Ja se svog djetinjstva sjećam kroz maglu.
Kristalno jasno se sjećam samo nekih momenata i događaja, okusa u usima, mirisa, feelinga u tijelu.
Sjećam se da je mama jednom trčala za mnom oko kuće pokušavajući me natjerat da pojedem malo pomidore i sjećam se da je u to došo dide i rekao mojoj mami da šta me kog vraga tjera da to jedem kad neću.
Sjećam se jednog kupanja na stijenama, uvijek bi prvo tata skočio u more, ja bi mu se spustila na ramena i tako smo plivali daleko od obale.
Sjećam se da sam jednom otišla s nonom na misu i nakon toga sam pala i "slomila" nogu.
Često sam padala i "lomila" noge i ruke.
Nikad ništa ZAPRAVO nisam slomila, ali sam uvijek nosila gips.
Sjećam se da smo u jednoj učionici imali strunjaču i po njoj smo skakali kad je bio odmor.
Kad već govorim o strunjačama, sjećam se da nikad nisam mogla preskočit kozlića.
I dalje mislim da je to pravo mučenje.
Raširit noge toliko da ti popucaju svi ligamenti...to je horor, ja sam i dalje izričito protiv takvih aktivnosti.
Ne sjećam se toga ali mi mama uvijek priča kako sam od rođenja telepatski povezana s ocem.
Došao bi s posla kasno navečer, lagano bi otključao vrata a ja bi u tom trenu, kao robot sjela na krevetić i ponavljala: "tata, tata, tata, tata".
Čini mi se da su se okolnosti bitno promijenile.
Danas se očevi puno više bave djecom nego prije.
Imate li i vi taj feeling da su muškarci prije bili puno zatvoreniji, hladniji, da su se manje bavili djecom?
Jeste li i vi u zagrljaj uvijek trčali mami?
Ne kažem da je moj otac bio hladan niti da nas nije volio...ali čini mi se da je nekako, preskočio sve one lijepe dječje faze.
I zubiće, i prve riječi, i korake i uspone i padove...
Uvijek je imao posla i uvijek je nešto bilo ispred, prije nas.
Danas uživa, uvjerena sam.
Prema svom unuku odnosi se kao prema božanstvu i ima beskrajno puno strpljenja.
A čini mi se da mu je žao, da shvaća što je propustio i da si to ne može oprostiti.
Ili možda može?
Moj muž...ah taj čovjek.
Ne želim sad pričati o tome koliko ga volim jer je to irelevantno za ovo što želim reći.
Od sekunde kad smo vidjeli plus na testu on je otac.
U pravom smislu te riječi.
Ponekad pretjeruje, no razumijem ga.
Radi po cijele dane i svoje dijete vidi samo navečer.
Naravno da mu i popušta i naravno da nije strog u onolikoj mjeri koliko sam ja, koja sam svaki dan konstantno s djetetom.
Zanima me samo, da li je to utjecaj evolucije, napretka civilizacije i sl. ili je on jednostavno takav?
No svejedno, danas ćete češće vidjeti muškarce koji guraju kolica, nose djecu u maramama, hrane ih u parkovima i sl.
Zar ne?
Žao mi je naših očeva...uvjerena sam da im j, kao i mom, danas krivo kad shvate što su propustili.
Trčanje za karijerom, novcem i govedima ipak je manje važno od sudjelovanja u žviotu svoje djece, zar ne?
Post je objavljen 23.03.2005. u 11:49 sati.