Bez filtera

Koja je svrha vlastitog egzistencijalizma? Što ako me suvremena načela odbijaju? Što ako sam u školi prezirala lemilice i ako su me kote i kotiranje strašno zamarali? Što ako ne želim i odbijam odgovarati uvriježenim proporcijama? Ako ne pašem mjerama kutije i ako me ona guši? Potrebno mi je više prostora da rastem i da se inatim. Courage the cowardly dog bi bio neka prezentacija mene u crtanom obliku. Mršavi pas (u tonu Gorana Bareta) koji se svega boji, ali opet pronalazi hrabrost da se konstantno suočava sa izazovima. Ljubav. To je ono što ga pokreće i gura u borbu. To je ono što pokreće i mene. I iako mnogo puta ta moja ljubav ne bude dočekana otvorenih ruku, iako mi se vrati kao dobar uppercut koji svaki put mrvicu više zaboli, i dalje se ne bojim šaka, i dalje tu ljubav nastojim širiti u pravome smjeru. Znam da je to moj poziv. Zato i nisam postala arhitekt, već farmaceut. Poslana da pomažem drugima da manje boli, da se osjećaju bolje.. ili barem tako volim misliti.

Najdraže mi je čuti kada netko kaže kako uvijek guram kontra i kako sam osebujna (nikada neću zaboraviti ovaj kompliment, hvala ti). Nije to umišljenost ili paranje oblaka nosom. Riječ je o samosvjesnosti. Znati da se dobra energija i dobre namjere osjećaju i budu zabilježene, tamo negdje gore. Pa opet, ljudi često zamjene dobrotu i glupost. Misle da si glup i naivan ako si mrvicu predobar. Mene to nimalo ne dira. Ne igram igre, ne kalkuliram i ne pretvaram se da sam nešto što nisam. Nije mi problem biti previše. Onako kako ja gledam na stvari jest da u nijednom trenutku ne ulazim u nečiji život jer je meni to potrebno, već jer je to potrebno osobi u čiji život ulazim. Odradim svoju ulogu dok ne osjetim da je test položen i da je moj zadatak završen. „Glupa i naivna“ do granice. A sada ti meni pokaži da si mi potreban u životu. Pokaži mi zašto zavrijeđuješ biti dio mojega života i uživati moje prisustvo.

Činjenica da me nikada dosad nije bilo više strah, ali da svejedno ne posustajem govori mi da sam hrabra. Ili da barem pokušavam biti, što mi je opet dovoljno da budem ponosna i da držim glavu uspravno. Pokaži i ti meni da si hrabar, da se usudiš osjećati i da nisi mlitav, klinički mrtav, ravna crta. Nadati se najboljemu, a očekivati najgore čini apsolutno ništa. Plus i minus poništavaju se i ostaješ na nuli. Isto je kao i kod balansiranih linija u glazbi. Imaš tri vodiča od kojih dva vodiča imaju smetnje na istoj razini pa se međusobno poništavaju i ne dolazi do šumova. A šum je van tog primjera dobar. U tišini ti želiš biti šum! Pa budi šum, budi i više od toga! Budi Fender prikopčan na najbolje pojačalo... ako se usudiš biti zamijećen.

Gledam na grad sa visine. Dobro poznati prizor plovi mi pred ocima. Moj grad. Grad u kojemu sam provela mozda i najljepse trenutke svojega zivota. Koji mi je bezbroj puta bio stit kada sam se osjecala ranjivo i zbunjeno. Grad koji me uvijek prihvacao u svoj zagrljaj. I cuvam to sto imam. Iako ga ovoga puta gledam sa nekim drugim osjecajem, nije sreca, ali nije ni tuga. I dok tako prebirem po mislima, osjecam kako mi u kutevima ociju naviru suze. Sto ja radim tu? Moj si i poseban si, ali mozda ipak nisi meni namijenjen. Mozda je ovoga puta to zapravo to. Mozda ovoga puta sakupljam hrabrost za kartu u jednome smjeru. Mozda slutim da je ovo posljednje ljeto u tvome toplome zagrljaju i mozda mi je to tako tesko prihvatiti. Slabic sam, priznajem. Iza svega ovoga puno je emocija i empatije koje ne pokazujem uvijek i olako. I iako radim na tome, uvijek ce postojati ona jedna osoba, mjesto ili trenutak koji ce me svakoga puta slomiti i kada cu ja biti ja, bez maske, bez stisnute vilice, dozvoljavajuci sama sebi da osjecam i da ne znam i ne razumijem sve sto me okruzuje. Ali znam da zasluzujem puno vise od ovoga.

Cijelo vrijeme govorim kako Ti znas sto radis i kako Ti se trebam prepustiti. Mozda je sada napokon stiglo vrijeme da dokazem koliko Ti vjerujem onda kada ne vjerujem ni sama sebi.

Grizem usnu dok zamišljeno piljim u jednu točku prebirući po mislima. Nešto u meni kuha, nešto u meni raste. I dok pokušavam razaznati lice i ime toga nečega, i ne shvaćajući, ono pronalazi mene. Tako iznenadno, a opet tako očekivano. Zanimljivo, ali dan nakon što sam priznala kako ni ja sama nisam bez grijeha, stiže mi kristalno jasan odgovor. Odgovor koji se mogao napipati, ali ne i lako prihvatiti.
To nisam ja i to nisu moji ljudi. Gledajući unatrag, svakim danom ta je razlika među "nama" postajala sve opipljivija, a ja sve inatljivija. Shvaćam da se mi ljudi svakodnevno mijenjamo, da mijenjamo načine na koji gledamo svijet i ljude, ali nikada, ni u sto godina, nisam mogla zamisliti da će mi netko tko je sjedio tako dugo i tako visoko na tronu, tako naglo ostati bez svoje stolice. To je onaj trenutak u kojemu ti nestane sjaj u očima kojime si nekoga gledao. Trenutak u kojemu shvatiš svoju veličinu i veličinu te osobe. Trenutak u kojemu se nasmiješ jer si napokon blagoslovljen i oslobođen.
Nitko više nema tu moć nad tobom.

Kada moliš Boga da te čuva od neprijatelja, od onih koje vidiš i od onih koje ne vidiš, to je ono što se dogodi.
I znaš da je stvarno jer znaš od koga dolazi.

Mir. On je rastao u meni i sada je napokon prevladao.

Budim se sa tupom boli u prednjem dijelu glave. Pobogu, još uvijek si tu. 48 sati bez odsustva. Pretpostavljam da je forsiranje došlo na naplatu. Dobro sam znala da neću moći u nedogled, ali ipak, moja želja da budem prezaposlena bila je mrvicu veća od mojih mogućnosti. I dalje odbijam potjerati tabletu niz grlo kako bi me pripremila za dan. Umjesto toga navlačim traperice, grabim kaput i torbu i izlazim u hladno i isuviše maglovito jutro. Koračam ulicom dok me automobilska svjetla pozdravljaju laganim buđenjem za dobro jutro. I iako me hladan zrak smiruje i ne dozvoljava mi da previše razmišljam, u glavi mi i dalje stanuje neka neopisiva težina i ne plaća rentu. Ubiti će me ovo. Previše se dajem, a ono što dobivam zauzvrat ne ispunjava me ni upola. I bez obzira što znam tko sam i tko stoji iza i uz mene, uvijek i zauvijek bez obzira na sve, svaki dan isključivo ja imam zadnju riječ u načinu na koji djelujem i u ishodu moga dana. Pomalo smiješno, ali mama mi je uvijek govorila da sam jako osjećajna i previše empatična i odrastajući nisam ni pomišljala da će mi upravo to biti najveće prokletstvo. Upravo to me najviše umara i crpi energiju. Površni i hladni ljudski odnosi, koristoljubivost - manjak ljudskosti. Radi toga moja baterija svaki dan sve više kopni, a kako ne bi došla do samoga kraja - povlačim crtu. Stavljam točku i moj potpis. Moram jer ću u suprotnom izgubiti sebe, a tada ne gubim samo ja.

Voli, Lara.

Primijetila sam da je u današnjem društvu prihvatljivije i normalnije pričati o osobi koja je u povijest upisana radi svojih velikih grijeha, nego npr. o vjeri. Prihvatljivije je pričati o takvoj osobi, nego o osobi koja je činila i čini i dalje nezamisliva i najuzvišenija djela. Onaj trenutak kada se pred današnjim svijetom deklariraš kao vjernik, trenutak je koji kao da odredi tvoj položaj u društvu - čudak ili nešto tome slično. "Kaj se njoj desilo?" "Koja brija je sad to?" Kao da živiš u celibatu ili pod kamenom, daleko od svega tzv. modernoga i svega onoga što je "in", kao da moliš na latinskom jeziku 20 sati u danu i krstiš sve oko sebe svetom vodicom. Ne! Samo zato jer si odlučio više njegovati smjernice svoje vjere, samo zato jer si odlučio više uložiti u sebe i svoj duhovni rast ne znači da si čudak koji u ničemu ne uživa i kojemu ništa nije dozvoljeno.

Kada sam odselila van Hrvatske, zanemarila sam jedan dio svojih dobrih navika. Nekako kao da mi se tada sve činilo važnije nego jednom tjedno otići u crkvu. Mama i ja pronašle smo ih mnogo, u svakoj se zadržale i pomolile, a nekima se vraćale čak i nekoliko puta. Sjećam se od kolike važnosti mi je značilo biti u svakoj od njih i to baš u državi u kojoj sam se osjećala strancem. U crkvi se tako nisam osjećala. Osjećaj koji me tamo prožimao bio mi je dobro poznat. Tako sam se osjećala jedino doma - sigurno i smireno. Međutim na mise svejedno nisam išla. Kao razlog mogu navesti činjenicu da se nikada nisam potrudila pronaći crkvu u kojoj su se mise održavale na hrvatskome jeziku. Njemački mi je tada još uvijek bio neprijatan, hladan i nepoznat. Povratkom u Hrvatsku čekala sam da se uz nekoga pokrenem. Međutim svaki moj spomen bio je pozdravljen kolutanjem očima ili laskavim epitetom. Malo je prijatelja s kojima se može rasti u vjeri, možda čak i premalo. Shvatila sam da čekam nikoga i da nitko neće doći. Sva sreća nitko nije ni trebao doći. Prošla sam točno ono što sam trebala proći kako bi shvatila da trebam i da mogu krenuti sama. I jesam.

Malo sam više o tome počela govoriti. Ako se može pričati o nekom jeffrey dahmeru koji je ubio 17 osoba (namjerno pisano malim slovima), ako je on vrijedan spomena onda i ja mogu pričati o Nenadmašivoj Veličini. Ako će radi toga netko misliti kako odjednom nisam najnormalnija - u redu. Još uvijek sam ja ona ista ja. Osoba koja u društvu voli bacati šalu (koja možda ponekad i nije unutar okvira svojih dimenzija - radim na tome svakodnevno), osoba koja se možda mrvicu preglasno smije, osoba koja će većinom biti u muškome društvu (jer sam odrasla s braćom i okružena muškim društvom i to mi je nešto najprirodnije), osoba koja će radije otići na dobar koncert ili u garažu na probu nekog lokalnog benda nego u neki elitni klub ili restoran i bacati fotke čitavu noć. To sam sve i dalje ja, samo, usudila bih se reći, svaki dan mrvicu bolja osoba za barem 1% u svakome segmentu i to upravo zahvaljujući onome o čemu ne govorimo, a trebali bismo.

Trenutak. Toliko je potrebno. Samo jedan trenutak. Onaj u kojemu se osjećaš živime. Trenutak u kojemu zatvoriš oči, nasmiješ se sebi u bradu i pomisliš "To je to, dalje od ovoga ne ide. Ovo je sve što trebam." Biti sretan. Rijetki su to trenuci i zapravo, sada kada gledam unatrag, shvaćam da su moji gotovo svi bili povezani nečime. Nečime što pokreće ljude. Glazbom. Ne mogu opisati i ne bih znala opisati zašto je to tako i na koji način glazba zapravo djeluje na mene. Još uvijek pokušavam pronaći poveznicu, ispisati ju kao rješenje zagonetke u najnovijem broju x časopisa. A kako ju uopće pronaći? Poveznicu naravno, rješenje zagonetke. Koliko će mi vremena trebati i koliko će truda biti potrebno uložiti? Ne znam, ali uvjerena sam da će vrijediti iz razloga što znam da uz nju nešto osjećam. Ono što je danas vrlo teško, osjećati nešto posebno.

Doduše, ponekad se osjećam pomalo čudno usamljeno. Ne kao da mi nedostaje netko pored mene tko će me učiniti potpunom jer sama nisam polovična, skoro sam potpuna. Ali osjećam se pomalo usamljeno, neshvaćeno. Imam osjećaj kao da svi ostali znaju kuda idu svojim glavama zabijenih u mobitele, u pločnik koji se prostire pod njihovim skupim, istrošenim cipelama. Imam osjećaj kao da svi imaju sve pod kontrolom. Kao da svi zapravo i žive svoje instagramski savršeno prikazane živote; žene se, stvaraju vlastitu obitelj, kupuju aute i nove stanove. I svi su super sretni. A tu sam onda i ja. Osoba koja se osjeća neshvaćeno jer i dalje nema ništa od prethodno navedenoga. Osoba koja i dalje pokušava shvatiti što je to što pokreće najveću moguću iskru u njoj. Nije da nisam spremna na sve što ostali već ostvaruju, ali na neki način sama odgađam i usporavam taj proces jer to još nisam sto posto ja. A želim biti sto posto ja. Za sebe i za moje koji će iza mene tek doći.

Bez obzira što je već mnogo puta čuto, baš poput hrvatske himne na svakoj važnijoj ceremonij, opet mora biti spomenuto; vrijeme je relativan pojam. Za svakoga teče različitom brzinom. Ono što je meni namijenjeno, neće me zaobići. Bez obzira koliko taj moj put spoznaje i dostizanja potpunosti trajao. Znam da ću ga na kraju propješačiti i da će štoperica stati i pokazati baš savršeno postignuto vrijeme.

Ne trepćući, gledam u prazno polje slova na kojemu bi trebalo biti napisano nešto pametno. Nešto pametno od osobe koja nastoji shvatiti svijet, ljude, pa čak i samu sebe. Nešto pametno od osobe koja vrlo često ostane bez teksta. Bez teksta na nečiji pristup, na nečiji razgovor s ljudima, na nečije postupke ili razmišljanja.

Nekome je sasvim normalno opsovati Boga, istresti svoju torbu problema na pult zdravstvene ustanove i otići mrmljajući još stotinu riječi sebi u bradu, jedva dolazeći do zraka. Tome nekome je sasvim normalno i u redu odšetati i nastaviti sa svojim danom kao da se ništa nije dogodilo. Ne i meni. Ja se okrenem, nađem mjesto na kojemu se mogu odvojiti od sve i jedne osobe, duboko udahnem i izdahnem, pregrizem jezik i zamolim da se ne ljuti. Još prevrćući po mislima, pokušavam razumjeti zašto se određene situacije odvijaju na način na koji se odvijaju, ali ponekad mi to zaista ne polazi za rukom. I došla sam do spoznaje da je to u redu. Znam da je te dvije, jednostavne riječi teško prihvatiti, ali zaista je u redu. Ne moramo uvijek razumjeti tok kojim neka rijeka teče. Ne moramo uvijek imati odgovor na sve i jedno pitanje, na sve i jednu nedoumicu. Ne moramo se uvijek trgati na najmanje komadiće samo kako bi svima ostalima dali komadiće koji su im potrebni da bi oni sami ostali potpuni.

Dajem svoj maksimum, a tamo gdje ja više ništa ne mogu, može netko drugi. Nekome drugome tada prepuštam kormilo mojega broda jer mu vjerujem da poznaje put i da najbolje zna što radi. Ne moram ja ništa shvaćati, ne mora meni ništa biti jasno. Ja znam što ja jedino moram - nastaviti vjerovati.

Nista drugo. Ni ona sitna, jednostavna rijec velikog znacenja: hvala. Hvala za sve one dane kada se od jutra do mraka osobni zivot ostavljao negdje postrance, kada se osmijeh razvlacio za sva nepoznata lica iako tebi nije bilo do osmijeha. Hvala za onaj sto i jedan posto sebe koji si davao, a koji nikada nije bio uzvracen ni jednom obicnom rjecju. Robovlasnistvo je stvarno i postoji. I ti si dio njega. Svaki puta kada ostanes deset minuta duze, a ne upises ih u prekovremene. Tih istih deset minuta jednoga ce dana biti od velikog znacenja. Jednoga ces dana htjeti dati sve za deset minuta. Sa nekime, za nesto ili negdje. Svaki puta kada budes primoran prebaciti termin kod doktora jer tvoja molba nije naisla na odobrenje druge strane. Ugovor izmedu dvoje ljudi ne znaci da jedna osoba ima vlast nad drugom. Obje strane moraju biti zadovoljne da bi ugovor trajao. Ne posjedujes me, a buduci da me ni ne cijenis, svoje vrijeme, trud i rad poklanjati cu onome tko ce ga cijeniti.

“Ti si luda! Pustila si lovu?” Lova ne znaci nista. Respekt znaci. Ono sta netko naziva luksuzom u danasnje vrijeme. Ma nije to luksuz. To je ono osnovno sto ili imas ili nemas. To je ljudskost, minimalizam. To je kultura.

Hvala, sretno, bok!

Pita mene lik; „gdje je tu Draškovićeva?“ Pravu si pitao, mislim si. „Ja vam stvarno ne znam, nisam-“ Prekida me uz ljuto odmahivanje rukom te nastavlja svojim putem. „…od tuda“ dovršim. Svašta. Gdje je nestalo molim, hvala, izvoli, oprosti? Ne moraš me moliti, pomoći ću ti i na bok. Ali daj, barem imaj malo kulture i upotrijebi onu riječ hvala. Znam da si ju čuo. Ne moraš se izmotavati, ne zanima me. Kulturu ili si usvojio ili nisi. Ali čuo za nju jesi. Kao što je čuo i Barba koji mi je autom stao da prijeđem tamo gdje pješački prijelaz ne postoji. Ali stao je i mahnuo u znak; odi. I otišla sam. Uz smiješak i kimanje glavom kao izraz zahvale. Ma to su ti osnove kulture ti čovječe koji žuriš pronaći Draškovićevu, a odgovor te nimalo ne zanima. A i vi teto u trgovini koja ste dobila iznenadni nitro pogon kad je trebalo stati u red. Vi sa punom košaricom i ja sa dvije stvari u rukama. Nema veze, puštam vas. Ne stvarno, izvolite. Iako vas nije bilo ni najmanje briga. Čak se niste udostojila ni pogledati u mome smjeru. Samo vi naprijed! Ali ako smijem pitati, kuda žurite? Doći doma, izuti svoje već dobro izgažene crne, kožne salonke i zavaliti se u udubljeni naslonjač. A pardon da, moje duboke isprike: morate kuhati, prati, peglati i napraviti generalku stana po već 6 put ovaj tjedan. A tek je petak. Da ne zaboravim spomenuti i vijesti nove tv, rtla i naravno, ne manje važnog hrta, koje se naizmjenično pojavljuju na vašemu televizoru. Ipak treba usporediti točnost svake, a i podudaraju li se brojke oboljelih po pojedinim županijama. Za to zasigurno ne postoji veći stručnjak. Ali na kraju dana… ako smijem nadodati, mogli ste zaspati puno mirnije. Znate, da ste se samo koristili osnovama kulture. I onda se pitate zašto vam je život tako monoton i zašto vam ništa ne ide od ruke. „Ja ti to nemrem objasniti razmeš, kak da me neko zacoprao“. Papa zmija svoj rep pa se pita zašto ide u krug. Eto vam odgovora. Molim! Hvala!

...i o tome što mi je on ispričao.
Ljetno je jutro, nešto sitno prije pet. Prolazim gradom koji sada više nimalo ne nalikuje na onaj isti užurbani, europski grad kakvim se prikazuje pod sunčevim svjetlom. Daleko od toga. Sada je mirno i podsjeća me na mjesto u kojemu sam provela djetinjstvo. Okružena prirodom, mirom i i sigurnošću. Utopljena tako u mislima o bezbrižnim danima, jedva ga i spazih elegantno naslonjenog na staru klupu. Gledao me bez žmirkanja, pogledom fiksiranim upravo na meni. Ne znajući jesmo li sami, osvrnula sam se u svim smjerovima. Nigdje nikoga. Samo nas dvoje. Djelovao mi je tužno i usamljeno, a budući da sam još uvijek imala nekoliko minuta slobodnog vremena, odlučila sam sjesti pored njega.
"Znaš..." započeo je. "...ovo mi je prvo jutro kao netko tko nigdje i nikome ne pripada."
Nisam jutarnji tip osobe i ne volim nešto naročito puno razgovarati, stoga sam mu sa zadovoljstvom prepustila riječ. Objasnio mi je kako je još pred nekoliko sati imao vlasnika i kako ga je isti neupitno volio. Kako ga je isti posvuda nosio sa sobom, a one bezbrojne ogrebotine koje mu sada prekrivaju drveno tijelo, samo su dokaz koliko su toga zajedno prošli. Osjećajući se uplašeno i usamljeno u velikome gradu, napokon je izustio:
"Hoćeš li me ponijeti sa sobom?"
Ja? I skejt? Nikada nisam ni stajala na njemu. Sjedila i spuštala se niz cestu kao dijete da, ali vozila nikada. Uostalom, prijatelj Filip baš je nedavno slomio ruku okrivivši upravo skejt.
"Ne znam voziti skejt." Naposljetku sam odgovorila. Zbunjeno me gledao kao da ne razumije što time želim reći.
"Zato jer ne znaš voziti skejt, nećeš ni pokušati naučiti?"
I tada sam shvatila. U sekundi mi je prošlo kroz glavu. Zato jer ne znam hoće li dečko koji mi se sviđa odbiti moj poziv za kavu, neću ga ni pozvati? Zato jer ne znam što me očekuje na fakultetu, neću ga ni upisati? Zato jer ne znam hoću li biti izabrana za upravo oslobođeno, radno mjesto, neću se ni aplicirati za isto? Apsurdno. Kako onda uopće živjeti kada ni sam ne znaš što ti sutra nosi? Zatvoren među četiri zida, okružen poznatim i sigurnim? U komfort zoni ništa ne raste i to je velika istina. Prilike i iskustva trebali bismo dočekivati otvorenih dlanova, a upravo te iste ponudila sam i ja svome sugovorniku.
Još istoga toga dana, prijavila sam željeni fakultet, a skejt više nije bio uplašen i usamljen. Pronašao je svoje novo mjesto i dvije nove ruke koje će ga posvuda nositi sa sobom.