Gledam na grad sa visine. Dobro poznati prizor plovi mi pred ocima. Moj grad. Grad u kojemu sam provela mozda i najljepse trenutke svojega zivota. Koji mi je bezbroj puta bio stit kada sam se osjecala ranjivo i zbunjeno. Grad koji me uvijek prihvacao u svoj zagrljaj. I cuvam to sto imam. Iako ga ovoga puta gledam sa nekim drugim osjecajem, nije sreca, ali nije ni tuga. I dok tako prebirem po mislima, osjecam kako mi u kutevima ociju naviru suze. Sto ja radim tu? Moj si i poseban si, ali mozda ipak nisi meni namijenjen. Mozda je ovoga puta to zapravo to. Mozda ovoga puta sakupljam hrabrost za kartu u jednome smjeru. Mozda slutim da je ovo posljednje ljeto u tvome toplome zagrljaju i mozda mi je to tako tesko prihvatiti. Slabic sam, priznajem. Iza svega ovoga puno je emocija i empatije koje ne pokazujem uvijek i olako. I iako radim na tome, uvijek ce postojati ona jedna osoba, mjesto ili trenutak koji ce me svakoga puta slomiti i kada cu ja biti ja, bez maske, bez stisnute vilice, dozvoljavajuci sama sebi da osjecam i da ne znam i ne razumijem sve sto me okruzuje. Ali znam da zasluzujem puno vise od ovoga.
Cijelo vrijeme govorim kako Ti znas sto radis i kako Ti se trebam prepustiti. Mozda je sada napokon stiglo vrijeme da dokazem koliko Ti vjerujem onda kada ne vjerujem ni sama sebi.
Post je objavljen 18.04.2023. u 19:09 sati.