template by cromma.com

U slici i stihovima


§§§

§§§

§§§

§§§



Posjetite:
Online izložbu

Pisma za dušu:
"Vilo moja"-klapa Crikvenica

Skoro saki put
kad se mi pogjedamo
ti i ne odzdraviš
ko da se ne poznamo
A da mi te k sebi zvat
kad ćeš zaspat
prvo sna da ti rečen
da volin te još.

Vilo moja
ti si moj san, ti si moj san,
al lagje bilo bi
da si tuja mi
da te ne poznan
da te ne znan.



DOSAD "OBJAVLJENO" u Bračnim vezama:

O braku:
Kakav naslov da dam ovom tekstu?
Roditelj
Zavjet
Crtica iz dnevnika
Dar
Kako se rješiti sexa?
I sama pomisao je grijeh?
Dušo poševi me, odmah sad!
Fundamenti bračnog suživota
Mnogo zajebana radijacija
Mama, kako se prave djeca?
Bračne veze I.
Bračne veze II.
Bračne veze III.
Bračne veze IV. (Moje ja)
Bračne veze V. (potomstvo)
Druga strana bračnih odnosa
Suživot sa ženom ili gdje žive predmeti
Kako se rješavaju bračni problemi
To cheat or not to cheat
Samo jednom se ljubi
Neke stvari o partneru ipak je potrebno znati prije braka
Madr in lou
Kako sam ga skužila
Kaj ne kužiš?
§§§

Međuljudski odonosi
Gay meets pedofile
Zašto više ne pišeš, BigMamma?
Što svaka žena treba posjedovati...
HOT! Stara cura
Restoran
Što je previše, previše je
Tata
Teoretska pitanja
Kućna pravila
Quo vadis dr. Buković?
Snjeguljica viđena u Hvaru
Mentalno silovanje
Kakvima nas oni vide?
Sve smo mi Bridget?
Izaberi mene
La vita e bella
U raljama velegrada I.
Quo vadis, Croatia?
Two down, how many to go?
Zašto me niste naučili?
Ingordeca
Ne možeš bit' prorok u svom' selu
Za bloga miloga...slavimo sexualnost
Sudaranje ličnosti ili - o čitanju
Strahovi
Bajka
Svaka žena može imati svakog muškarca
PTS ili jednostavno: ZLOSTAVLJAČ
Umeđumrežite se!
Ljubav je naga
And the answer to the big question is: 42!
La vita e bella


§§§

Up close and personal...
Sine moj
Goodbye 40
Razbijeno čelo ili kako sam se ponovo razočarala u ljudski rod
Uputstva za smrt
Ave Trpimire! Kosa je spašena.
Odluka je pala: Prelazim u kritičare. Za početak same sebe
Ja sam mama!
Prva polovica krize
Sjećanje
Narkoman
Volim te
Moj maji muškajac
Dan kad sam skunula ružičaste naočale
Obale moje sunčane
Kako sam se podvojila
Ti nisi samo jedan u nizu, ti si onaj koji ostaje
Savršenstvo s manom
A rekla je ne!
Fališ mi mama
Pape moj
Oda meni
Riznice sjećanja
Ustaj radni narode Crne gore, podne je
Obitelj (sa prekidima iz Portugala)
15 godina života manje
Ja sam naivna...
Mom voljenom
Dan kad je pala nevinost
Snaga je u meni
Onom kojeg volim najviše
Vikend na selu
Kameni osmijeh
Svima onima kojih više nema
Nostalgija ili povratak u budućnost
Dio mene
Zapravo ono što želim može se formulirati i ovako
Na što trebate obratiti pažnju kad ste kod mene u gostima
§§§


A rekla je NE!

31.10.2004., nedjelja

Bila je u cvijetu mladosti. tek rascvalih latica, a luda za životom.
U želji da svaku minutu iskoristi do zadnje sekunde, najčešće je varala i gazila upravo samu sebe.
Iskorištavala je apsolutno sve što joj se nudilo.

Jedne noći, kad je imala 16 godina i nije još ni znala što je život, dogodilo joj se.
Ono nešto.
Ono o čemu se ne priča.
Ono što je po defaultu ženska krivica, ono što se dešava lošim curama koje nisu u krevetu do ponoći.

Bila je na rođendanu onoga kojeg je u tom trenu voljela...
Porječkali su se, a ona se, ne znajući za drugi način, musavo okrenula na peti i izašla s drugim u noć.
Rekao joj je da će je samo otpratiti kući a ona mu je vjerovala.

Popustila je nagonu i odobrila poljubac.
Nije ju zasmetala ni njegova ruka na tek procvalim grudima.
Ali onoga trena kad se ta ista ruka spustila među noge, na vruće gaćice, jasno i glasno je rekla NE!
To NE, svjesna je, i ne želi da ju se uvjerava u suprotno, nažalost je izrečeno prekasno.
Vi već sad vjerojatno mislite: "pa sama si je kriva, zašto je uopće dopustila poljubac?"

Tvrda, užarena zvijer rovala joj je po utrobi, dok je svakim atomom svog bića-sad kad je ionako bilo kasno, pokušala uživati.
Nakon zakopčavanja hlača i niti poljupca za laku noć, sa posramljenim izrazom lica ostavio ju je samu, na goloj, surovoj hridi, te proklete burne noći.

Zakopčala je majicu i suknju i bosa sa cipelama u rukama, krvavih osjećaja koji su se cjedili iz nje, plazeći joj po nogama, krenula kući.
Bura joj je ostavljala slane kockice na licu kao podsjetnik na ono što nije željela pamtiti, na ono što je znala da će ju možda i proganjati.
Na ono što se desilo, a mislila je da je sama kriva.
Jedan delete ili reset uistinu bi joj, u tom trenu bio dobro došao.

Nije zaboravila i trebao joj je netko da je sasluša, utješi, čuje...
No već na prvom priznanju doživjela je ruglo i nož u leđa.
Danas to zna samo par osoba, koje ju razumiju, koje ju nisu osudile, koje ju vole.

Ne želi sažaljenje jer je to preboljela, zakopala ga je duboko u prošlosti i srušila taj most iza sebe.
Ili se samo zavarava?
Ili ju još krvavo boli dok se uvjerava da je snovi koje ponekad sanja ne diraju i ne bude po noći?

Uvjerena je da je čak i u tom trenu bila jača od njega.
Nije mu pokazala bol, nije pustila niti suzu dok je rovao po njoj.
I da ga danas vidi, nasmiješila bi mu se i stisla ruku...jer je jača od njega i jer njega to vjerojatno boli više nego nju.

Imala je sreće.
Nije ju pritiso nožm uza zid i podijelio s prijateljima.
Nije ju bacio krvavu iza kontejnera niti ju ostavio vezanu na sramotu gradu.
Ali ju je ranio svejedno.
Psihički.
Slomio joj samopouzdanje i napuknuo dostojanstvo.

Al ona i dalje živi, s njime duboko u sebi, zakopanom u tamnoj škrinji s lokotom čiji je ključ bacila daleko....
I nosi osmjeh na licu...smije se svojoj djeci.

A onima koje ste to isto prošle i koje to isto čeka želi(m) reći:

"Pričajte i ne zatvarajte se u sebe. Tražite onoga tko će vas razumjeti dok ga ne nađete.
Nemojte graditi zidove oko sebe jer će ih jednom bti teško srušiti.
I volite, volite iznad svega.
Niste same.
I niste krive.
Jer NE znači NE!"


- 16:46 - Prokomentiraj (32) - Zagrebi - #

Nemoj da ti padne na pamet...

30.10.2004., subota

Ja sam, kao i moja mama, kao i njena mama, kao i njena mama, odrasla i razvila se rano.
Kad kažem rano onda tako i mislim.
Dok su se moje kolegice iz razreda igrale sa barbikama, ja sam se "borila" protiv uspaljenih pogleda, starih jaraca koji su na meni primjećivali tek propupane sise i bokove koje su poprimale formu Boticcelijeve Venere.
Već onda, dok sam u biti trebala uživati u bezbrižnim mladenačkim danima, morala sam brinuti što obući, kako se ponašati, koje riječi upućivati kome...
A tek proći pored bauštelaca...ajme meni majko moja...još traume imam od zviždanja, okretanja glavom i upadicama nikako primjerenim mojim tadašnjim godinama.
I svi su, jebo te, non stop zviždali...
Bila sam uvjerena da muškarci u tim godinama ne znaju pričati nego zviždati...

Otkad sam "zarobljena", ne primjećujem neko pretjerano zviždanje, a uvjerena sam da je to sve samo iz pristojnosti prema mom mužu, jerkao što znate, mi živimo u jednoj izrazito pitomoj, poštenoj i pristojnoj zemlji.
Čak i kad nisam s mužem, oni su toliko obzirni pa prvo pogledaju moju lijevu ruku, pa kad primjete PRSTEN, odustaju od zviždanja automatski.

Čak sam primjetila da mi se ni za mužem više toliko ne okreću, a to je rezultat- zaključila sam- moje opasne i ozbiljne face.
No zato mi bez imalo problema gledamo i bacamo oči za komadima na cesti.
Ne zviždimo jer smo i mi dio naše kulturno uzdignute domovine.

Eto, kao što i sami vidite, jednom kad se "ubračite", nema više zviždanja.
I nemojte sad pokušavati plivati kontra struje pa poželjeti zazviždati kad me vidite.
To je jako nepristojno i ja bi se mogla vrlo naljutiti.
U iznimnom slučaju, ako pretjerate i zazviždite dvaput (što, vjerujem, nećete napraviti jer ste pristojni), poslat ću na vas svoja dva tjelesna čuvara i 4 pasa koji me čuvaju.
Nemojte si dozvoliti, dakle, takovu sramotu.
Ako vam se zviždi i gleda, oženite se pa zapjevajte..


- 18:30 - Prokomentiraj (14) - Zagrebi - #

Mama, kako se prave djeca?

29.10.2004., petak

Globus piše: "seksualni odgoj u školama nije dobio zeleno svjetlo, pa unatoč trudu stručnjaka i zahtjevima roditelja, školarci neće učiti o ljudskoj seksualnosti u školskim klupama..."




Dakle, kao što sam i sama mislila...
Neke stvari trebaju roditelji "rješiti" sami, a ne očekivati od države ili crkve da napravi mjesto njih.




"Kako se prave djeca?"-pitala sam svoju mamu tamo negdje oko moje treće godine.
Odgovor je, kao uostalom i svaki njen, bio poprilično stručan, sadržavao je i menzis, i ovulaciju i organe, jajašca, spermije...a završio je porodom.
"Aha, znači djecu ne nose rode, ne rađaju se kroz koljeno"-zaključila sam oduševljeno i s vršnjacima u vrtiću podijelila znanje.

Ponosna sam, i iskreno zahvalna svojim roditeljima što nisu od mene napravili nepismenog, frustriranog monstruma, već su odmalena sa mnom postupali kao sa "sebi ravnim", bez tabua, predrasuda i tajni, ali naravno-i bez pretjerivanja.

Na svako pitanje koje sam postavila dobila sam egzaktan, adekvatan odgovor, primjeren mojim godinama.
Možda je i to jedan od razloga mog preranog sazrijevanja, ali prilično sam sigurna da je upravo takav način odgoja meni pomogao da ne zabrazdim u poroke i ne krenem putem vandalizma.

Jedan od velikih, ako ne i najveći kamen spoticanja u odgoju djece je seks i seksualnost.
Na svako relativno normalno pitanje u sekundi se snađemo i smislimo odgovor koji čak i nas same iznenadi (baka je na nebu-leti s anđelima, tog barbu nisu ZAPRAVO ubili, to ti je samo gluma, ne...taj dječak ne plače jer ga je tata silovao i pretuko, on plače jer mu nisu kupili bombončić...itsl.), no kad se radi o seksu, jednostavno se zapletemo, pocrvenimo i momentalno izgubimo dar govora.

Kakav je to čip u našim glavama koji je isprogramiran tako da se sramimo seksa, da se ne usuđujemo govoriti o "stvari" koja je za život neophodna gotovo kao kruh?
Zašto u naletu takvih pitanja kao sumanuti smišljamo bajke i zbunjujemo djecu?

I tu je naravno, kao i u svim ostalim segmentima života, vjera uplela svoje prste.
Uče nas odmalena da seks služi isključivo prokreaciji, a bilo kakvo uživanje samo je dokaz naše slabosti, grešnosti i labilnosti karaktera.
Pa nas na prvoj ispovijedi, nimalo diskretno ispituju o našim navikama i provjeravaju nismo li slučajno vidjeli očev pipmek, maminu "Đurđicu" ili sliku neke gole tete u prljavom, demosnkom časopisu.
A žalosno je da se popriličan postotak djece, upravo u toj dobi prvi put susreo s pojmom seksualnosti upravo od strane svećenika.

Iskreno, gledajući na konkretan slučaj iz pozicije majke, tj. roditelja, smatram da je naša dužnost upoznati djecu sa svijetom te ih naučiti koračati kroz život.
Određene granice dakako trebaju postojati, ali tabui nipošto.
I najčvršće sam uvjerena da ono što im sada "usadimo" nose i pamte kroz cijeli život, ili se makar kroz maglu sjećaju.

Temelj odgoja ne moraju biti uvjerenja nego povjerenje.
Jer, prepoznati se u situaciji da si upravo ti ona ili on koji će prvi saznati neku vijest od svog djeteta, bitnije je nego sve pozitivne ocjene u školi i matematička natjecanja.

Ne mogu baš sa sigurnošću tvrditi da i meni, u momentu "pitanja", prvi odgovor koji ću smisliti neće biti "roda", ali svakako ću se truditi tom malenom, znatiželjnom biću odgovorit nešto suvislo i smisleno.



Pa samo sam te pitao kako se prave djeca...


I želim da sutra, poput moje majke, budem prva osoba koja će čuti riječi: "Mama, od sinoć sam muškarac".
Pouzdano znam da ga neću "prokleti" ulovim li ga u samozadovoljavanju, niti ću ga upućivati u tajne sexa, ali probati ću mu biti prijatelj, naučiti ga živjeti zdravu seksualnost, pokazati mu i preporučiti adekvatnu zaštitu.
Želim i naučit ću ga da je seks nešto lijepo, vrrhunac intime između žene i muškarca, nešto od čega ne treba bježati ali ga se treba čuvati.

A među nama, u povjerenju, jedva čekam da krene s tim aktivnostima i da mi doma donese plod svoje ljubavi:)



Zajebavaš me mama, jel da?



- 12:24 - Prokomentiraj (19) - Zagrebi - #

BidMama, bas si besava

28.10.2004., četvrtak

Ah kako mi je falilo bit doma cijeli tjedan....
Čisto sam zaboravila kako je to bit nekoristan za društvenu zajednicu, a itekako koristan za T-com ili kako se već danas zove.

Prištekana sam na net skoro pa cijeli dan (dragi, ovo ti se samo pričinja, nisam ovo ja napisala, ne, ne...), kosa mi je masna, opće nemam šminke, trbuh mi se opustio preko koljena i visi ispod stola, nosim muževe široke polureperske hlače koje mu se nikad nisu sviđale (pitam se zašto) i svoju ofucanu izlizanu trenerku još iz doma lude srednje'...

Dobra je vijest da se više ne družim sa zahodom intenzivno, a loša je da sam procurila sa svih strana i to opće ne bu dobro.

Skuhala sam ručak, oprala sam suđe, načinila krevet, obrisala prašinu, usisala, oprala robu, osušila robu, opeglala robu....
I tako mi je dosadno da cili dan gnjavim ljude na internetu.
Strašno.

Odgovorila sam na sve moguće teme na forumu, pročitala Neno(ta)od početka do kraja i pitam se: kako ga nisam ranije otkrila.

Pogledala sam i "Showgirls" opet, čak sam i nokte nalakirala...
Ispričala priče i priče, ja sinu pa on meni, pa mi je reko: "bidmama, bas si besava, tuventapica se nije jubija sa jovcem du-o-m, on je ubijo vu-a, bidmama bas si juda..."
Dunkvee, počeo me zvat bidmama, šta da kažem, možda je vrijeme za odmor od bloga?!?


I više nemam apsolutno nikakve ideje šta da radim.



- 18:19 - Prokomentiraj (19) - Zagrebi - #

Malo reklame

Svakako posjetite prvi ženski časopis na blogu, Wannabe.

Ima tu i mojih piskarija ;)

Wannabe


- 13:37 - Prokomentiraj (11) - Zagrebi - #

Posljednje zbogom...

27.10.2004., srijeda

Lipo mi je, lipo mi je
Na lažini suvoj ležat
Na osami blizu mora
Nad pučinom tebe gledat

Moj galebe...

Tebe gledat, s tobom letit
Povrh svega nimat straja
I prkosit svakoj buri
I neveri ča se valja

Moj galebe...

Ča se valja u svom bisu
Da i more vrije, pini
Bit' gospodar usrid svega
Živo klicat u visini

U visini kada sunce
Bez pristanka zemlji sije
I da ništa na tom nebu
I na moru bisno nije

Moj galebe...

Bisno nije dokle krila
Tebe nose kud god želis
Pa neveri oli suncu
Ti se rugaš i veseliš

Na osami blizu mora
Dok se sunce zemlji smije
Slušam tebe kako kličeš
Lipo li je, lipo li je

Moj galebe...



Sve riči su suvišne.
Neka ti je laka vječna posteja satkana od versi i nota.
Slatko spavaj barba Zdenko.


- 20:28 - Prokomentiraj (15) - Zagrebi - #

La vita e bella

Kad sam bila mala stalno sam se opterećivala pitanjima o smislu života.
Sjećam se da smo imali i debatni klub naše male zajednice zvane PUMA (pedersko udruženje mladih amatera...ah, ne pitajte...) i da smo minimalno jednom tjedno opetovano razglabali o ovom pitanju.
Kad sam ušla u najkritičniju misaonu fazu života -PUBERTET- činilo mi se da sam toliok pametna i uvjerena u svoje znanje da bih mogla pisati knjige (sva sreća da nisam).

Zrnca mudrosti starijih od mene šaptala su:"čovjek uči dok je živ", no revolt u meni uvijek je govorio suprotno.
Ja sam željela i morala na sva pitanja imati odgovore SADA.
U toj fazi, sad kad se okrenem, smisao je bio polagati ispite i svidjeti se onom nekom.

Ubrzo nakon toga, sudbina me katapultirala u život.
Bez postavljanja pitanja, bez objašnjavanja...bez uvoda.
Shvatih da smisao života ne leži u školi, makar ne onoj službenoj, te da najveća misija zasigurno nije svidjeti se onom nekom.

U roku od godine dane, u svoje ralje me usisala birokracija, sažvakala i ispljunula zajedno sa zakonima i pravilima koji su me spustili na zemlju.

Odjednom sam, kao gromom pogođena počela razmišljati o životu na neki drugi način: o lovi za hranu i režije, o poslu, o tome što i kako sutra, o onom malom što mi je raso pod srcem...
Shvatila sam zašto su moji roditelji dobar dio života proveli ogorčeni, shvatila sam zašto se svađaju oko sitnica, shvatila sam zašto je ocu onomad, za vrijeme rata, puklo srce kad smo ja i brat zaplesali od sreće jer imamo jogurt i shvatila sam koliko odgovornosti leži u rječima: "SVOJ ČOVJEK".

I da mi je netko unaprijed rekao kakvo je stanje stvari, probably bi zauvijek ostala usidjelice jer onda nemaš beda.
Mama kuha, pere, čisti, grije te, brine o tebi, a ti samo eventualno pljuneš štogod keša prvoga u mjesecu.

No nije mi dugo trebalo da i iz ove situacije izvučem ono najbolje, okupano osmjehom i nadom, optimizmom iznad svega.
Ja znam da uvijek mogu bolje, ili da samo mogu, (...) kao da je važna razlika.
I više se ne opterećujem smislom života jer naučih da u svakom razdoblju njegov smisao nama nije shvatljiv.
Bitno je ono što nosimo u srcu i biće oslobođeno gorčine.

Jerbo, LA VITA E BELLA.


Svejedno, kad malo bolje razmislim, ne bi bilo loše da mjesto popularne Šuvarove danas imamo dvogodišnji uvod u život (financije, recimo).


- 02:26 - Prokomentiraj (17) - Zagrebi - #

Ljubavna pasija

26.10.2004., utorak




U danima poput ovih, draže mi je da sam doma nego u javnosti.
E...
Ne može razumit ko to nije proša...
Ljubav između jedne osobe i wc školjke.
To je posebna ljubav, nastaje kupljenjem virusa, jedenjem krive, pokvarene hrane a rezultira velikom potrošnjom guzicpapira bilo koje boje, okusa i konzistencije.

E, volimo se ja i moj zahod jako.
Već 3 dana.
Do ranih jutarnjih sati se družimo...ko dva ljubavnika.
Sutra radi svog zahoda ne idem radit, ko šljivi posao kad me takva ljubav doma čeka.

Kupila sam mu jučer Domestos, Cilit i mirisnu vješalicu koju ću mu stavit u usta...
Nek mi je čist i nek miriše.

Volite li se i vi sa svojim zahodom ko ja sa svojim?


- 16:57 - Prokomentiraj (14) - Zagrebi - #

Stop in the name of love

Jeste li se ikad zatekli u situaciji da...
Ma naravno da jeste, šta opće pitam.

Pisala sam i o kompromisima i o mojem "ja", i o našem "ja" i o "mi" i slično.
Al me ove teme uvijek vuku sebi.

Gledam ga danas, on meni nešto predlaže, objašnjava, trudi se pokušava, a ne ide.
Vidi me da ga ne slušam, da sam na rubu živaca da mi se SAD ne sluša TO.
Ali on dere po svome, prava gratakaža.
Tupi li ga majstor dok ga ne pošaljem u pizdu materinu.
I onda sam ja aždaja.

Zašto nismo isprogramirani da iz očiju partnera znamo pročitati signale, želje i osjećaje?
Koliko je vremena potrebno živjeti i koegzistirati u bračnoj zajednici da bi znali prepoznati one male, "nebitne" signale?
I je li uistinu prilikom svakog razgovora o utjecaju vlage na književnost prosuti žuć kako bismo dokazali svoje ili kako bismo jednostavno objasnili da nam se sad ne da...?
Pa čak je i u sexu lako: "darling, boli me glava zajedno sa desnom obrvom, zaboravi..."

Naučila sam da je popuštanje specijalna vrlina, ponekad čak toliko iznervira "suparnika" da je osjećaj likovanja nenadmašiv.

A ono što me najviše zanima je:
zašto vi muški, koji kurac, nikad ne pomočite šporke pjate i beštek nego ja kasnije moram satima ribat!?!?!?!?!?!?!?!?!


- 01:23 - Prokomentiraj (26) - Zagrebi - #

Pape moj

25.10.2004., ponedjeljak

Spominjen se, kako da je ucera bilo...spala bi u svojoj zikvi a kad bi ti doša sa posla jo bi otvorila oci i pružila ti ruke.
Već 22 godišća te ćutin, ćutin te blizu sebe i kad nisi sa menon.
Velik si covik, to će svak priznat, ma neće oni kojima smetoš.
A znoš i som zoc jin smetoš.

Pape moj, sve tvoje rici pamtin, i one koje si reka meni i one koje govoriš drugima, pamtim čak i one koje uvik ponovjoš.
Ti si velik covik, znon da son to već rekla, ma nikad to nison rekla tebi.

Tvoje mišljenje mi je nojbitnije na svitu a tvoje krilo draže i od materinega.
Somo me zabolilo kad me nisi odve prid oltor, ti tvoj infiš moga si prigrist makar tad.
Ni me bilo lipo vidit di roven na don vjenčanja.

Ma son ti sve oprostila i zaboravila.
Somo se na tebe nikad ne mogu najidit.
Jer si toliko velik i toliko si bitan.
I ako niko neće, jo ću napisat tvoj libar, tvoje misli ću jo, makar mi bilo zodnje, pritocit u kortu.

Pape moj, fališ mi, svaki don, svaku uru, svaki minut.
Fali mi sest isprid Ateljea, popit kafu sa tebon i mucat, gledot u brode.
Fali mi da urloš na mene dok smo u poslu, jer somo tvoja kritika rezultiro uspjehon.
Pari mi se, da sve ca u životu cinin, cinin da biš ti moga komentirat.

A kad mi je niki don mater rekla da ti iz ociju i iz ustih ispado ponos radi mene, znoš, radi posla....umorla son dobota od lipote i radosti.

Ne gre mi ovo, opet rici bižidu od mene jerbo je ove misli teško pritocit u rici, al znoj, oče moj...
Znoj da te volin, barž i nojveće na svitu, da svaki svoj korak cinin radi tebe, da biš bi sritan, ponosan i zadovojan.

Znoj oče, da me stroh svaki tvoj rođendan, jer si godišće stariji, pametniji ali i nemoćniji.
Znon da ćeš ostarit, barž će ti i rici usahnit, barž će te i slomit vrime i oni koji te ne vole jerbo govoriš istinu.
Znon da ćeš me jednega dona ostavit.
A to boli strašno....želin te uvik kraj sebe, želin uvik tvoj lik imat prid sobon, a tvoju ruku na mojoj.
Ne doj se oče, ne doj se vrimenu i neverima.

Cili život si bi i osto svoj, nikad te niko ni moga slomit, pa ni neće, jer jo virujen u te...
Ti si moj porat, moje sidro, moj ribar i klik galeba povar mora.
Moj si mir.
Velik si oče, velik, zapamti to.

Volin te.



(Tekst je napisan na dijalektu, prevoditi neću. Hvala na razumijevanju)


- 11:44 - Prokomentiraj (22) - Zagrebi - #

Primite moju najdublju iskužanciju

24.10.2004., nedjelja

Štovani puče blogerski,
ispričavam se na misterioznom nestansku nekih eksplicitnih, egzibicionističkih postova vezanih za prokreaciju i ugodno druženje među suprotnim spolovima.

Onaj koji me oženio, imao je primjedbi.
Ne kao iz vica, kad je mali Mujo progovorio tek u sedmoj.
A ja sam naravno pametna žena, nadasve tolerantna i popustljiva.
Ma ni pitala ga nisam ništa.
Samo kliknuh na delete.

Eh, nije meni žao postova, jelte...
Imam ja njih u svojoj glavi, al meni žao vaših komentara, nadasve iskrenih, realnih i prijateljskih.

Tako.
Ne nastavljamo u revijalnom tonu.
Idemo ispočetka.

Razmišljam o promjeni imena bloga, jerbo više nemam inspiracije za bračne postove.
U periodu sam intenzivnih promjena.
Bijah prekjučer crvena, sad sam kanarinac.
Imah neki dan nešto kila, a danas imam nešto malo više.
Možda sam u pms-u, a možda opće nisam.

A možda se kandidiram na izborima?


- 21:36 - Prokomentiraj (17) - Zagrebi - #

SEX revolušn ili kako san se zajebala

20.10.2004., srijeda


Stari jeba te, ak oovo čitaš, daj makni se pliz, ugasi kompjuter, na onaj dole botun, crveni, veliki, jel ga vidiš?!?


E jesan se zajebala.
Generalno.
Dala san ocu da pročita moj blog.
Mislin, nije mi žao, bio je skroz ponosan.
Al ono, sad se mogu jebat, figurativno rečeno.
I mogu se samo nadat da sam mu telekinetikčim sposobnostima izbrisala sjećanje na taj uzvišeni moment pa da ću moć bez problema pisat, recimo o sexu.

Spominjala moja C. nešto o sexualnoj revoluciji, a R. je bogami krenuo debelo i detaljno ;)

I ja bi pisala o sexu a sve mi neugodno.
Ono, neugodno, crnjak totalni, ja san inače skroz sramežljiva po tom pitanju/pitanjima.

Pitala bi vas kako ću nać G točku i koja mi je poza najbolja za vaginalni orgazam (jebeš klitoralni, to mogu i sama)...
Zanimalo bi me i kako da napravim da mu "duže traje"?
Onda bi tila znat kako da se opet uspalin kad ga vidin, ko nekad?
Volila bi, isto tako znat zašto ima perioda od po misec dana kad mi sex opće ne pada na pamet, a onda mi se desi sinov rođendan i gužva po kući, a ja ka divlja zvir kojoj kurac viri iz očiju.

Ono, jesan ja normalna?
I jel, Lastane moj, normalno ako ne svršavan ko sa trake, nego jednom do dva puta godišnje?
A?

Stari, jeba te, ako ovo čitaš, daj miči se, neugodno mi je!!!!


- 19:42 - Prokomentiraj (27) - Zagrebi - #

Muke po rođendanu

19.10.2004., utorak

Ah te fešte...
Trči, zovi, kuhaj, spremaj, smišljaj, misli, smiješi se, budi dobra, trpi, trpi, trpi...

A ka da njemu slavlje nešto znači.
Isprehadio mi se sav, iznervirao i podivljao ko nikad....a stalno neko laje:"sunce nonino, sunce didetovo, barbino, tetino, dođi meni, ne meni dođi, ajde pričaj, ajde pjevaj, ajde puši, trči, dubi na trepavicama, kakaj, pišaj, jedi, sjedi, spavaj, umiri se...."
A tek pokloni....jebe se njemu....nova roba, cipele, jakete, kabanice, kalcete, bicikl, igračke....ma baš ga briga...dobio je čekić i ne odvaja se od njega, sinoć sam morala spavat s tim mlotekom pod glavom.

Pa bi ovi jeli, ovi ne bi, ovi bu legli a nemaju di, pa napuši luftić, pa se isti probije, pa traži pumpu, pa daj još jednu deku, pa koji kurac imamo samo jedan zahod kad se svima sere...pa zašto ih vodim na Kaptol kad smo tamo bili pri dvi (?!?) godine?
Pa je ovima dosadno, onima se spava, ovaj bi na kompjuter a drugi bi gledao dvd...
Ova bi baš sad oprala robu nevezano za to šta mi je mašina krcata....

AJUTOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO!!!!!!!!

Brate, jebeno je živit tako odvojeno.
Svi se natrpaju u ta dva-tri dana, spavaju jedni po drugima, ne daju mi se ni sexat jer se moram probudit u 8 ujutro, a jebe se njima šta je mene baš sad "stislo".
A znaju me morit rječima: mogli ste mu napravit seku... (kako?---telepatski?!?)

Onda jedni odu ljuti jer im se nisam posvetila, a tek sam skužila da su došli, drugi bi me vodili na kavu jer imamo toliko toga za pričat, treći bi u Konjščinsku po gojzerice, ova bi kožnu jaketu (ne jebe je šta ne postoji njen broj, ona ne odustaje), ovome trebaju kalcete, onome je škola a ne uči ništa...

I onda se probudim jutros,sva sritna jer idemo u šetnju makar mi je sin bolestan da jedva gleda, a oni se spremili i odlaze.
Di, šta, kako, koji kurac?
Ajde čerce, vidit ćemo se već, stoj mi dobro, čuvaj se, nemoj se sad razgudit ka si se tako lipo ocidila, nemoj sad ostat trudna, naškodit će ti...lipo skuhaj štogod ovom ditetu, opće ti nema reda (aaaaaaa???????????!!!!!?????), mi ti gremo, vidit ćemo se, moramo još u Split po neke djelove za auto, ajde, nemoj mi sad ne doć za Božić, umrit ćemo bez maloga, ajde, ajde, priša je...cmok, cmok...odoše....

Jebe se njima.
A meni se tuli, cmizdri, plače, mazi....faliju miiiiiiii!!!!!!!!!!
A ja moran zvat vrtiće, trčat po birokratskim ustanovama, ić kod doktorice, uzet uputnice za pišanje, sranje, bockajne (kako ću mu jebote, pišotu ulovit kad još u pelenu piša), pa na razgovor, pa na privikavanje, pa na.......jooooojjjjj...lakše mi je otkaz dat ;)

Iden ća sina grlit, nisan ga ni vidila pošteno ovih dana..... a tako mi je slinav, mrvica moja.

Hvala vam svima na čestitkama, pročitala sam ih Tijiu i stalno je zapitkivao: ko je Skjoz, ko je Piton, ko je teta Jeta, di je teta Sajbej, šta je Temotejapija, ko je Tujejica, di je Dejojd, itd....
Baš ste me lipo razveselili i evo van šaljen komad virtualne torte i bićerin farskog vina....
Živili vi meni, a ja iden ljubit sina, oće pusu frajer mali. :)


- 11:28 - Prokomentiraj (21) - Zagrebi - #

Nema mama vremena sine...

16.10.2004., subota


Bem mu miša, dabogda sve manje slušao ovu rečenicu...

Setan ti jođendan Tijiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii....
Koke moja mala, tilu moga tila....ma krepala bi da te nima.
Volin te neopisivo, već 2 godine (i 9 miseci) :)


Edit: slika. sad ću te ugasit, bem mu miša!!!


- 18:57 - Prokomentiraj (39) - Zagrebi - #

Ne dirajte me ranom zorom, jebo vas ja!

15.10.2004., petak


Nevidljive blogerske sile izvukoše me(NE) iz kreveta u 4 (!!!) ujutro.
Pojma nemam zašto...
Iskašljah vraga iz sebe i uz kakao zapalih cigaru (jopet se vatre diram).
Paše mi ovako vrelo, bijelo pred jutro...klizi mi utrobom i baš je ok.

Sve je bijelo ispred mene, uvjeravam se da je tako.
Crnu odbijam.
Kad bi znala da nisam hrabra i jaka, poslala bih sve kvragu.
Ali jesam, bez obzira na sve.
Virujen u se, u te, kako oćeš.

Za 31 sat obilježam dvogodišnjicu mog smisla.
Djeljenja sebe na dva dijela...
Za 15 sati uletjet ću u naručje svojoj mami, tati, bratu.

I pita se, ovako ujutro kad su misli jebene (pogotovo kad se sjetim lica šefa kad zakrmim na stolu pred kompom, a on me ne može probudit), koji mi kurac više treba?
Osim puno, puno love da si mogu kupit puno toga lijepog, svaki, svaki, svaki dan....
Ma jebeš sve, bum si kupila neki drugi dan.

Sad idem leć, koji me kurac izvukoste iz kreveta uopće?!?


- 04:23 - Prokomentiraj (26) - Zagrebi - #

Ako te smetam, odjebi!

14.10.2004., četvrtak

Ponekad se usudim razmišljati malo dalje od dopuštenog.
Pa zamišljam oblake i leptire, i more koje se propinje i pruža mi ruke.
Naslonim glavu na stol dok u ruci držim cigaretu.
U tišini otpuhujem dim, nemarno bacajući pogled kroz staklene lente skupocjenih naočala.
I što vidim?
Vidim li drveće obasjano zlatnim zrakama sunca ili pak vidim mjesec koji se skriva iza oblaka?
Vidim li možda svoj odraz u prozoru kojeg namjerno nisam oprala godinu dana želeći sačuvati uspomenu na sinove ručice?
Vidim li čovjeka koji ponosno odvozi smeće ili vidim mercedes koji juri našim skromnim naseljem?
Da li opće nešto vidim?
Otpijam gutljaj kave, ili možda cedevite koju mi je muž napravio jer me voli?
Imam li na sebi iznošenu robu ili onu tek kupljenu?
Je li mi kosa masna ili sam je možda netom oprala?

Jesu li u mojim mislima oni koje volim ili oni koji su me razočarali?
I jesam li im opće dopustla da me razočaraju?
Da li mi se opće nešto mota glavom dok ove riječi, malene, besmislene, noćas stavljam na papir?
Da li sam se sjetila da ti je danas rođendan, ti kojem sam poklonila nevinost, ili možda nisam?

Dajem.
Uvijek.
Sve od sebe, koliko god mogu, koliko u datom momentu želim.
Nekad mi se ne vraća ali zamišljam suprotno.
Jesam li dobra ili zla?
Da li me vole i poštuju ili me mrze i preziru?
Ako da, zašto?

I zašto ne bi svi iali sposobnost svakome sve reći otvoreno u lice?
Imaš ružnu frizuru, smrdi ti iz usta, ta majica ti ne stoji, ajme udebljala si se jako, mislim da si sebična, umišljena, zla, bezobrazna, licemjerna.
Čini mi se da te volim.
Draga si mi.
Ti mi se sviđaš.
Poševila bih te sad da mogu.
Odjebi od mene.
Trenutno te mrzim.
Spava mi se, pusti me na miru.

Ja jednostavon nekad previše razmišljam, ali takva sam...ako te smeta, odjebi.


- 02:06 - Prokomentiraj (34) - Zagrebi - #

Umeđumrežite se!!!

11.10.2004., ponedjeljak

Odrasla sam igrajući se na žalu, asfaltu i travi, gledala sam Bipsiće, Štrumfove, Rakune, Tom & Jerry-a, jela sam netom ulovljenu ribu ili kokoš, bilje i voće iz vrta, stalno sam bila polugola, slinavog nosa i razderanih koljena.
Sunčeve zrake me nisu smetale a u školi sam učila iz knjiga i to bez ičije pomoći.
Nimalo me nisu smetali dani bez struje jer sam za to vrijeme, beskonačno dugo igrala Monopoly s ocem.
A školske praznike provodila sam ili u moru ili u kužini mog starog.
I nije mi falilo ništa.

Danas pak ne mogu zamisliti život bez čarobne kutije, a slobodni sati nisu ni blizu dobrog starog Monopolya.
Otkrila sam ju netom nakon dolaska u Zagreb a sastojala se od pc-a, monitora, tipkovnice i modema.
Nazvala sam ju mojom vezom sa svijetom.

Shvatit ćete zašto sam se toliko vezala za tu kutiju kad vam kažem da u ovom gradu, sem zaručnika nisam imala nikog svog niti ikog poznatog.
Iako sam turbo socijalno biće, nepojmljivo mi je bilo, primjerice u kafiću, nekoga povući za rukav i čak bez patetike pitati: «oš' se družit sa mnom?»

Zato sam se upustila u veliku avanturu zvanu INTERNET.
Nakon Iskon chata, Iskon foruma, Roda, itsl. otvorila sam svoj forum.
Putem njega upoznala sam hrpu predivnih, zanimljivih žena, istih ambicija, istog razmišljanja i u istoj situaciji.
Razmjenili smo bezbroj informacija, plakale i smijale se zajedno.
I još to činimo.
Krenule su i kave, i to u tolikom broju da ih ponekad krišom i izbjegavam.
Imam dakle 2 najbolje i još bezbroj prijateljica koje su tu u svakom trenu, spremne podijeliti svoje znanje i pružiti utjehu.
A to još nikad uživo nisam doživjela, mislim, toliki broj žena koji me razumije i podržava.

Imala sam na internetu i krasnih romantičnih ponuda, no svjesno i namjerno sam ih odbila, ja sam ipak udana žena:)
Kasnije sam otkrila novi virtualni medij kroz kojeg sam otkrila sebe i preko kojeg moje ja u potpunosti dolazi do izražaja.
Moj mali, privatni, virtualni svijet. (hvala ti blože)

Nedugo nakon toga, jedno bezazleno virtualno prijateljstvo i to zamislite čuda, s osobom suprotnog spola, rezultiralo je poslom radi kojeg se rado jutrom budim.
A u budućnosti mi se smješi i još jedan posao, onakav kakvom težim odmalena, a pogađate, našao me putem interneta.

Istim putem, možda i kroz šalu, ponuđena mi je objava knjige.
Moje knjige.
Samo bi je trebalo napisati:)

Pitam se, koliko bi mi gigantskih koraka, snage i suza trebalo da «običnim» putem dođem dovde?
Još uvijek se svakodnevno susrećem sa podrugljivim pogledima koji mi sugeriraju skretanje pažnje na činjenicu (!?!) da je moj život patetičan i siromašan.
Jer zaboga, pa koja to normalna osoba u današnjem svijetu ne može prijatelje i društveni život ostvariti «regularnim» putem?
To ti je samo «papilova», reći će mnogi, no i sami će ponekad, krišom zavirit u virtualnu kutiju.

U toj kutiji ima ponešto za svakoga, a iako se čini da možda oduzima socijalizaciju i privatan život, čini mi se da ga upravo suptrotno, obogaćuje.
Jer uz mnoštvo informacija i vijesti koje možete saznati, ljude koje upoznate tim putem ne vidite u živo.
Ne doživljavate onaj vizualni dojam koji vas možda ostavlja ravnodušnim.
Upoznajete upravo riječi i dušu, ogoljene i oslobođene srama.
A to je ono pravo.

Je, činjenica je da klinci sve manje trče po travi te da im guzice idu samo u širinu ali znanje i iskustvo, za razliku od rizika da u travi nalete na «iglu», ipak je nadmoćno.

U današnjem svijetu sveopće globalizacije digitalnog i žičanog, nasuprot analognom, interneta se ipak ne treba bojati niti se skrivati od njega.

Internet rules!
Umeđumrežite se i vi!


- 22:02 - Prokomentiraj (30) - Zagrebi - #

Moje more, dobro jutro more

10.10.2004., nedjelja





U sumornom danu, zalivenom božjim suzama, kad sve snage tonu a volja za životom odlazi u crveno, dovoljan je samo jedan mali, kratki telefonski poziv da crveno u trenu postane zeleno a da se suze pretvore u osmjeh.
U petak u Zagreb dolazi more, u crvenom autu, pretočeno u tri osobe.
To more se najljepše smije.
To more najjače voli.
To more grli me snažno i iskreno.
To more koje mi fali toliko da me nekad steže u grlu...
To more, biti će sa mnom neko kratko vrijeme.
More.
Moje more, moja obitelj.



- 19:52 - Prokomentiraj (15) - Zagrebi - #

Ljubav je naga

08.10.2004., petak

Kud svi turci tud i mali mujo.

Što zbog urođene intrige i radoznalosti a što zbog prirode posla, i ja s vremena na vrijeme, kad mi obaveze dopuste bacim pogled na «famozan» Big Brother reality show.
I moram priznati da guštam gledati tu skupinu egzibicionista čiji je karakter toliko jak da mogu puna tri mjeseca izdržati u jednom prostoru, izolirani i udaljeni od civilizacije i svih čuda moderne tehnologije.
Čak štoviše, potvrda njihovog egzibicionizma je i činjenica da bez ikakvog problema 24 sata žive pod velikim okom i uhom cjelokupnog hrvatskog pučanstva.

U čitavom tom slučaju promatranja njihovog ogoljenog života, mnogi su se osjetili prozvani apelirati na nas promatrače da bojkotiramo taj nemoralni, vandalsko-pornografski način života.

Meni uistinu nije jasno što je toliko šokantno u činjenici u kojoj smo imali priliku svjedočiti presvlačenju izvjesne Marine koja je tom prilikom ogolila grudi, tuširanju Ane i Antonije koje za razliku od Valentine nisu nosile badić, ili u psovanju i pušenju nekih od stanara predivne kuće, montirane specijalno za taj show u Jadran filnu, u Dubravi u Zagrebu.

Marinin otac u RTL-ovom talk showu «Sanja», danas je predivno zaključio kako njegova kći nije napravila ništa što inače ne radi i doma te kako je to samo dokaz da više nije svjesna «velikih organa» koji je promatraju.

Nadalje, u tom showu ne vidim ništa iskvareno, korumpirano i nemoralno što bi našu djecu skrenulo s pravog puta.
Uzmem li za primjer filmove pune nasilja, ubojstava i krvi koji se prikazuju u vrijeme nekadašnjih crtića, meksičke sapunice koje promoviraju mržnju unutar obitelji te neuništivo zlo, uspaljeni-polugoli par koji reklamira čokoladu, ili jednostavno japanske crtiće koji čak i meni teško padaju na želudac..., uistinu ne shvaćam što je to toliko kataklizmičko u Big Brotheru da bi svom djetetu iza najavne špice trebala prekriti oči ili ugasiti televizor.

Za sebe volimo reći da smo moderni, normalni, da u stopu ili korak-dva unazad pratimo zapad i svjetske trendove, no u svojoj vlastitoj državi, recimo od metropole, gledano na geografskoj karti samo par centimetara niže, kulturološki, mentalno i karakterno, različiti smo u tri pizde materine.
Pa evo, čisto za primjer usporedimo dalmatince i kontinentalce.
Tolike razlike unutar jedne države još nigdje ne vidjeh.

Dok je meni bodulki sasvim prirodno, normalno i nimalo degutantno presvući se ili okupati (a to sigurno ne radim u badiću) pred svojim roditeljima, na kontinentu moja svekrva čak i u predkomatoznom stanju, dok joj doktor sluša pluća, ne dopušta svom sinu boravak u istoj prostoriji.
Jer naime, riskira nevjerojatnu situaciju da joj njen vlastit sin koji je prije nešto godina izašao IZ NJE (!!!) vidi one iste grudi koje su ga dojile.

Svjesna sam da su odgoj i tradicija temelji našeg društva, te da je te kulturne razlike teško mjenjati, no malenim koracima se stiže do cilja.
Čemu vlastitoj djeci nametati predrasude i tabue još od rođenja?
Što postižete posezanjem za ručnikom ili dekom kad vas dijete slučajno «ulovi» gole?
Zašto im odmalena namećete stav da je golo ružno i prljavo?

Nismo li se svi rodili goli?
Nije li ljudsko tijelo uistinu nešto najnormalnije i najljepše na svijetu?

Prva osoba koju sam vidjela golu bila je moja mama, obješenih grudi, ispucanog trbuha, izraženih oblina.
I dan danas mi je, uz oca, ona najljepša osoba na svijetu.

Možda sam uistinu ja jednostavno preotvorena i vrlo slabo kritična, no pogled na golo ljudsko tijelo, nebitno kakvih proporcija i vizualnog dojma, u meni izaziva samo ljubav i tople, majčinske osjećaje.

Ne kažem da bi svi trebali biti nudisti (nisam ni ja, uostalom), hodati goli, niti se automatski skinuti za Playboy, ali zgražati se nad golim i sramiti se sebe i ostalih u takvoj situaciji uistinu je bedasto i ne bismo to trebali dopustiti.

I zato, ma koliko vam to čudno bilo, nije mi nikakav problem biti naga u istoj prostoriji sa sinom i mužem, apsolutno mi je normalno poljubiti svoje dijete u usta ili poljubiti muža dok me sin gleda.

Za mene je to ljubav.

Čista, prirodna, neiskvarena!


- 01:36 - Prokomentiraj (35) - Zagrebi - #

And the answer to the big question is: "42"

06.10.2004., srijeda

Jeste li ikad nosili konfekcijski broj 50?
Niste?
A jeste li ikad imali 100 i nešto kila?
Niste?
Ozbiljno, ja ne shvaćam zašto ne, pa vi niste ni svjesni što propuštate.
Beskrajne sate govorancije, podjebancije i zabave, mnoštvo kompleksa koji će vaš život učiniti samo bogatijim.
Za mene je recimo konfekcijski broj 38 san ravan bankovnom računu od 2000000 USD, s malom napomenom da spomenutu svotu nikad nisam ni na slici imala priliku vidjeti, a broj 38 nosila sam makar u jednom periodu života (u četvrtom ili petom razredu, npr.)

Zašto ovo pišem?
Zato što više, ne samo da nisam ogorčena nego me čitava ta situacija pomalo i veseli.
Krenula sam s namjerom pisanja kritičkog osvrta na položaj žene u današnjem društvu, no sve mi se čini da ću svršiti u blago sarkastičnom tonu.

Kako smo mi i inače društvo koje voli robovati predrasudama i ugledavati se u neke kvazi osnovne norme i postulate ljudskog bitka, ne čudi činjenica kako i u najjednostavnijim situacijama volimo komplicirati stvari te stvarati prepreke sami sebi.

Jedan od osnovnih preduvjeta za opstanak prosječne hrvatske žene, u današnjem svijetu i državi Hrvatskoj je, izgled.
Aha, upravo on je najbitniji i od njega se najviše očekuje.
Ukoliko želite biti uvaženi i doživjeti situaciju u kojoj će se vaš glas čuti i prepoznati (poslušati), morate imati «the look»
Uvjeravaju nas da pamet nikako nije bitna i ne cjeni se opće, bitan je samo taj jebeni izgled.
A preblesavo bi, naravno, i prekomplicirano bilo da postoje razne vrste podlookova.

Time si dakako uvelike olakšavamo situaciju.
Oko sebe svakodnevno primjećujemo žene koje kao da su štancane sa neke tvorničke trake, istog broja, istog looka, samo im je možda kosa druge boje.
A ako se odvažite na nekakvu promjenu i ako slučajno odskačete od standarda, prozvat će vas «freakom»
(živili frikovi!!!-klikče BigMamma)

No, kako sam već rekla, look je definiran i ima samo jednu verziju.
Jedino promjenjivo u toj verziji je garderoba koja varira od godišnjeg doba, do novog modela i kroja.
A nevezano za korpulenciju i građu, vaš look je «the rigrht one» ako ugurate tijelo u maksimalan broj 42.
A upravo je taj broj gornja granica ponude svih renomiranih i onih manje razvikanih modnih ia inih kuća.

Dakle, dopušteno je igranje brojevima od 32-42 (ni gore ni dole.)


Zadnji moj pohod na spomenute objekte dogodio se prije par dana, u startu je raspolagao sa svotom od cca. 200 €, a završio je sa nekoliko odjevnih predmeta i sa golemim čirom na želucu veličine prosječne trojke (grudiju, naravno.)
Ja znam da većina prodavačica nema rentgenske i vidovnjačke sposobnosti te da ne može «a prima vista» odrediti moju anamnezu te unutrašnje borbe, ali predrasude takvoga tipa jednostavno ne podnosim.

Lokejšn: Importanne
Dejt: not long tajm agou
Ektrs: P-prodavačica, BM-BigMamma

BM: Imate li ovaj sako broja 44?
P: (podrugljivo šokiran ton) Ne gospođice, tako velike brojeve ne prodajemo.
BM: (misli-... makar mi je rekla «gospođice») Ispričavam se, koji je vaš najveći broj?
P: Pa 42, naravno.
BM: (ne odustaje) Kako to da vam je najveći broj 42? Zar je moguće da aposlutno ništa nemate broja 44?
P: Pa ne gospođice, tko još nosi toliko veliki broj?
BM: Kako to mislite, veliki? Ja nosim taj broj, a ja sam znate nedavno rodila.
P: E pa žao mi je, ali to je vaš problem, vratite se kad skinete još 10-ak kila!
BM: (maše dvjema novčanicama od po 100 €) Ah, ne znam kome je više žao, meni ili vama, jer ja sam naime, namjeravala kupiti 2 sakoa broja 38, a za broj 44 sam se samo raspitivala.
P:(šokiran pogled, ostala je bez teksta)
BM: (okreće se na peti kaubojske čizme kupljene u Pitarellu prije dvije godine i odlazi nasmješena)


Priznat ćete, činjenica da sam u cca. Godinu i po dana skinula 33 kile, oko 70 cm cjelokupnog obujma tijela, te prelaz s broja 50 na broj 44, možda nekome na znači ništa no govori mnogo o mom karakteru i želji da se prvenstveno svidim sama sebi.

Opće me ne nervira činjenica da još uvijek u potpunosti nisam zadovoljna svojim izgledom (mi žene to ionako nikad nismo), ali me nervira fakt da mi nije dozvoljeno neopterećeno uživati činjenicu da sam sa 22 uspješna supruga, majka te žena sa karijerom u usponu.
I dalje se (među redovima čitam), iz dana u dan od mene očekuje da izgledam njegovano, lijepo i ukusno.
(pitam se, ukusno za koga?!?)

Mogla bih zaključiti kako me proces nametanja standarda i transformacije ulovio tek u postadolescentskom razdoblju života, no, što je s onima kje taj proces zahvaća već u ranoj mladosti?

Što očekivati od curetaka koje već s trinaest izgledaju ko polužive-hodajuće vješalice, lica ko u poslijeratnih kurvi?
I nije li uostalom, jednako ružno kao i spomenutu tinejđerku, istog takvog izgleda vidjeti i ženu od 40 i kusur?

I što da ja radim kako bi u budućnosti izbjegla situacije u kojima ću se osjećati ko ofucana krpa za pod, ameba, ili simply: trećerazredni životni organizam?
Trebam li skinuti još 20 kila i ako ih skinem hoće li me u međuvremenu pregaziti vrijeme koje će do tad nametnuti neke nove brojeve, primjerice 28?

Ili će se i nama gigantima osmjehnuti sreća pa će nam se sa vješalica smješiti solidne 46.-ice i 48.-ice?
I hoće li se nama Grurima ninskima slučajno ukazati neka cipela broja 41 ili 42?

Jer i ja bi, naime, nekad voljela obući štikle!!!



- 21:44 - Prokomentiraj (45) - Zagrebi - #

Madr in lou

05.10.2004., utorak

Moja mater godinama je nezasluženo trpila tiraniziranje i sveukupnu vladavinu svoje svekrve a.k.a. moja nona.
Moja teta isto, od strane svoje svekrve.
Sve poznanice moje ženske rodbine također.
Godinama su šutke trpili sve uvrede, sva poniženja, svu nepravdu.
Na kraju, pod stare dane, njihove svekrve su se mjenjale, shvaćale su polako kakve su to žene iz moje obitelji, prihvatile i priznale njihovu ljubav i dobrotu.

Ja sam, kao svojevrsni "izrod" svoje obje obitelji (prekinuta škola, sve je uvijek moralo bit po mome, udaja na brzaka, porod također itd.) i ovu situaciju na početku srezala u korjenu.

"Ljubila" sam svoju svekrvu do prve ozbiljne situacije.
A ozbiljna situacija desila se kad sam se, mjesec dana nakon poroda, nakon dva tjedna što sam bila kod svojih, vratila u Zagreb.
Taj dan sam 3 puta bila na zahodu i sva 3 puta zaključala vrata (shvatit će me one koje su rodile, a imale zagorski vez na svojoj donjoj "prijateljici").
Sudbina je tako htjela da je ona došla baš ta 3 puta kad sam ja bila pod tušem.
Rezultiralo je time da se pokupila na selo i ostavila nas troje da se sami uhodavamo u roditeljski život bez igdje ikoga na koga bi se mogli osloniti.

Puna dva mjeseca nakon toga, bez viđanja, bez iti jednog telefonskog poziva (makar za Božić), vratila se, ponizno doma.
Klekla je ispred mene i gugutala svom unuku kako je isti mama.
Pljas...fljuf...buaaaa....
Nakon što sam cijelu noć prvela grleći zahodsku školjku od tuge (ne, nisam rigala, ja školjku grlim samo kad plačem, onda je doživljavam ko rođenu sestru), odlučno sam je sutradan pozvala na kavu.
Prethodno sam, naravno, popila 4 apaurina.

Da vas ne bi nepotrebno zamarala detaljima, sve sam joj, nemilice,skresala u facu.
I ružno i lijepo.
I ono što veseli i ono što boli.
I urlala sam.
Ali je i ona.
I pozlilo joj je na kraju.
I neka je.
Trebao joj je šok, isto koliko i meni.
Zaključila sam da sam ja došla u ovu kuću, isključivo zato da bi bila žena svom mužu, da bi ga voljela, čuvala, kuhala mu i čistila.
I da ne želim biti gospodarica kuće, makar ne dok je ona živa.
I da se nas dvije ne moramo voljeti, ali da je ja poštujem jer mi je rodila svog sina.

Danas, danas je ta žena ona koju na neki neobjašnjiv način volim, koju cijenim, koju poštujem, u koju se uzdam, kojoj jedinoj, bez imalo straha i pitanja mogu prepustiti svog sina na čuvanje.
Imam povjerenja u nju i sve stvari koje prije nisam mogla, danas joj mogu reći, bez problema.
A možda se čak i ne volimo?

Bilo kako bilo, ja sam svoj problem rješila, a sva pitanja i grčeve ubila u startu.
Nedavno je svom sinu, mom mužu rekla kako sam joj ja najdraža nevjesta te kako voli moju izravnost.
Ideeeeš...

Preporučam sviima ovu svoju metodu, uistinu donosi mnoga olakšanja:)



- 01:47 - Prokomentiraj (28) - Zagrebi - #

Kako sam ga skužila?

04.10.2004., ponedjeljak



Neki dan mi frend kaže da se ženi.
Ima 25 godina, cura mu ima 23, a poznaju se dva mjeseca.
Ona je trudna.
A meni su se automatski u glavi probudile predrasude.
Ono, u stilu, koji će ti to kurac, pa ti si još premlad, to je samo zato jer je ona trudna, nemojte si komplicirat život i tome slično.
Mislim, da bi me bolje shvatili, da je to rekao bilo tko osim mene možda bii shvatila, ali nisam mogla vjerovat da su te riječi izašle iz mojih usta.
Čak što više, uzmemo li u obzir da smo se mi zaprosili nakon 3 dana hodanja a oženili nakon 9 mjeseci poznanstva.

Zašto smo tako kritični?
Zašto smo uvijek uvjereni kako smo upravo mi u pravu i kako je upravo naš primjer, onaj ogledni?
Zašto tako malo vjerujemo instinktima i nemamo povjerenja u nešto a prima vista?
Ili su sva ta naša mišljenja produkt gorkih razočaranja naših bližnih?
Ili je brak uistinu takva zamka da ćemo se kad tad u njemu osjećati kao beštije bez izlaza?
Ili je to sve samo produkt predrasuda, nečega što nam se simptomatski nameće stoljećima, kroz dogme i norme?
Ako je to uistinu tako, zar nam svima onda nije jednostavnije biti uz voljenu osobu do kraja života, bez papira, bez istog imena, bez ceremonije ali sretni?
Jer nekako, imam osjećaj da bi na taj način bili manje opterećeni, ne bi sistematski za svaki problemčić krivili činjenicu što smo oženjeni.
Ili?

Ja iskreno vjerujem da je svatko od nas napravljen u dvije polovice i tek kad svoju drugu polovicu nađemo možmo biti čitavi, cjeloviti, potpuni.
Ja sam, bez imalo prepotencije i razmišljanja to mogu reći, svoju polovicu našla, bolje reći, našao je on mene.
Sasvim slučajno, sastajanjem određenih zvijezda, našli smo se u itom momentu, na istom mjestu i prepoznali smo se.
I ostali zajedno.
Do danas.
I ja nikome i ničemu neću dati da nas rastavi.

Zašto onda, nakon svega toga što sam osjetila na vlastitoj koži, i dalje unaprijed osuđujem situaciju kao što je bila naša?
Ili sam ja samo preveliki idealist?
Ili ne vjerujem da postoji još netko tko je sentimentalan poput mene?
Ili, ili, ili?


- 21:54 - Prokomentiraj (15) - Zagrebi - #

Kaj ne kužiš?!?

03.10.2004., nedjelja

Mislim, kak da ti objasnim a da ti sjedne u tu tvoju tupu glavu?
Kak ne ku'iš zakaj sam se opet zaljubila u ovog svog?
Već sam ti rekla, al nek ti bude, evo još jednom.

Ku'iš, jučer smo išli na svadbu, ono, ceremonija vjenčanja i to, ku'iš?
Išli smo prvo u crkvu i mislim ono, fakat priznajem, baš sam bedasta, al kaj sad, pisala sam C. sms-ove dok je starček držal misu.
I kaj sad?
Kaj me sad tak gledaš?
Nisam ti rekla, papa im je poslal nekakvu čestitku za vjenčanje.
Ku'iš ono, to je bilo tak romantično da sam počela ridat, ma ono fakat, svi su me gledali kak da sam s marsa pala, al bilo je fakat dirljivo.
Zakaj, u kurac, papa meni nije poslal čestitku?
Kaj moj brak nije vrijedan toga?
Ma ono, kvragu.
Baš me mora nekaj zbedirat, jel da?
Još je onda časna odsvirala ave mariju i ode sve kvragu.
Jebo maskaru od 100 kuna, razmazala mi se po faci, jebo te, ne želim opće vidjet fotke s vjenčanja.
Ono, fakat, ku'iš?

A onda smo se premjestili u nekakav restoran, ono, mrak dizajn, žuto-plavo, ono, bijelo cvijeće po stolovima i tak.
Spika skroz ok, bend također, ono, nemreš bilivit kak je bilo dobro.
Ovaj moj me masiral cijelu noć da čagam z njim.
Ono, jebo te, sad me tak bole noge da si nemrem ni na zahod sjest čovječe.
A onda nas je prijavil na nekakvo natjecanje u plesu, ma mislim ono, đizs, kakva bruka jebo te...
Dobili smo bananu koju smo morali strpat u usta i pazit da ne pukne dok plešemo.
Ono, jel si to opće možeš zamislit?
Gledam ga tak kak drži tu bananu u ustima i jedva se suzdržavam da ne puknem od smijeha, mislim, ni prepun trbuh tom baš nije išao u prilog.
Ono, daj si zamisli tu scenu.
Kak da ne umrem od smijeha?
Al fak, kaj sad...
Tancamo mi tako i skužimo da smo sami na podiju a svi nam plješću.
Ono, koja bruka čovječe.
Sad buju nas svi pamtili po banani.
Al kaj sad, makar smo si svijeću pobrali za doma.
I tak.
Bilo nam je čist ok.
Čak smo se i pomazili kad smo došli doma.
Ono, ja fakat ne kužim kaj ti briješ.
Kak ne kužiš zakaj sam se ponovno zaljubila u njega?
Ono, pa tak me je milo gledal cijelu noć da sam se topila od miline.
Jebo te, stvarno si plavuša.

Daj udaj se pa buš skužila spiku.




- 20:21 - Prokomentiraj (25) - Zagrebi - #

Urok



Vjerujete li u neke više sile?
U okultno?
U ono nešto jače od nas?
Ja vjerujem.
Jer imam razloga, jer sam nekad davno bila svjedokom nečeg sličnog.

Na moj brak je bačen urok, zao urok, onaj koji nema veze sa nama nego je rezultat osvete nekim ljudima s kojima smo povezani.
Rečeno nam je da se rastajemo u petoj godini, da će naša djeca završiti u sirotištu.
Strah me pomalo.
Ne znam mogu li vjerovati da je naša ljubav uistinu jača od svega toga?
Ne znam jesam li sposobna skinuti tu kletvu sa nas?
Zašto, ako postoji, bog dopušta takve stvari?
Zašto ona koja nas je proklela likuje?
Zašto nama? :(


- 12:16 - Prokomentiraj (18) - Zagrebi - #

Bez riječi

01.10.2004., petak



Današnji post posvećujem svojoj prijateljici Matei.


Bez riječi sam ostala kad sam čula tu ružnu vijest.
Tijelom mi je prostrujila tuga i oduzela mi dah.
Toliko pitanja, a nijedan odgovor.
Ne zamišljam, jer ne mogu, kako je tebi.
Da mi hrabra budeš jedino želim.
Da se oporaviš što prije moja je jedina želja.
Da "sutra" na pitanje svoje djece, "gdje je tata", pravi odgovor imaš.
Da te ne boli želim.
Da preživiš, također.
Da nekako naučiš hodati bez njega.
Da se ne bojiš jer sam s tobom.
Tako sam tužna, moja Matea.
Volim te.


- 19:27 - Prokomentiraj (17) - Zagrebi - #

< listopad, 2004 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Moje rukotvorine
Prvu sam ogrlicu napravila još u školi, rastavivši noninu krunicu. Povezala sam je žicom od umjetnog cvijeća, a kopču sam napravila od stare naušnice. Tada se rodila ljubav između mene i žice, staklenih perli, umjetnog cvijeća, gline i plastelina. Nedavno je završena 100-ta ogrlica, a neke od meni najljepših su tu:
Fotografija: T.M. i M.M.















At Free games @ GameNest you will find tons of free online games thet you can play right in your browser: action games, arcade games, sports games, flash games, puzzles and more! No matter what kind of online games you like to play, we have them all! Disclaimer: Free games @ GameNest site was created for only one reason - to bring web surfers the best and newest free online games . By no means do we claim that any free online games on this web site to be our creation, or take credit for making that games. All the games on this web site are sole property of their creators and designers, we are only helping them sstrongad their excellent work. We also take no responsibility for any content published in any game made available on this web site. Thank you very much for playing free games on Free games @ GameNest!

2004, 2005, 2006 © BigMamma - sva prava pridržana
www.mama-mami.com | www.eglasnik.com | www.cromma.com