Ovo bi mogao biti jedan tužnjikavo ogorčeni post o dosadnim, bezličnim ljudima željnim pažnje pod svaku cijenu, no ipak mislim da neću baš o njima.
Oduvijek me prate zavidni, malograđanski priljepci.
Prije su bili ljubomorni na lijepu odjeću koju mi je mama oblačila, pa na odnos s mojim roditeljima koji je prije svega prijateljski i neoptrećen, pa su mi zavidjeli na kreativnosti, na brzom i odriješenom jeziku, obrijanom, bez dlaka, pa sam onda doživljavala salve ljubomore jerbo sam se ja udala a netko drugi nije, pa su mi zavidjeli na mjestu stanovanja, na nekakvim malenim postignućima u životu, na ovome, na onome...
I dalje ne shvaćam zašto me prate i okružuju upravo takvi ljudi, crvi koji crpe iz mene svu pozitivnu energiju, zašto me opće gledaju, zašto me diraju, zašto žele uću pod moju kožu i makar na trenutak biti ja?
O ne, nije ovo hvalospjev ako ste tako mislili....ja o sbei nemam nikakvo posebno visoko mišljejne.,
U velikoj većini stvari sam prosječna ako ne i niže.
Ne izgledam onako kako bih željela, nisam ni slavna onoliko koliko bih možda željela, nemam ni love onoliko koliko bi me zadovljavalo...i da ne nabrajam...
Sve što želim je živjeti svoj život u miru, neopterećeno, bez grčeva, brinuti se o svojoj obitelji i našem gnijezdu, raditi ono što želim i volim, smijati se kao što se i danas smijem i to je sve.
Zašto me onda i talje prate te amebe?!?
Zašto si ne nađu neku amebu koja više liči na njih nego na mene?
Oh, gordog li osjećaja...
|