 |
Narkoman
06.03.2005., nedjelja
Nikad nisam voljela narkomane.
Ne mislim pritom na onu situaciju kad sam recimo zaljubljena u jednog takvog (jer sam, igrom slučaja, bila), nego generalno ne volim ljude koji snifaju, šmrču i bodu se (iglama).
Čak štoviše, mogla bih reći da ja mrzim narkomane, mrzim ih zbog njihovog karaktera, zbog njihove apatije zbog njihovih suludih razloga zbog kojih se drogiraju.
Stoput mi je došlo da smrskam facu onome koji mi kaže: ali meni je loše, ja imam problema, nemam curu, nemam posla, šta ću nego se drogirat.
Živit majmune, živit, eto šta ćeš.
Nemojte mi zamirit i mislit da sam ja neka oštrokonđa koja je nabrijana na fix populaciju, ja ovo, ma koliko apsurdno zvučalo, govorim i z ljubavi.
Kad mi je najbolja frendica zabrazdila u "travu" i slične stvari, pokušala sam joj pomoći, na sve načine...no u ovim slučajevima pali jedino sila, kajiš i motika.
Ja sam je odjebala...napustila...okrenula joj leđa rječima da me gubi nepovratno ako joj je đoja bolja.
Srećom, ovaj je slučaj završio pozitivno, još uvijek smo si jako dobre a ona se više ne drogira.
Bila sam u masu situacija gdje su mi se nudili razno razni opijati, stvari koje su mi obećavale nirvanu i orgazme bez dueta, no nisam željela.
U jednom periodu, dok sam hodala sa spomenutim narkićem, pušila sam travu, priznajem.
Određeno vrijeme sam živjela na taj način jer sam bila mlada, glupa, naivna i povodljiva.
No brzo sam došla sebi.
Nikad nisam niti ću, očito, razumijeti zašto se netko drogira.
Zar je uistinu nedostatak ljubavi i novaca razlog da se ubodeš iglom i vene preplaviš bog zna čime?
Brate mili, i ja sam bila ružna, debela, nevoljea, neželjena, starci su me ganjvili, profesori mrzili, prijatelji varali i tako dalje, da ne nabrajam.
Zašto se onda i ja nisam drogirala?
Jesam li ja bila glupa kad bi svoju tugu povremeno utopila u čaši bevande koja je ujutro rezultirala samo povremenom glavoboljom?
Voljela bih im pomoći, ali ne znam kako.
Ni tebi, prijatelju, nisam mogla pomoći, jer nisam ni znala da se drogiraš.
Dansa, kad me otac nazvao i rekao mi, glavom su mi prolazile razne slike, mene, tebe, Marije, ljeta, mora, pjesme, nas troje bezbrižnih, nasmijanih mladih ljudi kojima je život jedini razlog života.
Onda su mi pred očima bljeskale scene koje ti nikad nećeš doživjeti.
Scene plusa na testu i odraza u očima mog tadašnjeg zaručnika, danas muža...scena trbuha, scena poroda, scena sretne obitelji, Božića uz svijeće i prigodne pjesme, scena vjetra u kosi dok se vozimo autom prema moru.
Nasmiješena lica ljudi koji vole i znaju uživati u životu...cvijeće, kukci, leptiri, ptice...vjetar, sunce, kiša...
Sve te scene redom su se nizale pred mojim očima dok sam razmišljala o tebi.
Nkad neću zaboraviti ono ljeto kad je Marija krišom iskakala kroz prozor kasno navečer kad joj starci zaspu...i njen pogled dok ste se grlili na rivi...ni one sparne, zagušljive, znojne noći obojane crvenom bojom ljubavi...ni tvoju plavu kosu, ni tvoje nasmijano lice...nikad to neću zaboraviti, jer to mi je danas jedino sjećanje na tebe i želim te zapamtiti takvog, nasmijanog, tihog, samozatajnog i zaljubljenog.
Jožef, neka ti je laka zemlja i pozdravi mi nonu i Tonija tamo gore, molim te.
|
|
|
