Bez filtera

... i kako su one promijenile moj svijet. Kao i svaka promjena, naravno, došle su odjednom, potpuno naglo i neočekivano. I iako sam ih gledala sa velikom znatiželjom, nisam im pridavala ni približno jednaku važnost. A bile su. Oh da, kako li su samo važne bile već tada, na samome početku. Da ću ih pak tražiti svakoga puta kada ću osjećati ozeblost, nisam mogla ni pojmiti. Ovisnost je kažu, opasna stvar. "Ti si ovisan, moraš se ići liječiti!" Ali što ako je muza moje ovisnosti zapravo pozitivac? Trebam li se tada liječiti? Jeste li se ikada uhvatili kako na tuđi osmijeh automatski uzvraćate osmjehom? Naravno da jeste. To je upravo iz razloga što je osmijeh zarazan. Čista zaraza, ovisnost. Ja tebi, ti meni i tako u nedogled. Ne uzima ništa, a donosi mnogo. Terapeutik bez cijene. Stoga mi recite kako ne biti ovisan? Svatko od nas ima svoju vlastitu ovisnost. Moja ovisnost ima dvije rupice u obrazima i bore smijalice oko očiju. Ono što ja vidim u njima toliko je čisto, toliko iskreno, toliko neobjašnjivo, a u isto vrijeme iznimno snažno. Toliko snažno da odagna svaku moju sumnju u mene samu, dovoljno snažno da me uvijek gura naprijed- licem u lice sa strahovima. Dovoljno snažno da sam uvijek uvjerena u vlastitu pobjedu. I uvijek je upravo to- pobjeda. Često mi kažu: "Lara ti si predobra, moraš malo stisnuti to svoje srce." Ne mogu. Previše sam empatična. Previše vjerujem da u svakome leži nešto dobro. Naposljetku, svi smo mi došli na ovaj svijet čisti, ne poznavajući ništa sem ljubavi. I uvijek sam tvrdila "Love will be the death of mine". Ma sigurno, bez imalo sumnje. Ali ako je tako suđeno, neka tako bude. Odbijam ne osjećati, odbijam zatvarati oči i ne djelovati. I nije me strah jer znam da nisam jedina, nisam sama. A isto želim i vama, da pronađete svoju vlastitu iskricu i svoj čvrst oslonac; svoje dvije rupice u obrazima i svoje bore smijalice.