Globus piše: "seksualni odgoj u školama nije dobio zeleno svjetlo, pa unatoč trudu stručnjaka i zahtjevima roditelja, školarci neće učiti o ljudskoj seksualnosti u školskim klupama..."
Dakle, kao što sam i sama mislila...
Neke stvari trebaju roditelji "rješiti" sami, a ne očekivati od države ili crkve da napravi mjesto njih.
"Kako se prave djeca?"-pitala sam svoju mamu tamo negdje oko moje treće godine.
Odgovor je, kao uostalom i svaki njen, bio poprilično stručan, sadržavao je i menzis, i ovulaciju i organe, jajašca, spermije...a završio je porodom.
"Aha, znači djecu ne nose rode, ne rađaju se kroz koljeno"-zaključila sam oduševljeno i s vršnjacima u vrtiću podijelila znanje.
Ponosna sam, i iskreno zahvalna svojim roditeljima što nisu od mene napravili nepismenog, frustriranog monstruma, već su odmalena sa mnom postupali kao sa "sebi ravnim", bez tabua, predrasuda i tajni, ali naravno-i bez pretjerivanja.
Na svako pitanje koje sam postavila dobila sam egzaktan, adekvatan odgovor, primjeren mojim godinama.
Možda je i to jedan od razloga mog preranog sazrijevanja, ali prilično sam sigurna da je upravo takav način odgoja meni pomogao da ne zabrazdim u poroke i ne krenem putem vandalizma.
Jedan od velikih, ako ne i najveći kamen spoticanja u odgoju djece je seks i seksualnost.
Na svako relativno normalno pitanje u sekundi se snađemo i smislimo odgovor koji čak i nas same iznenadi (baka je na nebu-leti s anđelima, tog barbu nisu ZAPRAVO ubili, to ti je samo gluma, ne...taj dječak ne plače jer ga je tata silovao i pretuko, on plače jer mu nisu kupili bombončić...itsl.), no kad se radi o seksu, jednostavno se zapletemo, pocrvenimo i momentalno izgubimo dar govora.
Kakav je to čip u našim glavama koji je isprogramiran tako da se sramimo seksa, da se ne usuđujemo govoriti o "stvari" koja je za život neophodna gotovo kao kruh?
Zašto u naletu takvih pitanja kao sumanuti smišljamo bajke i zbunjujemo djecu?
I tu je naravno, kao i u svim ostalim segmentima života, vjera uplela svoje prste.
Uče nas odmalena da seks služi isključivo prokreaciji, a bilo kakvo uživanje samo je dokaz naše slabosti, grešnosti i labilnosti karaktera.
Pa nas na prvoj ispovijedi, nimalo diskretno ispituju o našim navikama i provjeravaju nismo li slučajno vidjeli očev pipmek, maminu "Đurđicu" ili sliku neke gole tete u prljavom, demosnkom časopisu.
A žalosno je da se popriličan postotak djece, upravo u toj dobi prvi put susreo s pojmom seksualnosti upravo od strane svećenika.
Iskreno, gledajući na konkretan slučaj iz pozicije majke, tj. roditelja, smatram da je naša dužnost upoznati djecu sa svijetom te ih naučiti koračati kroz život.
Određene granice dakako trebaju postojati, ali tabui nipošto.
I najčvršće sam uvjerena da ono što im sada "usadimo" nose i pamte kroz cijeli život, ili se makar kroz maglu sjećaju.
Temelj odgoja ne moraju biti uvjerenja nego povjerenje.
Jer, prepoznati se u situaciji da si upravo ti ona ili on koji će prvi saznati neku vijest od svog djeteta, bitnije je nego sve pozitivne ocjene u školi i matematička natjecanja.
Ne mogu baš sa sigurnošću tvrditi da i meni, u momentu "pitanja", prvi odgovor koji ću smisliti neće biti "roda", ali svakako ću se truditi tom malenom, znatiželjnom biću odgovorit nešto suvislo i smisleno.
Pa samo sam te pitao kako se prave djeca...
I želim da sutra, poput moje majke, budem prva osoba koja će čuti riječi: "Mama, od sinoć sam muškarac".
Pouzdano znam da ga neću "prokleti" ulovim li ga u samozadovoljavanju, niti ću ga upućivati u tajne sexa, ali probati ću mu biti prijatelj, naučiti ga živjeti zdravu seksualnost, pokazati mu i preporučiti adekvatnu zaštitu.
Želim i naučit ću ga da je seks nešto lijepo, vrrhunac intime između žene i muškarca, nešto od čega ne treba bježati ali ga se treba čuvati.
A među nama, u povjerenju, jedva čekam da krene s tim aktivnostima i da mi doma donese plod svoje ljubavi:)