Ja sam, kao i moja mama, kao i njena mama, kao i njena mama, odrasla i razvila se rano.
Kad kažem rano onda tako i mislim.
Dok su se moje kolegice iz razreda igrale sa barbikama, ja sam se "borila" protiv uspaljenih pogleda, starih jaraca koji su na meni primjećivali tek propupane sise i bokove koje su poprimale formu Boticcelijeve Venere.
Već onda, dok sam u biti trebala uživati u bezbrižnim mladenačkim danima, morala sam brinuti što obući, kako se ponašati, koje riječi upućivati kome...
A tek proći pored bauštelaca...ajme meni majko moja...još traume imam od zviždanja, okretanja glavom i upadicama nikako primjerenim mojim tadašnjim godinama.
I svi su, jebo te, non stop zviždali...
Bila sam uvjerena da muškarci u tim godinama ne znaju pričati nego zviždati...
Otkad sam "zarobljena", ne primjećujem neko pretjerano zviždanje, a uvjerena sam da je to sve samo iz pristojnosti prema mom mužu, jerkao što znate, mi živimo u jednoj izrazito pitomoj, poštenoj i pristojnoj zemlji.
Čak i kad nisam s mužem, oni su toliko obzirni pa prvo pogledaju moju lijevu ruku, pa kad primjete PRSTEN, odustaju od zviždanja automatski.
Čak sam primjetila da mi se ni za mužem više toliko ne okreću, a to je rezultat- zaključila sam- moje opasne i ozbiljne face.
No zato mi bez imalo problema gledamo i bacamo oči za komadima na cesti.
Ne zviždimo jer smo i mi dio naše kulturno uzdignute domovine.
Eto, kao što i sami vidite, jednom kad se "ubračite", nema više zviždanja.
I nemojte sad pokušavati plivati kontra struje pa poželjeti zazviždati kad me vidite.
To je jako nepristojno i ja bi se mogla vrlo naljutiti.
U iznimnom slučaju, ako pretjerate i zazviždite dvaput (što, vjerujem, nećete napraviti jer ste pristojni), poslat ću na vas svoja dva tjelesna čuvara i 4 pasa koji me čuvaju.
Nemojte si dozvoliti, dakle, takovu sramotu.
Ako vam se zviždi i gleda, oženite se pa zapjevajte..
Post je objavljen 30.10.2004. u 18:30 sati.