Vremenom se sve stvari tako lijepo poslože na svoje mjesto da je ponekad teško za povjerovati.
U početku je sve idilično, osobu idelizirate do krajnjih granica, izmišljate joj osobine koje nemaju ni Batman, Spiderman, Conan i Sandokan zajedno, jedva čekate telefonski poziv, pogled u dubinu duše i ostale situacije za koje tek, kad pogledate s odmakom, vidite da su toliko patetične da vam odmah proradi probava.
Pa pusica u obraz, pa lagani zagrljaj, pa timarenje dlaka i slično, pa...da ne nabrajam, skužili ste.
Onda nakon nekog vremena na vidjelo polako počinju izlazit prave karakterne osobine, odnosno, one su tu oduvijek, vi tek sada polako otvarate oči.
No za povlačenje je kasno, i vi kao žrtva i vaša nova žrtva ste "skuhani", "zbareni", zaljubljeni i povratka nema.
Telefonski pozivi u svako doba dana jerbo ste si sada jako dobri i kao tako povezani, sve je dopušteno, bjesomučno pokušavanje prekidanja telefonske veze na sve načine jerbo vam se ne da slušat izljeve patetike...mjenjanje četkice za zube (ovo nikad nisam mogla shvatiti i uvijek mi se riga kad ovo čujem), češljanje obaju glava istim češljem, pod uvjetom da obje stranke imaju kosu, istraživanje tajni, otkrivanje tajni, povjeravanje tajni...i tako to.
I ne do vam bog da nešto krivo kažete...ima onih koji će sve to tako krivo shvatit da riskirate međunarodnu tjeralicu za vašim jezikom jerbo se onomad našao u krivo vrijeme na krivom mjestu.
A ima i onih koji su normalni.
Koji sve vaše mane prihvaćaju onakvima kakve jesu, koji njeguju i štuju vaše vrline i koji vam ostavljaju taman toliko prostora da svai put možete slobodno udahnuti punim plućima.
Koji vas ne tjeraju na analizu svakog jebenog postupka, koraka i riječi.
Moj muž spada u skupinu ovih normalnih.
Ne mogu reći da sam ga idealizirala, uopće...
Druga je stvar što je on puno stvari "napuhao" ne bi li me ulovio za stalno.
Blesan, kad nije shvatio iz prve da sam skuhana još od prvog trena kad sam ga vidila.
Vremenom sam otkrila mnoge njegove negativne osobine: ostavljajne prljavih čarapa pod krevetom, neumjerenost u pijenju kave sa šećerom, zaboravljivost, sklonost stresu i nerazumijevanje za mojih 293 komada make-up-a.
Da ne govorim o tome da je takav star-trek fan da sam i ja već počela, kao hipnotizirana ponavljati: "We are the Borg, resistance is futile, you will be asimilated". Ovo mi dođe kao molitvica prije spavanja...s tim da obavezno gori svijetlo pored uzglavalja jer je mene strah karikatura iz Zvjezdanih staza.
No, prihvatila sam ga takvog kakav je i čini mi se da mi bilo koja kopija njega bila nevjerna, kriva, neoriginalna.
Dobar je i ovakav.
Naše dijete mi je ukazalo na jednu novu dimenziju karaktera njegovog oca.
Svaki put misi da je u pravu, o čemu god da se radilo, a tiče se sina...i to me onak, blago rečeno, nervira.
No ja sam izrazito mirna i staložena žena i opće nemam raščupanu kosu niti mi para ide iz usta i ušiju.
U stanju sam skočiti kroz prozor i oblijetati oko kuće dok god ne popusti svojim principima i uvjerenjima.
Kupismo malenom jučer nove patike, plavo-modre...trendi, kako bi se reklo.
Ali, danas ih dijete ne voli, najednom ga žuljaju, ružne su mu, svi će mu se smijat (oh, zar i on mora odrasti prije vremena i biti tako ozbiljan :roll), i jednostavno ih neće nosit.
Nema problema, tu je tata koji će mu vrlo rado obući druge cipele, samo da izbjegne dreku i objašnjavanja.
Priprema, pozor, trening glasnica, SAD!
Stop!