Jeste li ikad nosili konfekcijski broj 50?
Niste?
A jeste li ikad imali 100 i nešto kila?
Niste?
Ozbiljno, ja ne shvaćam zašto ne, pa vi niste ni svjesni što propuštate.
Beskrajne sate govorancije, podjebancije i zabave, mnoštvo kompleksa koji će vaš život učiniti samo bogatijim.
Za mene je recimo konfekcijski broj 38 san ravan bankovnom računu od 2000000 USD, s malom napomenom da spomenutu svotu nikad nisam ni na slici imala priliku vidjeti, a broj 38 nosila sam makar u jednom periodu života (u četvrtom ili petom razredu, npr.)
Zašto ovo pišem?
Zato što više, ne samo da nisam ogorčena nego me čitava ta situacija pomalo i veseli.
Krenula sam s namjerom pisanja kritičkog osvrta na položaj žene u današnjem društvu, no sve mi se čini da ću svršiti u blago sarkastičnom tonu.
Kako smo mi i inače društvo koje voli robovati predrasudama i ugledavati se u neke kvazi osnovne norme i postulate ljudskog bitka, ne čudi činjenica kako i u najjednostavnijim situacijama volimo komplicirati stvari te stvarati prepreke sami sebi.
Jedan od osnovnih preduvjeta za opstanak prosječne hrvatske žene, u današnjem svijetu i državi Hrvatskoj je, izgled.
Aha, upravo on je najbitniji i od njega se najviše očekuje.
Ukoliko želite biti uvaženi i doživjeti situaciju u kojoj će se vaš glas čuti i prepoznati (poslušati), morate imati «the look»
Uvjeravaju nas da pamet nikako nije bitna i ne cjeni se opće, bitan je samo taj jebeni izgled.
A preblesavo bi, naravno, i prekomplicirano bilo da postoje razne vrste podlookova.
Time si dakako uvelike olakšavamo situaciju.
Oko sebe svakodnevno primjećujemo žene koje kao da su štancane sa neke tvorničke trake, istog broja, istog looka, samo im je možda kosa druge boje.
A ako se odvažite na nekakvu promjenu i ako slučajno odskačete od standarda, prozvat će vas «freakom»
(živili frikovi!!!-klikče BigMamma)
No, kako sam već rekla, look je definiran i ima samo jednu verziju.
Jedino promjenjivo u toj verziji je garderoba koja varira od godišnjeg doba, do novog modela i kroja.
A nevezano za korpulenciju i građu, vaš look je «the rigrht one» ako ugurate tijelo u maksimalan broj 42.
A upravo je taj broj gornja granica ponude svih renomiranih i onih manje razvikanih modnih ia inih kuća.
Zadnji moj pohod na spomenute objekte dogodio se prije par dana, u startu je raspolagao sa svotom od cca. 200 €, a završio je sa nekoliko odjevnih predmeta i sa golemim čirom na želucu veličine prosječne trojke (grudiju, naravno.)
Ja znam da većina prodavačica nema rentgenske i vidovnjačke sposobnosti te da ne može «a prima vista» odrediti moju anamnezu te unutrašnje borbe, ali predrasude takvoga tipa jednostavno ne podnosim.
Dejt: not long tajm agou
Ektrs: P-prodavačica, BM-BigMamma
BM: Imate li ovaj sako broja 44?
P: (podrugljivo šokiran ton) Ne gospođice, tako velike brojeve ne prodajemo.
BM: (misli-... makar mi je rekla «gospođice») Ispričavam se, koji je vaš najveći broj?
P: Pa 42, naravno.
BM: (ne odustaje) Kako to da vam je najveći broj 42? Zar je moguće da aposlutno ništa nemate broja 44?
P: Pa ne gospođice, tko još nosi toliko veliki broj?
BM: Kako to mislite, veliki? Ja nosim taj broj, a ja sam znate nedavno rodila.
P: E pa žao mi je, ali to je vaš problem, vratite se kad skinete još 10-ak kila!
BM: (maše dvjema novčanicama od po 100 €) Ah, ne znam kome je više žao, meni ili vama, jer ja sam naime, namjeravala kupiti 2 sakoa broja 38, a za broj 44 sam se samo raspitivala.
P:(šokiran pogled, ostala je bez teksta)
BM: (okreće se na peti kaubojske čizme kupljene u Pitarellu prije dvije godine i odlazi nasmješena)
Priznat ćete, činjenica da sam u cca. Godinu i po dana skinula 33 kile, oko 70 cm cjelokupnog obujma tijela, te prelaz s broja 50 na broj 44, možda nekome na znači ništa no govori mnogo o mom karakteru i želji da se prvenstveno svidim sama sebi.
Opće me ne nervira činjenica da još uvijek u potpunosti nisam zadovoljna svojim izgledom (mi žene to ionako nikad nismo), ali me nervira fakt da mi nije dozvoljeno neopterećeno uživati činjenicu da sam sa 22 uspješna supruga, majka te žena sa karijerom u usponu.
I dalje se (među redovima čitam), iz dana u dan od mene očekuje da izgledam njegovano, lijepo i ukusno.
(pitam se, ukusno za koga?!?)
Mogla bih zaključiti kako me proces nametanja standarda i transformacije ulovio tek u postadolescentskom razdoblju života, no, što je s onima kje taj proces zahvaća već u ranoj mladosti?
Što očekivati od curetaka koje već s trinaest izgledaju ko polužive-hodajuće vješalice, lica ko u poslijeratnih kurvi?
I nije li uostalom, jednako ružno kao i spomenutu tinejđerku, istog takvog izgleda vidjeti i ženu od 40 i kusur?
I što da ja radim kako bi u budućnosti izbjegla situacije u kojima ću se osjećati ko ofucana krpa za pod, ameba, ili simply: trećerazredni životni organizam?
Trebam li skinuti još 20 kila i ako ih skinem hoće li me u međuvremenu pregaziti vrijeme koje će do tad nametnuti neke nove brojeve, primjerice 28?
Ili će se i nama gigantima osmjehnuti sreća pa će nam se sa vješalica smješiti solidne 46.-ice i 48.-ice?
I hoće li se nama Grurima ninskima slučajno ukazati neka cipela broja 41 ili 42?
Post je objavljen 06.10.2004. u 21:44 sati.