Obožavam restorane, obožavam ići u restorane.
Dijelom vjerojatno zbog toga što ne volim kuhati (osim blagdanima kad me ulovi neka euforija), ali dijelom i zbog toga što stari oduvijek ima restoran i to mi nekako dođe kao drugi dom.
No moram priznati da sam nezadovoljna zagrebačkim restoranima.
Ma naravno, nisam još ni bila u svima, ali u ovima koje sam posjetila vlada takav neprofesionalizam, amaterstvo, loša improvizacija i da ne nabrajam...
Svjesna sam da su moji kriteriji visoko iznad prosjeka no još nijednom nisam bila ni u jednom restoranu u kojem sam bila makar približno zadovoljna cijelokupnom uslugom.
Ili ne valja hrana, ili ne valja posluga ili ne valja ambijent.
Jučer smo opet bili u restoranu na Pionircu, ovo nam je bio valjda šesti put u zadnjih mjesec dana.
Inače nisam imala prevelikih zamjerki: ogromna osučnana terasa, puno prostora za igranje (što je najvažnije, pregledno je pa vidiš kud ti se dijete muva), pristupače (da ne kažem bagatelne) cijene, blizu nam je kuće i tako dalje.
No...ako kažem da sam jučer popizdila, lagat ću sama sebi.
Bolje je reći da sam bila van sebe od "užitka".
Cijelo jutro kopanja po Hreliću dovelo je do takve gladi da sam u autu skoro odgrizla mamlazu uho:)
Dolazimo dakle na Pionirac, sjedamo u restoran, "gužva" kao i inače samo što je uz to u sali bila nekakva ekipa u odijelima, pretpostavili smo da je riječ o krštenju.
Prolazi "naš" konobar kraj nas, mašemo mu...
Igorira.
Konobarica isto tako.
I druga.
I opet ovaj "naš"
I tako dalje...
Kad sam već iznervirana spremila stvari u torbu i ustala se da ću krenuti doma, dolazi jedna od njih do nas..."dobar dan izvolte"
"Dobar dan, molim vas recite nam što imate na menu-u?"
"Joj, znate, imamo obiteljski menu na menu-u, ali ne zam baš, ma poslat ću ja vama kolegicu."
Ajme meni...
Nakon 15 minuta dolazi ona:
ženska od nekih 30-ak godina, masna kosa, crvena košulja, preko nje nekakv jalek (điletin, prsluk, ne znam kako se to književno kaže) crne boje sa zlatnim vezom (mislim ono....lol), crne hlače mrkva kroja i bijele klompe (bonk)...
"Dobar dan, izvolte"
"Dobar dan, što imate na menu-u?"
"Joj, znate, nisam sigurna, moram provjerit, budem vam poslala kolegu, samo da vidim, znate gužva je..."
"Gospođo, mi smo tu već pola sata, gladni, dijete mi je počelo grist sve oko sebe, možete li se ikako požuriti?"
"Je, i svi drugi čekaju, jel vi ne vidite koja je gužva, niste vi na prvom mjestu, ima i onih koji su došli prije vas...."
"U redu gospodična, nije važno, vidim da smo na zadnjem stolu pa vam je valjda teško u tim klompama dolepršati do nas, ovi što su došli nakon nas već jedu noto je valjda zato što su vam bliži, a sad izvolite otić u kuhinju i raspitati se o hrani, i usput nam donesite mineralnu i colu, ako je ikako moguće još danas".
Pa da ne duljim, nakon još pola sata dobili smo juhu koja bila slanija od mora, 15 minuta kasnije obiteljski meni od kojeg bi i vrabac ostao gladan (a inače fakat imaju oooooooogromne porcije, kad naručuješ a'la cart"), a kad smo na kraju ručka zatražilikavu rekla nam je:" može ali ćete čekati 20 minuta jer je gužva na šanku"
Ma mislim, WTF, kavu čekat 20 minuta, pa ne bi da je ideš ubrat časkom u Brazil i prepržit, samljet pa skuhat...
Ma ono jebo te...
Nisam zahtjevna, zaista nisam....moja lijenost je tolika da ću rađe trpiti nadrkane babe u restoranima nego kuhati doma, ali ovo je bio vrhunac...
Ne samo da osoblje gazi jedno po drugom, da su toliko neorganizirani da je to strava, nego je i hrana bla očajna, usluga dizaster....i ona se još usudi reć: "niste vi nama na prvom mjestu, tko vam je kriv, pa i svi drugi čekaju."
Danas zaista svatko može raditi što hoće..ponekad je ta demokracija fakat trula.
To je kao da ja sutra nekome operiram slijepo crijevo jer sam odgledala sve sezone "hitne službe".
Mislim da ću otvoriti restoran, most definetly...samo mi treba financijski partner ;)
Post je objavljen 18.04.2005. u 12:27 sati.