Ponekad se usudim razmišljati malo dalje od dopuštenog.
Pa zamišljam oblake i leptire, i more koje se propinje i pruža mi ruke.
Naslonim glavu na stol dok u ruci držim cigaretu.
U tišini otpuhujem dim, nemarno bacajući pogled kroz staklene lente skupocjenih naočala.
I što vidim?
Vidim li drveće obasjano zlatnim zrakama sunca ili pak vidim mjesec koji se skriva iza oblaka?
Vidim li možda svoj odraz u prozoru kojeg namjerno nisam oprala godinu dana želeći sačuvati uspomenu na sinove ručice?
Vidim li čovjeka koji ponosno odvozi smeće ili vidim mercedes koji juri našim skromnim naseljem?
Da li opće nešto vidim?
Otpijam gutljaj kave, ili možda cedevite koju mi je muž napravio jer me voli?
Imam li na sebi iznošenu robu ili onu tek kupljenu?
Je li mi kosa masna ili sam je možda netom oprala?
Jesu li u mojim mislima oni koje volim ili oni koji su me razočarali?
I jesam li im opće dopustla da me razočaraju?
Da li mi se opće nešto mota glavom dok ove riječi, malene, besmislene, noćas stavljam na papir?
Da li sam se sjetila da ti je danas rođendan, ti kojem sam poklonila nevinost, ili možda nisam?
Dajem.
Uvijek.
Sve od sebe, koliko god mogu, koliko u datom momentu želim.
Nekad mi se ne vraća ali zamišljam suprotno.
Jesam li dobra ili zla?
Da li me vole i poštuju ili me mrze i preziru?
Ako da, zašto?
I zašto ne bi svi iali sposobnost svakome sve reći otvoreno u lice?
Imaš ružnu frizuru, smrdi ti iz usta, ta majica ti ne stoji, ajme udebljala si se jako, mislim da si sebična, umišljena, zla, bezobrazna, licemjerna.
Čini mi se da te volim.
Draga si mi.
Ti mi se sviđaš.
Poševila bih te sad da mogu.
Odjebi od mene.
Trenutno te mrzim.
Spava mi se, pusti me na miru.
Ja jednostavon nekad previše razmišljam, ali takva sam...ako te smeta, odjebi.
Post je objavljen 14.10.2004. u 02:06 sati.