Bila je u cvijetu mladosti. tek rascvalih latica, a luda za životom.
U želji da svaku minutu iskoristi do zadnje sekunde, najčešće je varala i gazila upravo samu sebe.
Iskorištavala je apsolutno sve što joj se nudilo.
Jedne noći, kad je imala 16 godina i nije još ni znala što je život, dogodilo joj se.
Ono nešto.
Ono o čemu se ne priča.
Ono što je po defaultu ženska krivica, ono što se dešava lošim curama koje nisu u krevetu do ponoći.
Bila je na rođendanu onoga kojeg je u tom trenu voljela...
Porječkali su se, a ona se, ne znajući za drugi način, musavo okrenula na peti i izašla s drugim u noć.
Rekao joj je da će je samo otpratiti kući a ona mu je vjerovala.
Popustila je nagonu i odobrila poljubac.
Nije ju zasmetala ni njegova ruka na tek procvalim grudima.
Ali onoga trena kad se ta ista ruka spustila među noge, na vruće gaćice, jasno i glasno je rekla NE!
To NE, svjesna je, i ne želi da ju se uvjerava u suprotno, nažalost je izrečeno prekasno.
Vi već sad vjerojatno mislite: "pa sama si je kriva, zašto je uopće dopustila poljubac?"
Tvrda, užarena zvijer rovala joj je po utrobi, dok je svakim atomom svog bića-sad kad je ionako bilo kasno, pokušala uživati.
Nakon zakopčavanja hlača i niti poljupca za laku noć, sa posramljenim izrazom lica ostavio ju je samu, na goloj, surovoj hridi, te proklete burne noći.
Zakopčala je majicu i suknju i bosa sa cipelama u rukama, krvavih osjećaja koji su se cjedili iz nje, plazeći joj po nogama, krenula kući.
Bura joj je ostavljala slane kockice na licu kao podsjetnik na ono što nije željela pamtiti, na ono što je znala da će ju možda i proganjati.
Na ono što se desilo, a mislila je da je sama kriva.
Jedan delete ili reset uistinu bi joj, u tom trenu bio dobro došao.
Nije zaboravila i trebao joj je netko da je sasluša, utješi, čuje...
No već na prvom priznanju doživjela je ruglo i nož u leđa.
Danas to zna samo par osoba, koje ju razumiju, koje ju nisu osudile, koje ju vole.
Ne želi sažaljenje jer je to preboljela, zakopala ga je duboko u prošlosti i srušila taj most iza sebe.
Ili se samo zavarava?
Ili ju još krvavo boli dok se uvjerava da je snovi koje ponekad sanja ne diraju i ne bude po noći?
Uvjerena je da je čak i u tom trenu bila jača od njega.
Nije mu pokazala bol, nije pustila niti suzu dok je rovao po njoj.
I da ga danas vidi, nasmiješila bi mu se i stisla ruku...jer je jača od njega i jer njega to vjerojatno boli više nego nju.
Imala je sreće.
Nije ju pritiso nožm uza zid i podijelio s prijateljima.
Nije ju bacio krvavu iza kontejnera niti ju ostavio vezanu na sramotu gradu.
Ali ju je ranio svejedno.
Psihički.
Slomio joj samopouzdanje i napuknuo dostojanstvo.
Al ona i dalje živi, s njime duboko u sebi, zakopanom u tamnoj škrinji s lokotom čiji je ključ bacila daleko....
I nosi osmjeh na licu...smije se svojoj djeci.
A onima koje ste to isto prošle i koje to isto čeka želi(m) reći: