Primijetila sam da je u današnjem društvu prihvatljivije i normalnije pričati o osobi koja je u povijest upisana radi svojih velikih grijeha, nego npr. o vjeri. Prihvatljivije je pričati o takvoj osobi, nego o osobi koja je činila i čini i dalje nezamisliva i najuzvišenija djela. Onaj trenutak kada se pred današnjim svijetom deklariraš kao vjernik, trenutak je koji kao da odredi tvoj položaj u društvu - čudak ili nešto tome slično. "Kaj se njoj desilo?" "Koja brija je sad to?" Kao da živiš u celibatu ili pod kamenom, daleko od svega tzv. modernoga i svega onoga što je "in", kao da moliš na latinskom jeziku 20 sati u danu i krstiš sve oko sebe svetom vodicom. Ne! Samo zato jer si odlučio više njegovati smjernice svoje vjere, samo zato jer si odlučio više uložiti u sebe i svoj duhovni rast ne znači da si čudak koji u ničemu ne uživa i kojemu ništa nije dozvoljeno.
Kada sam odselila van Hrvatske, zanemarila sam jedan dio svojih dobrih navika. Nekako kao da mi se tada sve činilo važnije nego jednom tjedno otići u crkvu. Mama i ja pronašle smo ih mnogo, u svakoj se zadržale i pomolile, a nekima se vraćale čak i nekoliko puta. Sjećam se od kolike važnosti mi je značilo biti u svakoj od njih i to baš u državi u kojoj sam se osjećala strancem. U crkvi se tako nisam osjećala. Osjećaj koji me tamo prožimao bio mi je dobro poznat. Tako sam se osjećala jedino doma - sigurno i smireno. Međutim na mise svejedno nisam išla. Kao razlog mogu navesti činjenicu da se nikada nisam potrudila pronaći crkvu u kojoj su se mise održavale na hrvatskome jeziku. Njemački mi je tada još uvijek bio neprijatan, hladan i nepoznat. Povratkom u Hrvatsku čekala sam da se uz nekoga pokrenem. Međutim svaki moj spomen bio je pozdravljen kolutanjem očima ili laskavim epitetom. Malo je prijatelja s kojima se može rasti u vjeri, možda čak i premalo. Shvatila sam da čekam nikoga i da nitko neće doći. Sva sreća nitko nije ni trebao doći. Prošla sam točno ono što sam trebala proći kako bi shvatila da trebam i da mogu krenuti sama. I jesam.
Malo sam više o tome počela govoriti. Ako se može pričati o nekom jeffrey dahmeru koji je ubio 17 osoba (namjerno pisano malim slovima), ako je on vrijedan spomena onda i ja mogu pričati o Nenadmašivoj Veličini. Ako će radi toga netko misliti kako odjednom nisam najnormalnija - u redu. Još uvijek sam ja ona ista ja. Osoba koja u društvu voli bacati šalu (koja možda ponekad i nije unutar okvira svojih dimenzija - radim na tome svakodnevno), osoba koja se možda mrvicu preglasno smije, osoba koja će većinom biti u muškome društvu (jer sam odrasla s braćom i okružena muškim društvom i to mi je nešto najprirodnije), osoba koja će radije otići na dobar koncert ili u garažu na probu nekog lokalnog benda nego u neki elitni klub ili restoran i bacati fotke čitavu noć. To sam sve i dalje ja, samo, usudila bih se reći, svaki dan mrvicu bolja osoba za barem 1% u svakome segmentu i to upravo zahvaljujući onome o čemu ne govorimo, a trebali bismo.
