Trenutak. Toliko je potrebno. Samo jedan trenutak. Onaj u kojemu se osjećaš živime. Trenutak u kojemu zatvoriš oči, nasmiješ se sebi u bradu i pomisliš "To je to, dalje od ovoga ne ide. Ovo je sve što trebam." Biti sretan. Rijetki su to trenuci i zapravo, sada kada gledam unatrag, shvaćam da su moji gotovo svi bili povezani nečime. Nečime što pokreće ljude. Glazbom. Ne mogu opisati i ne bih znala opisati zašto je to tako i na koji način glazba zapravo djeluje na mene. Još uvijek pokušavam pronaći poveznicu, ispisati ju kao rješenje zagonetke u najnovijem broju x časopisa. A kako ju uopće pronaći? Poveznicu naravno, rješenje zagonetke. Koliko će mi vremena trebati i koliko će truda biti potrebno uložiti? Ne znam, ali uvjerena sam da će vrijediti iz razloga što znam da uz nju nešto osjećam. Ono što je danas vrlo teško, osjećati nešto posebno.
Doduše, ponekad se osjećam pomalo čudno usamljeno. Ne kao da mi nedostaje netko pored mene tko će me učiniti potpunom jer sama nisam polovična, skoro sam potpuna. Ali osjećam se pomalo usamljeno, neshvaćeno. Imam osjećaj kao da svi ostali znaju kuda idu svojim glavama zabijenih u mobitele, u pločnik koji se prostire pod njihovim skupim, istrošenim cipelama. Imam osjećaj kao da svi imaju sve pod kontrolom. Kao da svi zapravo i žive svoje instagramski savršeno prikazane živote; žene se, stvaraju vlastitu obitelj, kupuju aute i nove stanove. I svi su super sretni. A tu sam onda i ja. Osoba koja se osjeća neshvaćeno jer i dalje nema ništa od prethodno navedenoga. Osoba koja i dalje pokušava shvatiti što je to što pokreće najveću moguću iskru u njoj. Nije da nisam spremna na sve što ostali već ostvaruju, ali na neki način sama odgađam i usporavam taj proces jer to još nisam sto posto ja. A želim biti sto posto ja. Za sebe i za moje koji će iza mene tek doći.
Bez obzira što je već mnogo puta čuto, baš poput hrvatske himne na svakoj važnijoj ceremonij, opet mora biti spomenuto; vrijeme je relativan pojam. Za svakoga teče različitom brzinom. Ono što je meni namijenjeno, neće me zaobići. Bez obzira koliko taj moj put spoznaje i dostizanja potpunosti trajao. Znam da ću ga na kraju propješačiti i da će štoperica stati i pokazati baš savršeno postignuto vrijeme.
