Bez filtera

Još donedavno, imala sam plan. Bio je to jednostavan, copy-paste plan. Imati sva svoja sranja na jednome mjestu (prevedeno sa engleskog: to have my shit together). Bila sam uvjerena da to tako treba izgledati. Tako je barem izgledalo kod svih ostalih. I izgledalo je ispravno. Imati dobar posao, vlasititi stan, voziti dobar auto i imati vezu iz snova sa partnerom iz snova. Sve dok nisam shvatila da ne volim snove jer oni često ostaju samo to; snovi. Radije bih imala ciljeve jer te ciljevi gotovo uvijek guraju naprijed. I tako sam došla do zaključka da se moji ciljevi ne moraju nužno poklapati sa tuđim ciljevima. Štoviše, čak se i ispostavilo da se gotovo nikada nisu ni poklapali. Primjera radi, kada je cijela moja generacija upisivala fakultete, ja sam odabrala otići raditi. Nakon toga, odselila sam u drugu državu i učila, dotad mi, potpuno strani jezik. Sada kada cijela moja generacija završava fakultete, ja razmišljam o upisivanju istog. Imam 23 godine i tek sada mogu reći da sam na tragu otkrića svoje životne svrhe. Znate, to vam je ono: rođen sam za nešto, ali ne znam što je to nešto. E pa moje su se lego kockice tek sada odlučile polagano slagati. Polagano, ali se ipak slažu. I uvjerena sam da će naposljetku sve izgledati upravo onako kako i treba izgledati- ispravno i dobro za unutarnju mene. Smatram da rok za ostvariti određeni cilj ne postoji. Postoji u smislu uloge psihičke kočnice, ali fizičke- ne. Smatram da nikada nije kasno upisati fakultet i postati ono za što si, s naglaskom na sada, siguran da si predodređen da postaneš. Nikada nije kasno kupiti vlasititi stan ili vlastiti automobil. Ali ono za što jest kasno jest shvatiti da si cijeli život radio nešto što te zapravo ne ispunjava. I to sve iz razloga jer si pratio neku shemu, nacrt. A nacrt je osmislilo i prilagodilo: društvo. Prema tome, ako želiš biti poput ostalih, slobodno prati društvo. Međutim, ako osjećaš da si drugačiji (možda čak i jedini) slobodno prati svoj glas. Sve ovo ne pišem u znak podrške sebi, već u znak podrške svima onima koji misle da je kasno. Nikada nije kasno. A za sebe čak ne mislim da sam posebna, ali da ću uvijek nastojati biti čupava, roza nanogvica u crno-bijelome svijetu, u to sam isuviše sigurna.

Buljim u prazan list word programa i pokušavam naći inspiraciju za novi post. Srijeda je, šesti dan od zadnje objave i vrijeme je da nešto napišem. I dok mi se nekad upali lampica nad glavom dok radim neke nasumične stvari poput pranja zubiju, onda kada sjedim za laptopom spremna za pisanje, inspiracije nigdje na vidiku. Struja isključena, lampica ne gori. Što me dovodi do jednog razmišljanja. Još dok bijasmo djeca, nismo bili svjesni kako ova kugla zapravo funkcionira (referencija na svijet). Nismo bili svjesni da je pokazivati emocije nešto što ćemo jednog dana činiti s velikim oprezom. Znači ne nepromišljeno, ne dječji. I tako smo se u različitim razdobljima života našli u situacijama kada nismo znali uključiti ili isključiti ono što nas čini ljudima- emocije. Rezultat? Shvatili smo da se moramo naučiti kontrolirati. Shvatili smo da i nije najpametniji odabir biti potpuno iskren i pokazivati kako se osjećaš. Nemali broj puta (znači puno puta) čula sam od xy osobe: "ako ti se sviđa, nemoj mu to pokazati". 12-godišnja ja sada je poprilično zbunjena. Uvijek sam bila racionalna osoba, osoba koja se vodila logikom. Logično bi u svemu bilo pokazati nekome tko ti se sviđa- da ti se sviđa. Ono što nije logično jest reći djeci da je okej ako se osoba suprotnog spola prema tebi loše odnosi jer to znači da ima fitilj na tebe. Svi znamo što se dogodi kada fitilj izgori. Moje pitanje jest: kada je postalo pogrešno iskazivati osjećaje? Kada je postalo pogrešno pokazati nekome da ti je stalo do njega, da (najava novost): i njegova sreća čini tvoju? Kada je postalo pogrešno dozvoliti sebi osjećati potpuno slobodu osjećaja, djelovati iz srca? Stvarno me zanima jer sam i sama takva. Ne znam u kojoj sam se to točno situaciji u životu promjenila, ali znam da jesam. Znam da si ne dozvoljavam djelovati dječje u situacijama kada bi to bilo sasvim normalno. Primjerice gledajući tužan film, kada bi plakala do onog trenutka preobrazbe očiju u natekle, crvene kugle, ja gutam knedlu jer, Bože moj, plaču samo slabići. Ali vrištati na strašan film je okej jer biti u strahu ne znači da si slab. Reći nekome tko ti se sviđa da ga nikada ne bi dotaknuo granom masline, samo zato jer će ga to naložiti? Ignorirati nekoga samo zato jer će on tad skužiti da je trčanje maratona njegov životni poziv? Ne znam za vas, ali mene je logika totalno napustila. Možda samo ja imam taj problem. Možda u svijetu postoje puno veći problemi (ne možda nego sigurno, samo mi se možda ljepše uklapa u tekst), ali moj se mozak danas odlučio pozabaviti upravo ovim. Moj savjet? Zaje*ite ovaj obrazac ponašanja u svijetu. Djelujte kako vi osjećate da bi trebali, kako vi osjećate da je ispravno. Plačite na film ako vam se plače. Recite nekome tko vam se sviđa da vam se sviđa. Ako još uvijek niste dosegli tu razinu hrabrosti i to je okej, radite na tome. Ali važno je da radite. Pa čak i onda kada ćete biti jedini, kada će vas to razlikovati od drugih. Kako reče EKV: budi sam na ulici.

Kažu da imaš svega nekoliko sekundi da ostaviš dobar prvi dojam. Svega nekoliko sekundi. Bilo da se radi o osobi, knjizi, filmu ili nečemu sasvim trećem. Međutim zašto je toliko važno ostaviti taj prvi dojam? Zašto nas se ograničava na tih par sekundi? Dižem ruku u znak peace simbola jer naravno, sada već imam crveni upitnik iznad glave. Kada smo prestali djelovati impulzivno, nepromišljeno, srčano i onako istinski prirodno? Mama mi je uvijek pričala da sam kao mala umirala od smijeha, ali doslovno umirala. "Lara, ti si grcala od smijeha. Toliko si grcala da si zaboravljala udisati nekoliko sekundi i uvijek sam strahovala da ćeš se ugušiti. Uvijek si bila nasmijana." Danas je to mrvicu drugačije. Doduše i dalje sam osoba koja više od svega voli šalu. Štoviše, u društvu sam uvijek ja ona osoba koja potpaljuje dobar smijeh. To vam je nešto kao kad palite logorsku vatru- važna je priprema. Dobro pripremi i razgorit će se. Loše pripremi i neće. To sam ja. To je moja uloga, dobro pripremiti i zagrijati ekipu. Ostatak je na njima i njihovom pariranju meni. Nemali broj puta znali su mi reći: "Ali kako ti to uspiješ? Kako uvijek tako brzo, dobro smisleno i smiješno uzvratiš? Evo stvarno, ne poznajem nekoga, a da bi se mogao nazvati tvojim doraslim protivnikom." Ne veličam se, ali nismo daleko ni od istine. Uzvraćam tako da ponekad i sama ostanem bosa, izuta iz cipela. A od kuda to izlazi, stvarno ne znam. Voljela bih da znam. Tada bih čak mogla napisati knjigu na temu "Kako brzo, dobro smisleno i smiješno uzvratiti sugovorniku". Hej ne sudite po naslovu i po te dvije sekunde koje su vam trebale da ga pročitate. Dajte joj priliku (govorim o nepostojećoj knjizi). Pročitajte barem pet stranica. Zatim još pet. Pa udvostručite taj broj. Tek tada, nakon što ste sa potpunom pozornošću pročitali barem dvadeset njenih stranica, tek tada možete reći da ste stvorili kakav dojam. Isto je i sa ljudima. Dajte im vremena da stvorite dojam o njima. Učinite to kao i sa mojom nepostojećom knjigom. Učinite to u tišini, bez tuđeg utjecaja i sa svojim potpunim fokusom na njima. Dajte priliku svemu, svima i sebi. Pa i mojemu blogu, naposljetku.