Moja mater godinama je nezasluženo trpila tiraniziranje i sveukupnu vladavinu svoje svekrve a.k.a. moja nona.
Moja teta isto, od strane svoje svekrve.
Sve poznanice moje ženske rodbine također.
Godinama su šutke trpili sve uvrede, sva poniženja, svu nepravdu.
Na kraju, pod stare dane, njihove svekrve su se mjenjale, shvaćale su polako kakve su to žene iz moje obitelji, prihvatile i priznale njihovu ljubav i dobrotu.
Ja sam, kao svojevrsni "izrod" svoje obje obitelji (prekinuta škola, sve je uvijek moralo bit po mome, udaja na brzaka, porod također itd.) i ovu situaciju na početku srezala u korjenu.
"Ljubila" sam svoju svekrvu do prve ozbiljne situacije.
A ozbiljna situacija desila se kad sam se, mjesec dana nakon poroda, nakon dva tjedna što sam bila kod svojih, vratila u Zagreb.
Taj dan sam 3 puta bila na zahodu i sva 3 puta zaključala vrata (shvatit će me one koje su rodile, a imale zagorski vez na svojoj donjoj "prijateljici").
Sudbina je tako htjela da je ona došla baš ta 3 puta kad sam ja bila pod tušem.
Rezultiralo je time da se pokupila na selo i ostavila nas troje da se sami uhodavamo u roditeljski život bez igdje ikoga na koga bi se mogli osloniti.
Puna dva mjeseca nakon toga, bez viđanja, bez iti jednog telefonskog poziva (makar za Božić), vratila se, ponizno doma.
Klekla je ispred mene i gugutala svom unuku kako je isti mama.
Pljas...fljuf...buaaaa....
Nakon što sam cijelu noć prvela grleći zahodsku školjku od tuge (ne, nisam rigala, ja školjku grlim samo kad plačem, onda je doživljavam ko rođenu sestru), odlučno sam je sutradan pozvala na kavu.
Prethodno sam, naravno, popila 4 apaurina.
Da vas ne bi nepotrebno zamarala detaljima, sve sam joj, nemilice,skresala u facu.
I ružno i lijepo.
I ono što veseli i ono što boli.
I urlala sam.
Ali je i ona.
I pozlilo joj je na kraju.
I neka je.
Trebao joj je šok, isto koliko i meni.
Zaključila sam da sam ja došla u ovu kuću, isključivo zato da bi bila žena svom mužu, da bi ga voljela, čuvala, kuhala mu i čistila.
I da ne želim biti gospodarica kuće, makar ne dok je ona živa.
I da se nas dvije ne moramo voljeti, ali da je ja poštujem jer mi je rodila svog sina.
Danas, danas je ta žena ona koju na neki neobjašnjiv način volim, koju cijenim, koju poštujem, u koju se uzdam, kojoj jedinoj, bez imalo straha i pitanja mogu prepustiti svog sina na čuvanje.
Imam povjerenja u nju i sve stvari koje prije nisam mogla, danas joj mogu reći, bez problema.
A možda se čak i ne volimo?
Bilo kako bilo, ja sam svoj problem rješila, a sva pitanja i grčeve ubila u startu.
Nedavno je svom sinu, mom mužu rekla kako sam joj ja najdraža nevjesta te kako voli moju izravnost.
Ideeeeš...
Post je objavljen 05.10.2004. u 01:47 sati.