Budim se sa tupom boli u prednjem dijelu glave. Pobogu, još uvijek si tu. 48 sati bez odsustva. Pretpostavljam da je forsiranje došlo na naplatu. Dobro sam znala da neću moći u nedogled, ali ipak, moja želja da budem prezaposlena bila je mrvicu veća od mojih mogućnosti. I dalje odbijam potjerati tabletu niz grlo kako bi me pripremila za dan. Umjesto toga navlačim traperice, grabim kaput i torbu i izlazim u hladno i isuviše maglovito jutro. Koračam ulicom dok me automobilska svjetla pozdravljaju laganim buđenjem za dobro jutro. I iako me hladan zrak smiruje i ne dozvoljava mi da previše razmišljam, u glavi mi i dalje stanuje neka neopisiva težina i ne plaća rentu. Ubiti će me ovo. Previše se dajem, a ono što dobivam zauzvrat ne ispunjava me ni upola. I bez obzira što znam tko sam i tko stoji iza i uz mene, uvijek i zauvijek bez obzira na sve, svaki dan isključivo ja imam zadnju riječ u načinu na koji djelujem i u ishodu moga dana. Pomalo smiješno, ali mama mi je uvijek govorila da sam jako osjećajna i previše empatična i odrastajući nisam ni pomišljala da će mi upravo to biti najveće prokletstvo. Upravo to me najviše umara i crpi energiju. Površni i hladni ljudski odnosi, koristoljubivost - manjak ljudskosti. Radi toga moja baterija svaki dan sve više kopni, a kako ne bi došla do samoga kraja - povlačim crtu. Stavljam točku i moj potpis. Moram jer ću u suprotnom izgubiti sebe, a tada ne gubim samo ja.
Voli, Lara.
Post je objavljen 04.11.2022. u 20:12 sati.