Bez filtera

Buljim u prazan list word programa i pokušavam naći inspiraciju za novi post. Srijeda je, šesti dan od zadnje objave i vrijeme je da nešto napišem. I dok mi se nekad upali lampica nad glavom dok radim neke nasumične stvari poput pranja zubiju, onda kada sjedim za laptopom spremna za pisanje, inspiracije nigdje na vidiku. Struja isključena, lampica ne gori. Što me dovodi do jednog razmišljanja. Još dok bijasmo djeca, nismo bili svjesni kako ova kugla zapravo funkcionira (referencija na svijet). Nismo bili svjesni da je pokazivati emocije nešto što ćemo jednog dana činiti s velikim oprezom. Znači ne nepromišljeno, ne dječji. I tako smo se u različitim razdobljima života našli u situacijama kada nismo znali uključiti ili isključiti ono što nas čini ljudima- emocije. Rezultat? Shvatili smo da se moramo naučiti kontrolirati. Shvatili smo da i nije najpametniji odabir biti potpuno iskren i pokazivati kako se osjećaš. Nemali broj puta (znači puno puta) čula sam od xy osobe: "ako ti se sviđa, nemoj mu to pokazati". 12-godišnja ja sada je poprilično zbunjena. Uvijek sam bila racionalna osoba, osoba koja se vodila logikom. Logično bi u svemu bilo pokazati nekome tko ti se sviđa- da ti se sviđa. Ono što nije logično jest reći djeci da je okej ako se osoba suprotnog spola prema tebi loše odnosi jer to znači da ima fitilj na tebe. Svi znamo što se dogodi kada fitilj izgori. Moje pitanje jest: kada je postalo pogrešno iskazivati osjećaje? Kada je postalo pogrešno pokazati nekome da ti je stalo do njega, da (najava novost): i njegova sreća čini tvoju? Kada je postalo pogrešno dozvoliti sebi osjećati potpuno slobodu osjećaja, djelovati iz srca? Stvarno me zanima jer sam i sama takva. Ne znam u kojoj sam se to točno situaciji u životu promjenila, ali znam da jesam. Znam da si ne dozvoljavam djelovati dječje u situacijama kada bi to bilo sasvim normalno. Primjerice gledajući tužan film, kada bi plakala do onog trenutka preobrazbe očiju u natekle, crvene kugle, ja gutam knedlu jer, Bože moj, plaču samo slabići. Ali vrištati na strašan film je okej jer biti u strahu ne znači da si slab. Reći nekome tko ti se sviđa da ga nikada ne bi dotaknuo granom masline, samo zato jer će ga to naložiti? Ignorirati nekoga samo zato jer će on tad skužiti da je trčanje maratona njegov životni poziv? Ne znam za vas, ali mene je logika totalno napustila. Možda samo ja imam taj problem. Možda u svijetu postoje puno veći problemi (ne možda nego sigurno, samo mi se možda ljepše uklapa u tekst), ali moj se mozak danas odlučio pozabaviti upravo ovim. Moj savjet? Zaje*ite ovaj obrazac ponašanja u svijetu. Djelujte kako vi osjećate da bi trebali, kako vi osjećate da je ispravno. Plačite na film ako vam se plače. Recite nekome tko vam se sviđa da vam se sviđa. Ako još uvijek niste dosegli tu razinu hrabrosti i to je okej, radite na tome. Ali važno je da radite. Pa čak i onda kada ćete biti jedini, kada će vas to razlikovati od drugih. Kako reče EKV: budi sam na ulici.