sutra, prekosutra ili preprekosutra ću i ja imati savršen blog, toliko lijep da će me actualy potaknuti na pisanje.
I svi vi koji dođete na njega poželjet ćete tu ostati zauvijek. Ja jedva čekam :)
|
...
11.03.2005., petak
Da na brzinu napišem post prije nego mi se editor opet skrši.
Ne znam u čemu je problem al već par dana ne mogu komentirat većinu svojih dragih blogera.
Eto, nije da ste mi se nešto zamirili nego jednostavno ne mogu komentirat.
Pusa.
|
Sjećanje
10.03.2005., četvrtak
Oduvijek je voljela okus gumenih bombona i osjećaj kada joj se zubi zariju u to meko, slatko zadovoljstvo.
Ponekad ih je trpala u usta u grupicama a ponekad je samo jednog kasapila zubima.
Danas joj ovi bomboni nisu prijali.
Moguće je da je vremenom prerasla djetinje fantazije ili su je ovi bomboni večeras naprosto podsjetili na neke malo manje sretne događaje iz djetinjstva.
Onaj isti okus razlijevao joj se utrobom dok joj se slina cijedila niz bradu odavajući halapljivu djevojku koja kao da je tek izašla iz zatvora te navalila na hranjiva, grešna zadovoljstva.
Pred očima su joj bljeskale slike, ispočetka nepovezane, bez ikakvog kronološkog redoslijeda, izmjenjivale su se u šarenilu boja, intenzitetu mirisa i osjećaja kojih se sada nije htjela sjećati.
Prva suza krenula joj je niz lice, sjetila se svog zgrčenog tijela stisnutom na podu hodnika ofarbanog u plavo, sjetila se slušalice koja joj je ispala iz ruke dok su joj u ušima odzvanjaleriječi: "ja i on smo zajedno, oprosti, mi se volimo."
Sjetila se i bombona koji joj je u tom trenu ispao iz usta jer odjednom više nije imala apetita.
Na žutom nebu igrali su se oblaci.
Njeno lice oblilo je rumenilo pomislivši: "kako li sam samo bila nezrela".
Takvi problemi činili su se nerješivima, parale su joj djetinje srce, dušu i utrobu, činilo se da ne postoji izlaz iz takve situacije.
Danas je ona odrasla žena, s karijerom, obitelji i problemima koji se naspram onim djetinjim, čine gigantskim.
Pustila je još jednu suzu, no ovo je bila suza radosnica, jer je shvatila da će joj sutra i ovi današnji problemi izazvati rumenilo na licu.
A prekosutra slijedeći i tako do dana kad će zatvoriti svoje oči zauvijek a u sjećanje prizvati isti onaj događaj kad je zgrčena sjedila na podu hodnika obojenog u plavo, slušalicom koju je ispustila iz ruku.
Nasmijala se i nabila gas.
|
Dar
08.03.2005., utorak
Danas kada postajem pionir, dajem časnu i...
Ups...skužajte, malo san se zanila:)
Neki dan sam zašpotala muža da mi ne nosi poklone.
Nemojte mi sad ispaljivat neke fraze tipe: ali ne morate se više zavodit, ne mora te kupovat poklonima i sl.
Ja sam žena, žena vulgaris, koju se treba mazit, pazit i tetošit da ne uvene.
Naravno da ovo nije jednosmjerno razmišljanje i da smatram da se i muške jedinke treba pazit, mazit i ljubit, no sad govorim o ženama, a danas i službeno na to imam pravo ;)
Uglavnom, sjećam se da me na početku veze obasipao tim malim znakovima pažnje, kupovao mi parfeme koji ne da mi nisu mirisali nego su mi smrdili, kupovao mi cvijeće koje bi mi se nakon nekog vremena doma osušilo, kupovao mi krive kreme s kojima sam na kraju laštila cipele i sl., no poanta je u tome da je sve to kupovao sam od sebe, želeći mi na neki način pokazati da me se sjetio kad je vidio baš tu ružu, kad je vidio bočicu tog parfema i kad ga je privukla baš ta krema jer je po ambalažili "bacala" na moj "đir".
Ubrzo me upoznao i shvatio kakve poklone volim, pa sam u godinu dana skupila toliko penkala, rokovnika, ružičastih bilježnica s perjem, labella i torbica da ne znam kud ću s njima (ma znam, znam:).
A onda je nekako s vremenom TA ljubav prestala...na pazaru bi mi kupio sir i rekao da je to zato jer me voli, kupio bi mi kobasice koje sam zavoljela zahvaljujući njemu, platio bi račun u DM-u govoreći da mi je to on "poklonio".
Nisam picajzla i ne očekujem da se prema meni ponaša kao Max Lovrek iz Ville Marije, ali bem mu miša...ako smo u braku određeno vrijeme znači li to da više ne zaslužujem te malene ženske sitnice koje me na neki način čine živom?
Moj otac recimo, i dan danas kad se vraća s večernje kave, usput ukrade nekakav cvjetić, naranču ili mandarinu nekome iz vrta za moju mamu.
I to mi je divno.
Ne kupuje joj skupocijene parfeme, ne plaća joj basnoslovne kozmetičke tretmane ali joj tim jednim cvijetkom daje do znanja da i nakon 20 i nešto godina braka još uvijek misli na nju kad ugleda ružičnjak.
Tako sam ja dakle, zašpotala mog muža rekavši mu da on meni naprosto MORA kupovati penkalice, labella i neke slične pizdarije da bi ja njemu i dalje bila lijepa, zadovoljna i sretna.
Ali kod njega je caka ta, da on mjesecima sluša i sluša i ne obazire se i onda kad se ukaže neka prigoda, nadoknadi sve propušteno.
Tako me sinoć na povratku iz zahoda dočekala prelijepa kutija presvučena kožom, Bajadera, komplet penkali, flomaster za cd-e i knjiga.
I jedno 114 puta me pitao: "a jel' ti se sviđa poklon?"
Ma pizdo moja, ne da mi se sviđa nego sam oduševljena, ali ne moraš mi tako odjednom kupit 20 svari..."razbij" to na komade pa mi svaki tjedan daj po jedno :)
Što sam ono htjela reći?
Aha, sretan vam dan žena, drage moje, i da vas muževi i dečki tetoše, maze i paze.
Isto kao što i mi njih pazimo i ljubimo.
|
Narkoman
06.03.2005., nedjelja
Nikad nisam voljela narkomane.
Ne mislim pritom na onu situaciju kad sam recimo zaljubljena u jednog takvog (jer sam, igrom slučaja, bila), nego generalno ne volim ljude koji snifaju, šmrču i bodu se (iglama).
Čak štoviše, mogla bih reći da ja mrzim narkomane, mrzim ih zbog njihovog karaktera, zbog njihove apatije zbog njihovih suludih razloga zbog kojih se drogiraju.
Stoput mi je došlo da smrskam facu onome koji mi kaže: ali meni je loše, ja imam problema, nemam curu, nemam posla, šta ću nego se drogirat.
Živit majmune, živit, eto šta ćeš.
Nemojte mi zamirit i mislit da sam ja neka oštrokonđa koja je nabrijana na fix populaciju, ja ovo, ma koliko apsurdno zvučalo, govorim i z ljubavi.
Kad mi je najbolja frendica zabrazdila u "travu" i slične stvari, pokušala sam joj pomoći, na sve načine...no u ovim slučajevima pali jedino sila, kajiš i motika.
Ja sam je odjebala...napustila...okrenula joj leđa rječima da me gubi nepovratno ako joj je đoja bolja.
Srećom, ovaj je slučaj završio pozitivno, još uvijek smo si jako dobre a ona se više ne drogira.
Bila sam u masu situacija gdje su mi se nudili razno razni opijati, stvari koje su mi obećavale nirvanu i orgazme bez dueta, no nisam željela.
U jednom periodu, dok sam hodala sa spomenutim narkićem, pušila sam travu, priznajem.
Određeno vrijeme sam živjela na taj način jer sam bila mlada, glupa, naivna i povodljiva.
No brzo sam došla sebi.
Nikad nisam niti ću, očito, razumijeti zašto se netko drogira.
Zar je uistinu nedostatak ljubavi i novaca razlog da se ubodeš iglom i vene preplaviš bog zna čime?
Brate mili, i ja sam bila ružna, debela, nevoljea, neželjena, starci su me ganjvili, profesori mrzili, prijatelji varali i tako dalje, da ne nabrajam.
Zašto se onda i ja nisam drogirala?
Jesam li ja bila glupa kad bi svoju tugu povremeno utopila u čaši bevande koja je ujutro rezultirala samo povremenom glavoboljom?
Voljela bih im pomoći, ali ne znam kako.
Ni tebi, prijatelju, nisam mogla pomoći, jer nisam ni znala da se drogiraš.
Dansa, kad me otac nazvao i rekao mi, glavom su mi prolazile razne slike, mene, tebe, Marije, ljeta, mora, pjesme, nas troje bezbrižnih, nasmijanih mladih ljudi kojima je život jedini razlog života.
Onda su mi pred očima bljeskale scene koje ti nikad nećeš doživjeti.
Scene plusa na testu i odraza u očima mog tadašnjeg zaručnika, danas muža...scena trbuha, scena poroda, scena sretne obitelji, Božića uz svijeće i prigodne pjesme, scena vjetra u kosi dok se vozimo autom prema moru.
Nasmiješena lica ljudi koji vole i znaju uživati u životu...cvijeće, kukci, leptiri, ptice...vjetar, sunce, kiša...
Sve te scene redom su se nizale pred mojim očima dok sam razmišljala o tebi.
Nkad neću zaboraviti ono ljeto kad je Marija krišom iskakala kroz prozor kasno navečer kad joj starci zaspu...i njen pogled dok ste se grlili na rivi...ni one sparne, zagušljive, znojne noći obojane crvenom bojom ljubavi...ni tvoju plavu kosu, ni tvoje nasmijano lice...nikad to neću zaboraviti, jer to mi je danas jedino sjećanje na tebe i želim te zapamtiti takvog, nasmijanog, tihog, samozatajnog i zaljubljenog.
Jožef, neka ti je laka zemlja i pozdravi mi nonu i Tonija tamo gore, molim te.
|
Njok
03.03.2005., četvrtak
Uglavnom...raširila sam se po boravku skupljajući sinove igračke a kad san se išla dignut, svm snagom san opizdila u staklena vrata koja nemaju nikakvu zaštitu nego su onako, oštrih rubova, prilično oštrih, a ja san se opizdila baš u taj oštri rub.
I zavraga mi sad to šta mi je kosa narasla kad mi je "njok" toliki da mi ni najveći sombrero ne bi pokrio glavu...
I kako se neću jidit na njega, a?
Kako?
Stalno ostavlja stavri otvorene za sobon i jebe se njemu šta je zemlja okrugla a ne neravna ka moja tikva.
Uf...
E, onda san zajaukala bolno, povisila ton još više ne bi li se šjor diga i počea plakat skupa sa mnom, pa san skakutala po boravku i stvarala neke čudne zvukove al ma kakvi, zavraga, taj kad zaspe mogu bombe, granate i tenkovi letit oko njega, ništa taj ne čuje.
Mogli bi nan uć lopovi i odnit i mene i maloga i njega skupa s postejon, ništa taj ne čuje.
Zavraga meni moje jaukanje.
E, a onda san izvadila meso iz leda sutra za obid i taman da ću ić namazat noge kremom protiv celulita, trbuh kremom protiv strija, ruke kremom za učvršćivanje, oči kremom protiv podočnjaka, lice kremom za lice i zube pastom za zube, eto ti se nekim čudom upalio kompjuter (ne pitajte, opet duhovi) i stiže poruka od jednog dobrog čovika sa mora.
Još uvik nisan skužila koji je al nema veze...
Evo mi taman govori da će mi nešto gatat na fažol, boje mi je da iden ća leć...ko zna di bi ovo moglo završit.
Slatko spavajte, kako bi reka moj sin :)
|
Brod
01.03.2005., utorak
Napušten od svih, tužan i sam u daljini stoji brod.
Ni nevere ni bure, ni sunce ni kiša ne mogu mu slomiti ponos, no što će mu ponos kada je sam?
Galebi u jatu oblijeću oko njega i smiju se, rugaju.
Ponekad se osjećam kao ovaj brod...i ne znam više gdje da gledam i kome da vjerujem.
Znam da nije sve tako crno i ne dozvolam gledanje na svijet kroz crno-bjelo-sivu boju.
No, vjerovanje, povjerenje i iskrenost su zeznute stvari, sa dva lica i dva obraza.
Zaista ne znam više kome da vjerujem.
Ponekad mislim da mi uz moja dva dečka ne treba nitko drugi, no mislim da griješim.
Ali, dosta mi je više otkrivanja istine koja mi ne odgovara, koja nije po mom guštu, koja je ružna.
Istina zna biti vrlo ružna, jeste li to znali?
Dižem sidro.
|
|
|
