Grizem usnu dok zamišljeno piljim u jednu točku prebirući po mislima. Nešto u meni kuha, nešto u meni raste. I dok pokušavam razaznati lice i ime toga nečega, i ne shvaćajući, ono pronalazi mene. Tako iznenadno, a opet tako očekivano. Zanimljivo, ali dan nakon što sam priznala kako ni ja sama nisam bez grijeha, stiže mi kristalno jasan odgovor. Odgovor koji se mogao napipati, ali ne i lako prihvatiti.
To nisam ja i to nisu moji ljudi. Gledajući unatrag, svakim danom ta je razlika među "nama" postajala sve opipljivija, a ja sve inatljivija. Shvaćam da se mi ljudi svakodnevno mijenjamo, da mijenjamo načine na koji gledamo svijet i ljude, ali nikada, ni u sto godina, nisam mogla zamisliti da će mi netko tko je sjedio tako dugo i tako visoko na tronu, tako naglo ostati bez svoje stolice. To je onaj trenutak u kojemu ti nestane sjaj u očima kojime si nekoga gledao. Trenutak u kojemu shvatiš svoju veličinu i veličinu te osobe. Trenutak u kojemu se nasmiješ jer si napokon blagoslovljen i oslobođen.
Nitko više nema tu moć nad tobom.
Kada moliš Boga da te čuva od neprijatelja, od onih koje vidiš i od onih koje ne vidiš, to je ono što se dogodi.
I znaš da je stvarno jer znaš od koga dolazi.
Mir. On je rastao u meni i sada je napokon prevladao.
