Bez filtera

srijeda, 09.09.2020.

Priča o skejtu

...i o tome što mi je on ispričao.
Ljetno je jutro, nešto sitno prije pet. Prolazim gradom koji sada više nimalo ne nalikuje na onaj isti užurbani, europski grad kakvim se prikazuje pod sunčevim svjetlom. Daleko od toga. Sada je mirno i podsjeća me na mjesto u kojemu sam provela djetinjstvo. Okružena prirodom, mirom i i sigurnošću. Utopljena tako u mislima o bezbrižnim danima, jedva ga i spazih elegantno naslonjenog na staru klupu. Gledao me bez žmirkanja, pogledom fiksiranim upravo na meni. Ne znajući jesmo li sami, osvrnula sam se u svim smjerovima. Nigdje nikoga. Samo nas dvoje. Djelovao mi je tužno i usamljeno, a budući da sam još uvijek imala nekoliko minuta slobodnog vremena, odlučila sam sjesti pored njega.
"Znaš..." započeo je. "...ovo mi je prvo jutro kao netko tko nigdje i nikome ne pripada."
Nisam jutarnji tip osobe i ne volim nešto naročito puno razgovarati, stoga sam mu sa zadovoljstvom prepustila riječ. Objasnio mi je kako je još pred nekoliko sati imao vlasnika i kako ga je isti neupitno volio. Kako ga je isti posvuda nosio sa sobom, a one bezbrojne ogrebotine koje mu sada prekrivaju drveno tijelo, samo su dokaz koliko su toga zajedno prošli. Osjećajući se uplašeno i usamljeno u velikome gradu, napokon je izustio:
"Hoćeš li me ponijeti sa sobom?"
Ja? I skejt? Nikada nisam ni stajala na njemu. Sjedila i spuštala se niz cestu kao dijete da, ali vozila nikada. Uostalom, prijatelj Filip baš je nedavno slomio ruku okrivivši upravo skejt.
"Ne znam voziti skejt." Naposljetku sam odgovorila. Zbunjeno me gledao kao da ne razumije što time želim reći.
"Zato jer ne znaš voziti skejt, nećeš ni pokušati naučiti?"
I tada sam shvatila. U sekundi mi je prošlo kroz glavu. Zato jer ne znam hoće li dečko koji mi se sviđa odbiti moj poziv za kavu, neću ga ni pozvati? Zato jer ne znam što me očekuje na fakultetu, neću ga ni upisati? Zato jer ne znam hoću li biti izabrana za upravo oslobođeno, radno mjesto, neću se ni aplicirati za isto? Apsurdno. Kako onda uopće živjeti kada ni sam ne znaš što ti sutra nosi? Zatvoren među četiri zida, okružen poznatim i sigurnim? U komfort zoni ništa ne raste i to je velika istina. Prilike i iskustva trebali bismo dočekivati otvorenih dlanova, a upravo te iste ponudila sam i ja svome sugovorniku.
Još istoga toga dana, prijavila sam željeni fakultet, a skejt više nije bio uplašen i usamljen. Pronašao je svoje novo mjesto i dvije nove ruke koje će ga posvuda nositi sa sobom.

- 16:05 - Komentari (2) - Isprintaj - #