Ne trepćući, gledam u prazno polje slova na kojemu bi trebalo biti napisano nešto pametno. Nešto pametno od osobe koja nastoji shvatiti svijet, ljude, pa čak i samu sebe. Nešto pametno od osobe koja vrlo često ostane bez teksta. Bez teksta na nečiji pristup, na nečiji razgovor s ljudima, na nečije postupke ili razmišljanja.
Nekome je sasvim normalno opsovati Boga, istresti svoju torbu problema na pult zdravstvene ustanove i otići mrmljajući još stotinu riječi sebi u bradu, jedva dolazeći do zraka. Tome nekome je sasvim normalno i u redu odšetati i nastaviti sa svojim danom kao da se ništa nije dogodilo. Ne i meni. Ja se okrenem, nađem mjesto na kojemu se mogu odvojiti od sve i jedne osobe, duboko udahnem i izdahnem, pregrizem jezik i zamolim da se ne ljuti. Još prevrćući po mislima, pokušavam razumjeti zašto se određene situacije odvijaju na način na koji se odvijaju, ali ponekad mi to zaista ne polazi za rukom. I došla sam do spoznaje da je to u redu. Znam da je te dvije, jednostavne riječi teško prihvatiti, ali zaista je u redu. Ne moramo uvijek razumjeti tok kojim neka rijeka teče. Ne moramo uvijek imati odgovor na sve i jedno pitanje, na sve i jednu nedoumicu. Ne moramo se uvijek trgati na najmanje komadiće samo kako bi svima ostalima dali komadiće koji su im potrebni da bi oni sami ostali potpuni.
Dajem svoj maksimum, a tamo gdje ja više ništa ne mogu, može netko drugi. Nekome drugome tada prepuštam kormilo mojega broda jer mu vjerujem da poznaje put i da najbolje zna što radi. Ne moram ja ništa shvaćati, ne mora meni ništa biti jasno. Ja znam što ja jedino moram - nastaviti vjerovati.
